NIKŠIĆANI IVA IVO NIKOLIĆ
„Održavao sam, u maloj radionici, opele mnogima iz Crne Gore. Za tri godine promijenio sam ih jedanaest, a od 1971. kada sam kupio mercedes on je postao i ostao moj favorit,“ priča osamdesettrogodišnji Ivo Nikolić, prvi i dugo vremena u Crnoj Gori najbolji majstor za Mercedese, dugogodišnji taksista čije geslo je bilo – ne smeta autu loš put nego loša vožnja… Uveo je u posao sa autodjelovima i servisiranjem i sina Dragana, nastavnika muzike, sada vlasnika firme Monte Parts, a on se posvetio poljoprivredi. Ivo je po diplomi VK mašinbravar, po radnom iskustvu taksista i vrstan majstor za elektrolučne peći, Opele, Mercedese,…
OD KURIRA DO TAKSISTE
Ivo je rođen 1937. na Čevu. Otac mu je bio dobar stolar no i pored toga živjeli su teško, uglavnom od poljoprivrede i stočarstva. Nakon osmogodišnje škole stekao je diplomu mašinbravar, i 1955. kao osamnaestogodišnjak zaposlio se u Nikšiću, u sarajevskom preduzeću Povija, kao kurir Alije Izetbegovića. Dvije godine kasnije, 12. marta 1957. otišao je u Pulu na trogodišnje odsluženje vojnog roka – rod mornarica. Zaposlio se 1960. u Željezari gdje je zavrijedio neformalnu titulu – doktor za elektrolučne peći. Bio je stručan, spreman, oprezan i hrabar, ali desilo se nešto, u tom trenutku loše, a što u nastavku potvrđuje narodnu mudrost da se nikada ne zna zašto je nešto dobro čak i kada nije dobro.
„U Puli sam završio kurs za kormilara, poslije sam došao u Divulje – čamčani vod i dobio zadatak da kao dobar mornar, koji je uspješno položio kurs, prevozim od Divulja do Splita načelnika centra Divulja Petra Simurdića, kapetana bojnog broda. Usavršavao sam se pa sam unaprijeđen u razvodnika, pa desetara, a nakon položenog kursa u Divuljama dobio sam čin rezervni pomorski vodnik. Kada sam odslužio vojni rok zaposlio sam se 1960. u Želejzari kao mašinbravar. Pošto sam bio vođa smjene koju je činilo pet mašinbravara u Čeličani, mašinsko održavanje, morao sam da polažem za VK da bih bio na tom radom mjestu. Bio sam, kažu, odličan u tom veoma opasnom i odgovornom poslu. O elektrolučnim pećima sve sam znao, zvali su me doktor za elektro peći. Neke peći sam ugrađivao sa Šveđanima, radio sam sa njima i oni su me obučili, kupovao sam i krao zanat. Za mene nije bilo nerješivog problema. Ipak, ovo da vam kažem, srećan sam što sam živ i zdrav izašao iz Željezare. Jednom sam otklanjao kvar na stezaču na elektrolučnoj peći. Glavni topilac bio je Savo Perović. Tri puta pitam – da li je isključena sklopka. On kaže – jes, šta si zapeo. Kada sam dohvatio kliještima stezač, kliješta su se istopila, a mene je struja bacila na podest. Sreća, imao sam kožne rukavice i drvene cipele. Kako je to bio opasan i odgovoran posao“, uvodi Ivo priču u događaj koji je sasvim promijenio njegov profesionalni, a možda i životni put.
