-Od Cuca do Kalifornije
-Na Divljem zapadu u doba Zlatne groznice
-Revolveraški obračun
-Američki dobrovoljci pod Medovom
Piše: Dragan B. Perović
O Crnogorcima u Americi dosta je pisano i piše se, a opet nebrojeno je priča koje su ostale sakrivene od javnosti, bilo zbog svoje tragike ili malog broja śedoka pojedinih događaja, pa su iščiljele protokom vremena.
Sveobuhvatna istorija iseljavanja Crnogoraca u USA ipak se sastoji od pojedinačnih epizoda, koje tek skupljene na jedno mjesto mogu dati pravu i realnu sliku. Zbog toga smo se odlučili da za ovu priliku izdvojimo dvije priče iz bogatog nasljeđa Perovića u Americi (koje se još uvijek neprekinuto veže za USA). Ove, skoro filmske priče, zaslužuju da napokon izađu iz okvira porodičnih storija i budu date na uvid širem auditorijumu.
Crna Gora je imala nesreću da se iz nje stalno iseljavalo iz raznoraznih okolnosti, a vrlo rijetko vraćalo. Jedna od prvih organizovanih seoba bila je 1657, kada su Mlečani dopuštili naseljavanje grupi crnogorskih porodica iz Crmnice na svojoj teritoriji, u selo Peroj u Istri. Potom je do većeg odlaska došlo u periodu između 1756-1760. godine kada se iselilo oko 1500 ljudi. Nakon toga najveće iseljavanje bilo je 1804. godine, kada je za Rusiju pošlo nikšićko pleme Trebješani.
Izuzimajući odlazak turskih i muslimanskih porodica iz Crne Gore nakon Veljeg rata (1876-1878), kraj XIX i početak XX vijeka obilježen je masovnim odlascima za Ameriku. To je i period kada su se u Ameriku sa svih strana svijeta slivali milioni migranata. Za dobar dio njih često je odlazak u „Novi svijet” bilo i bjekstvo od teških društvenih ili istorijskih okolnosti, a vrlo rijetko avanturizam. Prva slika koju bi ugledali poslije duge plovidbe i željnog iščekivanja kopna obećane zemlje bio je Kip slobode, čiji puni naziv je „Sloboda osvjetljava svijet” (Liberty Enlightening the World), koji se nalazi na ulazu u njujoršku luku.
Kip slobode, uz Ajfelov toranj u Parizu, vjerovatno je jedan od najpoznatijuh svjetskih spomenika – građevina. Ne pominjemo slučajno Ajfelovu kulu, jer mnogo toga povezuje ove dvije građevine. Kip slobode je 1886. pedat kao poklon Francuske SAD-u, za 100 godina od američke nezavisnosti, tj. od potpisivanja Američke deklaracije nezavisnosti. Kip je djelo francuskog vajara Frederika Bartoldija. Ono što je zanimljivo jeste da je neoseću konstrukciju i unutrašnjost konstruisao francuski inženjer Gistav Ajfel, po čijim je nacrtima tri godine kasnije (1889) urađen metalni toranj, kao simbol tadašnje Svjetske izložbe održane povodom stogodišnjice Francuske revolucije. Ta metalna građevina postala je simbol Pariza, noseći ime svoga konstruktora „Ajfelova kula”.
Na samo jedan kilometer od Kipa slobode nalazilo se ostrvo Elis, koje je bilo pristanišna luka i karantin za sve emigrante koji su stizali iz Evrope. Po silasku sa broda na ostrvu Elis obavljana je pasoška kontrola i evidentiranje svih koji su stigli do Amerike.
Čak su i tzv. „slijepi putnici” evidentirani i dozvoljavano im je da se usele u Ameriku. Samo je veoma malom broju pristiglih, jedva 2%, zabranjivan ulazak u zemlju. Neke procjene govore da je preko ostrva Elis od 1892. do pedesetih godina XX vijeka evidentirano preko 12 miliona ljudi. Najveći broj spiskova, brodskih evidencija i podataka sačuvan je i danas dostupan za pretragu putem specijalizovanih sajtova, kao što je: https://www.libertyellisfoundation.org
Moj đed, Marko Goranov Perović, čiji je đed bio Vuko Golubov Perović, išao je u Ameriku tri puta. Imali smo uvid u podatke o svakom putovanju, ali smo za predstavljanje uzeli podatke iz 1907. godine. Zašto baš ta godina? Zato, jer je to godina kada je ušao najveći broj emigranata, skoro 1,3 miliona (rekord je bio jednog dana, aprila 1907, kada je preko 11.000 emigranata prošlo kroz ovu luku). Po nekim podacima već 1907. godine u Americi je bilo preko 17.000 Crnogoraca. Iz današnje perspektive teško je zamisliti nivo njihove spremnosti, odlučnosti i preduzimljivosti, da se otisnu u nepoznato u potrazi za boljim životom.
