U ATELJEU SLIKARA ZORANA MIĆANOVIĆA
Zoran Mićanović, slikar koji tridesetak godina portretiše Nikšić, analizira i bilježi metamorfoze njegovog lica, odlučio je da započne novi ciklus, prihvatit novi žanr, ali opet na temu Nikšić. Radi portrete stanovnika tog grada, koji su na različite načine obilježili svoje postojanje u vremenu a koji su, u hronici grada, zavrijedili važan pasus: umjetnici, naučnici, profesori, sportisti, zanatlije, skitnice… koje grad pamti po djelu, rečenici, manirima, načinu življenja… Oni su dah i duh Nikšića. U prvom ciklusu ih je dvadeset pet, a biće ih preko stotinu. Sledeći ciklus, Mićanović posvećuje onim Nikšićankama bez kojih Nikšić ne bi bio isti grad. Boravak u ateljeu Zorana Mićanovića, u okruženju portreta, otključava memoriju sjećanja.
Dio svog nadahnuća Nikšićem posvećujete nizu zanimljivih ličnosti, da li Vama inspirativnih lica, ili inspiratvnih života?
„Ljudi su prvo lice mog grada – ali i najzahtijevnije i najslojevitije. Za taj izazov trebala mi je dodatna hrabrost, pa su portreti došli nakon prostora, atmosvera, krajolika, ulica… Dušu grada, koji me decenijama inspiriše, čine duše njegovih građana. Ja nijesam birao poznate Nikšićane, već ljude koji grad čine prepoznatljivim. Ali, kada sam sa tom idejom stao ispred platna vidio sam, koliko je to kompleksan rad. Jer, portret bi trebalo da bude zapis o čovjeku, a taj zapis se radi iz duše. To je proces, a ne trenutak koji bilježi fotografija. Trebalo bi da posmatrač, ukoliko nije likovni kritičar pa da analizira isključivo umjetničke domete portreta, prepozna karakter osobe koju je poznavao, ili o kojoj je slušao. Ta ideja godinama me prati, a korona mi je omogućila dvije stavke važne za njeno ostvarenje: vrijeme u nedogled i spoznaju koliko je čovjek važan“.
Šta je bilo presudno kod pristupa portretu – fizionomija kao izazov kojem nijeste mogli odoljeti, lično poznanstvo, nesvakidašnjost, utisak većine, neka fotografija…?
„Svi ti elementi su učestvovali kod načina portretisanja. Ima tu ljudi zanimljivih fizionomija, ali na početku moje priče o Nikšićanima je stil njihovog življenja po kojem ih grad pamti. Većinu sam lično poznavao, a o nekima sam slušao brojne anegdote, uglavnom, u čuvenim nikšićkim kafanama. Svakoga, osim Petra Stolice i Jova Džade, lično sam poznavao, neke manje, neke više. Radio sam ih vjerno, realistično, ili poetski realistično, jer kako bi mi Nikšić oprostio da Vitu, Dugu, Vukmanu, ne pronađem poetsku nit na licu, ili prividnu strogoću prof. dr Slobodana Vujačića, prevarantsko umijeće Milete Kiljonija, svjedočenje o gospodstvenom siromaštvu Petra Stolice i Jova Džade… i tako redom. Da li je moguće zaboraviti vrijeme kad su se Nikšićani orijentisali u vremenu na osnovu dva časovnika – jedan je bio na Hramu, koji je popravio sajdžija Vero Redžić a išao je čak u Švajcarsku po djelove, i drugi u njegovoj radnji u Njegoševoj ulici. Može li se Nikšić druge polovine 20. i početka 21. vijeka zamisliti bez tih ljudi koje je krasila posebnost. Nije mi cilj da predstavim njihovu veličinu, već ljudskost, bliskost s gradom, zato nema pozerstva“.
Mene su u ovom prostoru dočekali Vukmanova mirnoća, Bobanova gordost, Vejovov šeretski izraz, Vesova pronicljivost… Koji od 25 portreta Vam je bilo najteže dočarati?
„Najteže Veja Kasalice i Bobana Čvorovića, a najizazovniji mi je bio portret slikara Žara Vojičića. On mi je prijatelj, a to uslovno poznavanje unutarnjeg bića i njegove strukture, veliki je problem za pronalaženje opšteg mjesta u karakteru. Karakter velikog slikara Žara Vojičića slojevit je koliko i njegovo djelo. Prvo slikam oči i ako to pogodim, ostalo uklapam. Oči govore o atmosferi vlastitih emocija, o trenutku kada je lice portretisanog otvoreno ka svojoj unutrašnjosti. Dok slikam portrete misao mi ne napušta tu osobu. Žarov portret mi je otvorio apetit da nastavim. Možda nijesam pogodio svakoga kako sam zamislio, ali oni koji su bili u prilici da vide, za većinu kažu – pogođeno. I počinje priča o tim ljudima. Otključava se memorija sjećanja na tragove života u Nikšiću koji se gube“.
Kojom tehnikom ste radili i koje formate?
„Formati su različiti – mali, srednji, veliki. A radio sam špaklom i to je veoma teško. Ponegdje sam upotrijebio četkicu. Špakla je bila jedini izbor, jer mi je, zbog povrede kičme, desna ruka blokirala pa sam naučio da radim lijevom rukom, a kao klasični dešnjak samo to mogu raditi lijevom, kao desnom“.
Šta vam govori veliko interesovanje javnosti za Vaše portrete, a portreti su novina u Vašem stvralaštvu? Nijesu izlagani, a o njima se govori?
„To mi potvrđuje da je sve rad. Ja sam dokaz. Položio sam prijemni ispit na Pedagoškoj akademiji, i to je sve. Uzela me kafana. Dvadeset godina. Kafana me je učila likovnom umijeću, nudila mi, upravo, priče koje trideset godina prenosim na platna. Imao sam četrnaest samostalnih izložbi. Dvanaest ih je bilo u Nikšiću, a zvali su me da izlažem u drugim sredinama. Moj stav je – Nikšić slikam i u Nikšiću izlažem. Tako će biti i sa portretima. Ideja je da ih naslikam preko stotinu, a sledeći ciklus biće posvećen Nikšićankama. Krajem decembra ili početkom januara namjeravam da se nađu u nekom izložbenom prostoru. Tada će Radojica Stanković promovisati svoju knjigu Nikšićki imenik, u kojoj je riječima ispisao ono što sam ja bojom. Iste priče u različitim ambalažama. Ta izložba biće posvećena gradu i njegovim ljudima na jedan poseban, autorski način“.
S.V.