„U Željezari je 1968. bila reorganizacija i sistematizacija radnih mjesta. Mene sa mjesta vođe smjene prebace za instruktora smjene, a platu smanje sa12,5 hiljada dinara na 11,5 hiljada. Svih 36 bravara u Željezari bilo je na udarupa se dogovorimo da štrajkujemo. Zakažemo zbor, a dogovor je bio da govorimo Božo Radović, Spasoje Mašković i ja. Ostali će nas podržati. Bude tako, ali i ne bude. Zboru su prisustvovali tadašnji načelnik SUP-a, načelnik UDB-e i pravnik iz Opštine. Kažu – vi imate ukupno 150 članova porodice. Njihova egzistencija zavisi od vas, a ukoliko nastavite da štrajkujete bićete na ulici. Ja ne odustajem, kažem tako i tako, a oni pitaju – ko podržava ove tri bitange? Od 36 bravara podrže me trojica. Prepali se. Ustanem i kažem – radnici stoko, a vi ljudi ovo što sam pričao sve sam lagao ka kučka. I napuštim Željezaru. Samovoljno. Ovo može da posvjedoči Kokan Đukanović. Došao je u ime Željezare da me vrati na posao. Govorio je da sam deficitaran kadar, dobar majstor. Nijesam pristao, znao sam da za mene ima posla, snaći ću se. Nedugo zatim dođe moj prijatelj Pajkan Milović, inženjer koji je bio direktor održavanja Pivare i ponudi mi da budem vođa smjene mašinbravara u Pivari. Međutim, Opština svim preduzećima na teritoriji opštine Nikšić proslijedi naređenje da bravare i električare sa Željezare ne smiju zaposliti. I dogovor propane.Tada sam imao automobil opel olympiu, treći u Željezari. Andrija Mijušković je imao molotova, Nico Vujovićopel record, a ja olympiu. Prodam Olympiu, kupim opel rekord, registrujem ga kao taksi vozilo i 1969. počnem da taksiram. Tada su u Nikšiću bila svega četiri taksista: Mićo Radulović, Mišelja Vujović, Ilija Radić i neki, zaboravio sam ime, Đurković sa Vitalca. Posao krenuo samo tako. Poslije tri mjeseca dobijem poziv iz Pivare da tamo radim. Odgovor je bio spreman – ne bih pristao da mi ponude mjesto Madža Kneževića, tadašnjeg direktora Pivare. Trideset godina sam taksirao, tri godine opelom, a 27 mercedesom.“
SVA VOZILA HVALI, MERCEDES VOZI
Do 1971. Ivo je vozio automobil marke opel i mislio je da je to najbolji automobil na svijetu. Postaoje, iako samouk, dobar majstor za opele. Servisiraoje, u maloj radionici, ta vozila mnogima iz Crne Gore. Za tri godine promijenio ih je jedanaest, kupovao je novije tipove – olympie, evropa, rekord… do 1971. kada se pojavio opel rekord 1900. Novi u Ljubljani koštao je 12 000 maraka. Put za Ljubljanu bio je Ivova nova prekretnica.
„Volio sam da imam dobar automobil, a opel je bio moj izbor. Poznavao sam ga u dušu. Prodao sam svoj automobil i rezervisao, dobro se sjećam bio je četvrtak, u Ljubljani opel rekord 1900, bijela boja. Koštao je 12000 DM. Kada sam za dva dana stigao u Ljubljanu poskupio je na 14 000. Nijesam imao toliko novca, a ostao sam bez svog opela. Petnaestak dana sam bio u Ljubljani, udružio sam se sa tamošnjim taksistima i jedan me pita – što mora biti opel? Na jednom mjestu ima dobar mercedes, imam i ja, ali je automatik. To nijesam htio. Odvezao me na Brnik gdje je na prodaju bio bijeli mercedes 200D, crni tapacirung. Prešao 70000 kilometara, košta 14000DM. Pošalju mi iz Nikšića 2000 i ja kupim taj mercedes. Kako tada tako i danas. Mercedes je postao i ostao moj favorit.“
Od 1971. godine Ivo u svoja zanimanja upisuje novo-majstor za mercedese. Brzo je ušao u tajne tog automobila i po majstorstvu su ga znali u cijeloj Crnoj Gori. Govorilo se – ako je Ivo za elektrolučne peći bio doktor, za mercedese je akademik. Dobitnik značke za pređenih dva miliona klometara mercedesom, Ivo Nikolić, priča kako je taj automobil upoznao to sitnog detalja.
