Piše: Željko Rutović
Ilustracija: Današnji izgled mjesta na kojem se nekada nalazio DIT
Kod svakog sjećanja propitujemo se možemo li se fotografski sjećati ili se samo sjećati iz sjećanja. I dalje, pitati se kako se boriti protiv doba otuđenosti u kojem sve više vlada imperativ zaborava.
Tek ta najslađa bolest na svijetu – nostalgija, reinkarnira ugodnost albuma naših ličnih sjećanja pomoću kojih svjedočimo o biljezima jednog vremena, njegove sociologije, etike i estetike. Jedan od tih nikšićkih biljega prema kome dugujemo i sjećanje i pažnju i osobenu dokumentaristiku jeste nekadašnji klub željezare „Boris Kidrić“, poznat po imenu DIT.
Naime, skraćenica označava tadašnje Društvo inženjera i tehničara koje tih 80-ih godina prošlog vijeka biješe statusni simbol struke a klub omiljeno mjesto neformalnog okupljanja.
Klub se nalazio u stambenoj zgradi u ulici Serdara Šćepana u prizemnom dijelu, tik do već kultne „Markove samoposluge“, prodavnice ili već… sa prizemlja pa četiri, pet stepenika koje su (u) vodile u DIT, bilježi se sjećanje na klub od statusa, imena i ugleda. Zamišljen kao strukovno mjesto okupljanja razmjene ideja i vizija razvoja industrijskog Nikšića, vremenom je kao mjesto građanske patine okupljao uglednike različitih struka i profesija. U naknadnom prebiranju uspomena na nostalgični nikšićki bukvar prisjetili bi se ko je sve tamo stolovao i besjedio. Tek, ambijent, minimalistički dizajn i umjerena decentnost odavali su kulturološko – urbanu estetiku mjesta koji se je tamošnjem gostu trajno urezao u nostalgični memorijski ram.
Teme razgovora su se kretale u rasponu od već rečene inženjerske struke, ekonomije, razvoja grada i Crne Gore, pa do kulture, sporta, filma, umjetnosti i svih društvenih i javnih pitanja tadašnjeg doba. Redovni posjetioci svaki dan bijahu na tom forumu, dok bi se „proširena sekcija„ sa gostima iz drugih gradova održavala nedeljom, onako natenane gdje je razgovor melem duši.Prisjetimo se, sa onoliko koliko sjećanje može, nekih od imena koja su činila grad gradom, imena koja su intelektualno vijorila na način da se njihovo djelo i ličnost treba čuvati osobenim nasljeđem po kojim će se grad prepoznavati i ponositi. Elem, redovni gosti, ta stalna postavka bijaše: Željko Cerović, direktor Hemomonta, ugledni privrednik i košarkaški funkcioner, profesor Budo Banićević, Žarko Mijušković – generalni direktor željezare „Boris Kidrič“, profesor Mimo Pešut, profesor dr Vlado Komnenić, profesor doktor Novak – Nona Jauković, dekan ETF u Podgorici, stomatolog Musa Njunjić, Žuti Mijatović, slikar Miki Radulović, Faruk Osmanagić muzičar, reli vozač i preduzetnik, Duško Petrović pilot JAT-a, inače najmlađi član društva, naravno tu su i mnogi drugi među kojima razgovori na ovu temu vraćaju sjećanje na uglednog crnogorskog diplomatu Nebojšu Kaluđerovića, advokata Novicu Jaukovića, košarkaša i košarkaškog funkcionera Igora Popovića, privrednika Vojina Đukanovića i mnoge druge čija se imena, djelo i ugled ne iscrpljuju jednim tekstom. U svakom slučaju bijaše to progresivni elitni sloj društva koji je brinuo o javnom dobru, napretku i zaštiti baštine i lokalnog nasljeđa grada Nikšića čija će se imena, posebno onih počivših, naknadno često prizivati poput vodiča smisla sigurnih i ispravnih životnih vrjednosnih orjentira.
Uz posebno pripremljen sto koji bijaše rezervisan za stalno društvo i uz domaćinsku poslugu Taje i Zdravka koji su gotovo u dušu znali navike i običaje gostiju ovog posve neobičnog kluba, pokretale su se diskusije širokog okvira na čijem nivou i kvalitetu bi pozavidjele mnoge akademske institucije. Sa razlogom. Od politike do filma vodio se dijalog ravan antičkom duhu retorske vještine, argumenta i znanja. Plijenili su ti ljudi svojom harizmom, kredibilitetom, pojavnošću, kulturom, integritetom… kako su godine i decenije prolazile postojalo je sve vidjljivije šta su ti ljudi značili za jedno vrijeme i jedan prostor, ne manje vjerujući uz prisutnu svijest koliko je potrebno vremena da se neke slične ljudske, etičke i profesionalne biografije profilišu i kredibilišu na sličan način rečenih uglednika ovog kluba. Tu auru, taj šarm nosili su prirodno, ontološki, bez usiljenog i nadmenog funkcionalnog stava. Zadovoljstvo mi je činilo što sam na pozive nekih od ličnih prijatelja ovog društva imao priliku neposredno, in-vivo slušati i gledati sada već nostalgični album – arhiv nikšićke i crnogorske gospode koja je u svim prilikama poštovala pravo na različitost stava i misli, i sve to onako gospodski kako im i pripadaše. Šireći poznanstva, dobre ideje i međuljudske odnose, duh tolerancije i povezivanja ovo društvo jednom godišnje okupljalo bi svoje prijatelje i kolege iz širokog kruga profesija i zanimanja, nespornog ugleda sa prostora SFRJ kako bi na Žabljaku, Glavi Zete, Skadarskom jezeru, Vučju i td. besjedili do kasno u noć reprezentujući crnogorsko tradicionalno domaćinstvo, riječ i otvorenost ljudske duše kakvi oni i kakav DIT zaista jesu bili. Konačno, riječ o DIT-u riječ je o urbanom istorijatu i duhu Nikšića i njegove vitalnosti koja je opstajala i ponosila se svojim uglednicima i podvižnicima čija su imena širila i branila i ime grada i ime Crne Gore. Stranice kulture sjećanja na klub DIT pripadaju održivoj kolektivnoj knjizi istorijskog sjećanja grada Nikšića i staronikšićana čija ovdje pomenuta imena svojim značenjem daleko pronose ime grada Nikišića.
Riječi dolaze i prolaze a trajna djela ostaju. U ime tih djela, u ime DIT-a i njegovih bastadura i boema ova stranica sjećanja ostaje kao minimalna mjera pažnje na jedno vrijeme, jedan prostor i ljude duboko urasle u kulturološki neprolazno vrijeme