Zamislite samo, kreću preko okeana mladi ljudi iz „manitih” Cuca i Rudina, predjela đe najviša vodena površina kamenica ili vodopoj Šćepovac, koji je malo širi bunar koji se puni vodom nakon obilnijih kiša. Da se podśetimo izvoda iz zdravice Maša Vrbice kralju Nikoli: „Sačuvaj te bože Gospodare.., voda rudinskijeh!“ Pregled ovih dokumenata, uz zadovoljstvo što pronalazite svoje pretke, pruža i podatke o nacionalnom izjašnjavanju, što u današnjoj političkoj klimi djeluje prilično otrježnjujuće. Na žalost, za neke, opijene mitomanskim lažima zadriglih popova strane crkve, ne postoji lijek za primitivni nacionalistički mamurluk i njhove somnabulne tvrdnje da Crnogorci ne postoje. O čemu se radi? Precizna evidencija sadrži sve bitne podatke o (e)migrantu, kada je i kojim brodom krenuo, kada je stigao u USA, državljanstvo, nacionalnost, vjeroispovijest, broj godina, visina, težina itd, kao i odrednica đe emigrant putuje. Đed Marko je tada putovao zajedno sa svojim bratom Gišanom, čije je pravo ime bilo Jovan, ali je upisan u kontrolni list kao Gišan G. Perović. Na listu se vidi da su brodom Karonia (Caronia) krenuli iz Liverpula, na zanimljiv datum – 21. maj 1907, a da su u Njujork stigli 30. maja 1907. godine. Inače brod Karonia je upamćen i po tome što je prvi koji je 14. aprila 1912. upozorio posadu „Titanika” na pojavu velikih ledenih santi, što su oni ignorisali.
Iz evidencije se vidi da je tada Marko imao 28 godina, a Gišan 26. Kao mjesto boravka naveli su Rudine (to su Bijele Rudine kod Nikšića), državljanstvo Crnogorsko i da su po nacionalnosti Crnogorci, pravoslavne vjeroispovijesti. Ne samo njih dvojica, nego najveći broj onih koji su išli prije i poslije toga iz Crne Gore, izjašnjavali su se kao Crnogorci. Vrlo rijedak je bio slučaj da se neko izjasnio kao Srbin, a bilo je nekoliko njih (neki Karadžići) koji su se izjasnili kao Hrvati. E, sada da to sravnimo sa tvrdnjama negatora crnogorskog identiteta da su Crnogorci komunistička izmišljotina! No, njima je laž u osnovi svega djelovanja i bio bi unikum da ih uhvatite u istini.
„U dokumentima starim preko 100 godina, nalaze se državljani Crne Gore: Milutin Buronja i Risto Radusinović iz Lukova, Jakša Janković iz Drobnjaka, Stevan Vujošević i Jovan Milačić iz Kuča, zatim Osmaić Rade, Šćepan i Simo, Bulajić Novak, Mićunović Milan, Novica Milačić. Svi su se oni u rubrici koja je označavala narodnost deklarisali kao M O N T E N E G R I N I.
Novica Milačić je imao 50 godina, možda je bio mlad pa nije znao kako da se deklariše?
Navešćemo i kao ilustrativan primjer našeg iseljenika Jovana Šabanovića koji je sahranjen na pravoslavnom groblju na Kolmi u San Francisku, u velikoj porodičnoj grobnici/mauzoleju, na kome stoji natpis sa mješavinom engleskog i našeg jezika (čije sam snimke napravio na licu mjesta i mogu zainteresovanima dati na uvid): „Jovan Novaka Sabanovich, rođen marta 13. 1886 Vilusi, Montenegro, Jugoslavija, završio svoj život Jan. 26. 1978… Rodio se, živio i umro Crnogorac!”