„Kada sam kupio mercedes, preveo ga izavršio papirologiju otišao sam u ljubljanski Autocommercena servis. Tamo sam upoznao poslovođu, dao mu 200 maraka da me obuči servisiranju repaša mercedesa tip 200D. Pokazao mi je razna štelovanja i poneku pikanteriju. Tako sam stekao prvo znanje o mercedesu. Tada je mercedes tip 200D bio službeno vozilo Pivare, Rudnika boksita, Elektroprivrede i Željezare. Željezarin je bio benzinac, a ostalih dizel. Pivarin vozač bio je Tiho Todorović, a kao taksista sa šestakom mercedesom benzincem, pojavio se i Risto Fiko. Ubrzo sam sve te mercedese održavao, a do tada su ih vozili kod servisera u Ljubljanu ili Kotor gdje je bio, za Crnu Goru, ovlašćeni servis. Moj prvi mercedes mi je poklonio titulu majstora. Dolazili su kod mene iz svih krajeva Crne Gore. U Kotoru, gdje sam kupovao rezervne djelove za mercedes, glavni majstor bio je Pekanović, šef radionice. Od njega sam dosta naučio, a povremeno sam zimi kad nema posla odlazio u Njemačku i radio na crno po mjesec dva. Posao mi je išao od ruke, dešavalo se da zaradim 10-15 000 maraka. U Bremenu u Njemačkoj, jedan Gornjepoljac sa Vidovpotoka, Božo Mijatović,održavao je struju za čitavu jednu ulicu. Zvali su ga Božo elektrika, ili Božo struja. Puno mi je pomogao da nađem posao u nekom servisu. Nudili su mi da ostanem, ali nije bilo potrebno, jer sam u Nikšiću dobro zarađivao kao taksista i majstor za mercedese. Božo mi je 1990. u Bremenu našao mercedes tip 123, 240 D i uvezao sam ga kao taksista. Tada sam ga platio 12000 maraka, a carina i porez koštali su 12000. Kasnije sam kupio mercedes 124 i služio me do penzije. Poslije toliko iskustva siguran sam u jedno- sva vozola hvali mercedes vozi, a dobio sam značku za pređenih dva miliona kilometara mercedesom.
MERCEDSESOM I PO KOZJIM STAZAMA
Ivo je bio taksista u vrijeme kada je taksista bilo malo, makadama dosta, a autobuskihlinija tek u naznakama. Bio je majstor za mercedese u vrijeme kada je to vozilo bilo statusni simbol i kada vlasnici, a imali su ga samo firme i pojedinci na položajima, nijesu pitali za cijenu servisiranja. Tada je Ivo bio važna i uvažena ličnost u gradu, ljudima potreban. Cjenili su ga kao taksistu, jer je bio tačan i od povjerenja, kao majstora jer je bio velemajstor za mercedese. Jedno vrijeme bio je najprisutniji “neznanac” na svadbama, sahranama, krštenjima, često kum a da ne zna kome, a ponekad u problemu, jer je vozio ne znajući koga. Taksi mu je dao što ne bi nijedna diploma – zanimljiv i kvalitetan život i niz slučajnosti koje su mu poklanjale neobičan dan i nesvakidašnju životnu priču. Na primjer, iz nikšićkog porodilišta u Gornje Polje, u dom Vukićevića, dovezao je mercedesom bebu Milicu, a iz Gornjeg Polja, opet mercedesom u svoju kuću dovezao je snahu Milicu. Vozio je znane i neznane…