Da se vratimo osnovnoj priči, o đedovima u Americi. Među tada upisanim na brodu đed Marko je bio među najvišim, visok oko 1,80 m, što ga je u ono vrijeme svrstavalo među visoke ljude. Kao mjesto đe idu naveli su Rino, Nevada. Nevjerovatno! Najveći broj naših ljudi, bez znanja jezika, znači nepismen u svakom smislu, obično je išao na rad đe su bili najteži poslovi i najbjednija plata. To su pretežno bili rudokopi. Tako su prva velika naselja Crnogoraca bila u Bjutu, u Montani i Hazletonu, u Pensilvaniji. Śećam se kao dijete da su stariji izgovarali spojeno „Bjut Montana“, pa je ispadalo da je to grad sa nazivom kao Los Anđeles ili San Francisko.
U Bjutu je bio rudnik bakra, a u Hazletonu crnog uglja. Međutim, moji đedovi pravac Rino, Nevada. A Rino je bio ono što je danas Las Vegas. Grad, u kojem i danas stoji natpis „Najveći mali grad na svijetu“ (sa nebrojeno kasina), smješten na granici sa Kalifornijom ,bio je centar kocke i slatkog života. U Kaliforniji je vladala zlatna groznica, a u blizini (relativnoj), u pustinjskom gradu Tonopu nađeno je srebro. Sve to je dovelo do toga da Rino postane stjecište avanturista, bogataša, tragača za boljim životom. Nijesu se Marko i Gišan slučajno uputili u Rino. Ranije su za Ameriku pošli njihovi rođaci, sve Perovići: Petar i Milutin Jošov, sinovci Stefana A. Perovića Cuce, Mitar – Mijo Popov (sin popa Milutina Nikolina) i Novak Goranov, brat Markov i Gišanov. Glavni akteri današnje priče su đed Marko i njegov brat Novak i Mijo Popov, dok ćemo o ostalim Perovićima više pisati nekom drugom prilikom, jer i oni zaslužuju da im se posveti više pažnje.
Marko Goranov bio je odmjeren, blage naravi (dok se ne naljuti, a tada bolje da se ne bude u njegovoj blizini) i čovjek sa velikim autoritetom među iseljenicima i bratstvenicima. I kasnije, po povratku iz USA zvali su ga često da presuđuje u sporovima, jer se znalo da je riječ i obraz cijenio iznad svega i bio pravičan i nepristrasan. Mijo Popov Perović, po pričanju, bio je vrlo prijek čovjek, izuzetno pravičan, ali „pržeć“. Mijo je u Ameriku stigao 1905, brodom koji je pošao iz Trsta. Njegov sin Branko živi danas na Trubjeli i śedoči kako mu je otac bio veoma oštar i krut i da je malo sa kim imao prisniju relaciju. Pamti jedino da je Mijo sa Markom provodio dosta vremena u dugim razgovorima i šetnjama. Markov brat Novak bio je meraklija i bonvivan i sve što bi za dan zaradio, za noć bi trošio na provode, piće i kocku. Marko i Mijo bili su i članovi raznih organizacija i akcionarskih kuća. Vjerovatno im je u tome u prvo vrijeme pomogao Petar, koji je napravio veliko bogatstvo.
Iz Rinoa su se obreli u Sater Kriku (Sutter Creek), blizu San Franciska. Tamo je Petar Jošov imao salun, koji je bio jedno od glavnih gradskih mjesta onoga doba. Tek je prije neku godinu otkriven tajni prolaz od toga saluna do hotela, ali to ćemo ostaviti, kako rekosmo, za drugu priliku. Petrov brat Milutin nije su tu dugo zadržao,već je pošao za Argentinu i još ima tragova o njegovom boravku i djelatnosti tamo. Sa Milutinovim unukom koji nosi đedovo ime Milutin-Mićo (Markov – Gajov) hodočastio sam, kao i moji sinovi i Mićov brat Slobodan, sva mjesta đe su nam đedovi radili, boravili i provodili se.
Sater Krik je bio sjedište koje se razvilo kada je otkriveno zlato u okolini i sada je turistički centar (danas ima svega oko 2.500 stanovnika), sa sačuvanom glavnom ulicom koja se smatra jednom od najljepših u USA. Do prije neku godinu bio je sačuvan autentični enterijer saluna koji je držao Petar Jošov, sa Petrovim pištoljem na zidu. Sada je tu vinarija, sa italijanskim vinima, iako je okolina jedno od poznatih mjesta đe se nalaze najbolja kalifornijska vina. Druga zanimljivost vezana za Sater Krik jeste da je tamo rođen i osnivač univerziteta Stanford Leland Stanford. On je za prvog predśednika postavio Dejvida Star Džordana (David Star Jordan), koji je bio veliki prijatelj sa Nikolom Petanovićem Naiadom, borcem za vraćanje nezavisnosti Crne Gore. O tome je iscrpno i detaljno pisao Gordan Stojović. I treća zanimljivost vezana za Sater Krik je da se u blizini mjesta i grada Džaksona nalazio rudnik zlata koji je pripadao porodici Kenedi, koji su bili porijeklom Irci.