„Tada je gotovo svuda bio makadam. Kada sam kupio mercedes rekao sam-voziću mušterije gdje god postoji kozja staza. Moja poruka svim vozačima i putnicima je – ne smeta autu loš put, nego loša vožnja. Imao sam u Nikšiću najbolja kola, ali nije bilo puta gdje nijesam išao. Kamion nikada nijesam vozo. Jednom sam sa Veljom Markovićem kupio kamion mercedes 7 tona. Vraćali smo se starim putem preko Risna. Rekao sam Velju da izađe, i da mi pokazuje put. Mercedes je imao mehanički upravljač. Odvalio mi je ruke. Tada sam odlučio – nikada više moja ruka neće uzeti volan kamiona. Taksiranje je odmor. Ljudi nijesu žalili da plate, jer većina taksista nije htjela da vozi gdje je loš put. Jedne prilke dođe neki Jašo Perović iz Brestica. Đilkoš, pun snage. Vozio sam ga kroz grad tamo-amo. Odjednom kaže – pošto ne voziš za Ubla Čevska, a tamo je za Ilin dan vašar, nađi mi nekog sa volgom ko će nas četvoro prevesti, za cijenu ne pitam. Pozovem Dušana Đikanovića, on je imao volgu, a odgovor je glasio – nema tih para. Tako drugi, treći… koji su imali auta povozna za takav put. Kažem – Jašo, ja ću da vozim, cijena je 100DM. I polako stignem do Ubala, a Jašo je tu vožnju opjevao – mercedesom vožnja skupa, ali pliva preko rupa. Ili, sjećam se dva gospodina i dvije dame iz Beograda čitav dan pokušavaju da nađu prevoz do Cuca, mjesta Radin Do. Plaćaju vožju do tamo 1000 maraka. Oni su finansirali izgradnju makadamskog puta do tog mjesta, a put je imao dosta oštrih krivina. Neko je pokušao da vozi i rekao – nikad više. Kažem, ja ću. Bili su u nevjerici kada su vidjeli mercedes. Ja ubacim u prvu pa polako do cilja. Ostalo je zapisano da je prvi put mercedes stigao u Radin Do. Zabilježili su taj trenutak fotoaparatom i poslali mi fotografiju.“
Sjeća se Ivo dogodovština sa mercedesom, putovanja danju i noću do neviđboga, sreće porodica kada su nevjeste iz njegovog mecedesa prekročile kućni prag, radosti kada beba prvi put zaplače u svom domu… Sjeća se kako je iz Konjica, iz gospostvene profesorske kuće, dovezao nevjestu u kuću Sarića. Bila je to Gordana Sarić profesorica, a danas poznata pjesnikinja, pa kako je svake godine ljeti vozio Vidu Ognjenović do rodnih Dubočaka u Banjanima… Vozio je mušterije, čak i supruge visokih funkcionera, do Manastira Ostrog u vrijeme kada je to bilo prećutno zabranjeno. Jedne prilike putnici su mu bili Desanka Maksimović i kćerka Janka Vukotića koja je, i danas pamti, živjela u Beogradu, u Ulici majke Jevrosime br 9. Nekada je situacija potpuno mijenjala karakter usluge pa je taksista bivao kum na krštenju.
„Često se, dok sam čekao mušterije da se vrate iz Manastira, dešavalo da mi kažu-krstili bi se, a nemamo kuma. Možeš li ti. Bio sam najmanje 50 puta kršteni kum. Častim 50 DM i plus vožnju i te kumove nikada više ne vidim, bili su iz raznih krajeva Jugoslavije. Bilo je i čudnih situacija. Zove me Miljan Todorović, komšija. Kaže – možeš li ujutro da povezeš dva čovjeka u Smriječno u Pivu, ne pitaju za cijenu, umrla je jedna žena Tadić. Dođem pred Onogošt a tamo me čekaju dva gospodina, jedan malešan mršav, a drugi krupan. Dovezem ih u Smriječno. Okupio se narod, kolona ljudi oko mog putnika, ljube se s njim, pozdravljaju sa visokim poštovanjem. Vidim da je neka važna ličnost i pitam ko je. Kažu, to je akademik Ljubo Tadić, umrla mu je strina koja ga je podigla i on je doputovao iz Amerike. Kada sam došao u Nikšić priđe mi policajac i kaže da moram u SUP. Pomislio sam da su me prijavili da sam im previše naplatio. Ali, laknulo mi je kada su me pitali – znaš li koga si vozio, i šta su pričali? Prenoćio sam u stanici policije, a sjutra dan su mi kazali – vozio si narodnog neprijatelja koji je emigrirao u Ameriku. Rekao sam im da ja radim za pare i da me to ne interesuje. Poštovao sam privatnost ljudi i nikada nijesam pogazio kodeks sa kojim sam krenuo u posao: kad mušterija sjede u auto što čujem ne čujem, što vidim ne vidim. Zato su imali povjerenja u mene.“
Ivo je uživao kao automehaničar i taksista, u radionici i za volanom. Nije gledao koliko će naplatiti, već kako će uraditi. Važno mu je bilo da rad bude taličan mušteriji i njemu. Prije tri godine, tada osamdesetgodišnji Ivo zadnji put je u ruke uzeo omiljeni alat Hazet i servisirao mercedes repaš Miša Mandića, oldtajmer iz 1957. Bilo je to, kaže njegova snaha Milica, malo remek djelo, simboličan oproštaj od zanata koji ga je učinio poznatim u Crnoj Gori. Kada je Ivov sin Dragan, po zvanju nastavnik muzike, danas direktor firme Monte Parts, otvorio prvu automehaničarskuvradionicu, Ivo joj je dao ime Hazet. I unučad Marko, Zoran, Danijela i Ivana, priča Ivova supruga Ljubica, poštuju to što je njihov đed bio poznati taksista i u Crnoj Gori najbolji majstor za mercedese. Čini se biće nasljednika Ivovog umjeća.
„Prenio sam neke majstorske i vozačke vještine sinu, a i unučadima posebno Marku, on je najzainteresovaniji. Još ne ispuštam volan iz ruku i još sam siguran vozač. Prije nekoliko godina istekla mi vozačka dozvola. Mjesec čekam ljekarsko uvjerenje. Kažu u Danilovgradu je manja gužva. Tamo je brže i jeftinije. Odem prvo kod očnog. Sve ide dobro, samo zadnji sitni broj, kažem doktoru, ne vidim da li je 3 ili 6. Doktor će – vidiš, vidiš više no što treba. Ali kod neuropsihijatra bilo je problema. Pita me kad si rođen, odgovorim, ispružim ruke ne drhte, i onda ključno pitanje, kada sam se oženio. Našalim se – ne znam, čini mi se prije 100 godina. Šalu sam platio produženjem vozačke samo za godinu. Poslije sam dobiijao na tri godine bez problema.“
UMJESTO HAZETA MOTIKA
Ivo, po diplomi VK mašinbravar, radio je u Željezari 8 godina i 8 mjeseci, a trideset godina bio je uspješan taksista i vrstan automehaničar. U devetu deceniju života ušao je sa novim zanimanjem-poljoprivrednik. Na placu u Ozrinićima oformio je voćnjak, baštu i dva plastenika povrća. Taj posjed održava sa zadovoljstvom i ide mu od ruke. Uživa, kaže, dok gleda kako zrijevaju plodovi na njegovom voću i povrću, kao što je uživao kada je mercedesom stizao stazama i bogazama do cilja, ili kada je iz radionice ispraćao zadovoljne mušterije. I još uvijek, svakoga jutra zimi-ljeti, u nekom lokalu na nikšićkom Trgu pije kafu. Kao nekada dok je čekao da mu priđe mušterija i pita – majstore može li vožnja do…
I još uvijek se u Nikšiću priča o Ivu Nikoliću, samoukom automehaničaru, najboljem majstoru za mercedese, o taksisti koji nije priznavao da loš put može savladati dobrog vozača, o čovjeku koji mnoge tajne svojih mušterija čuva i nakon pola vijeka. Osamdesettrogodišnji Ivo, okružen unučadima, priča o svojim nekadašnjim angažmanima, zgodama i nezgodama na putu dugom dva miliona kilometara… U vremenu ovdašnjem, svojim voćnjakom, baštom, plastenicima Ivo Nikolić osvaja priznanje uzoran poljoprivrednik. Jednostavno, što takne to pozlati.
S.V.