Početkom XX vijeka, jedna od brojnijih zajednica bili su Irci koji su se masovno iselili poslije 1850. godine, nakon pogroma od strane Engleza. Uz mnoge radnike formirale su se i razne gangsterske organizacije. U Sater Kriku jedna banda je terorisala rudare, kopače zlata i uspješnije ljude, stalno im naplaćujući reket. Bili su brutalni i nijesu prezali ni od čega. Neki radnici rodom iz Banjana, Hercegovine, Like itd, požalili su se Perovićima da ne mogu trpjeti maltretiranja od strane irske bande. Kap koja je prevršila mjeru bila je neđe 1910. godine, kada su ti banditi jednom Banjaninu skoro razvrnuli vilice – način mučenja bio im je da uvuku prste u usta žrtve i razvlače ih dok ih ne pocijepaju.
Mijo Popov je zajedno sa jednim Uljarevićem riješio da odmah to razriješi, bez čekanja pomoći ostalih zemljaka ili bratstvenika. Uputili su se ka salunu đe su se okupljali Irci. Preko donjeg dijela lica stavili su marame i upali u salun. Mijo je viknuo Ircima da je dosta njihova terora, izvukao pištolj i krenuo da puca. Njegov pratilac, umjesto da mu pomogne ukočio se od straha i nije ispalio ni metka. Kasnije je Mijo, kad se naljuti, govorio da mu je žao što i njega nije ubio. Mijo je bio brz, ubio je na licu mjesta dvojicu Iraca i nestao iz saluna. Nastala je poćera, šerifi su krenuli da ga privedu pravdi. To im nije uspjelo pošto su Crnogorci bili dobro organizovani i sakrili su ga. Kako potraga lokalnih šerifa nije urodila plodom u traganje su uključeni i Pinkertonovi agenti. To je bila jedna od prvih i najpoznatijih privatnih detektivskih agencija, osnovana 1850. godine, koja je predstavljala nezavisne policijske snage SAD. Ni oni nijesu uspjeli da uđu Miju u trag. U stvari, Petar i Marko su preduzeli sve mjere da ga evakuišu i sklone od poćere. Bilo je kao u akcionim filmovima. Uspjeli su da Mija smjeste u jedno bure i pored svih kontrola transportuju ga do luke. Iako je San Francisko bliži, na oko 200 km od Sater Krika, po svoj prilici, da bi bolje zavarali trag, oni su Mija prevezli do Los Anđelesa, koji je udaljen nešto preko 600 km od Sater Krika. Tamo su uspjeli da podmite kapetana jednog broda, koji je bure sa Mijom utovario na brod. Tek kada su napuštili američke teritorijalne vode, kapetan je Mija puštio iz bureta i nakon toga on je srećno došao u Nikšić, pa u Trubjelu. No, tu priča nije gotova.
U USA je na snazi bila poćernica za Mijom Popovim Perovićem i nekako se saznalo da je on živ i da se nalazi u Crnoj Gori. Zvaničnim putem poslata je Crnoj Gori poćernica, sa zahtjevom da se Mijo uhapsi i isporuči Americi da mu se sudi. Tada je počeo Prvi balkanski rat (8. oktobra 1912). Na vijest o izbijanju rata moj đed Marko je sa grupom dobrovoljaca odmah krenuo u Crnu Goru, da se bori za otadžbinu. Šteta što su njihovi iskreni patriotski zanosi iskorišćeni za tuđe imperijalne ciljeve i doveli do sloma njihove i naše jedine domovine Crne Gore.
Izbijanje rata je vjerovatno dovelo do toga da se nije reagovalo na pozive za hapšenjem Mija Popova, ali je prijetnja ostala. Da bi se riješili toga došli su na ideju da organizuju lažnu Mijovu sahranu. Napravili su smrtovnicu u kojoj su naveli da je Mitar – Mijo Popov (Milutinov) Perović poginuo u borbi na Skadar. Uz smrtovnicu napravljena je i fotografija na odru i poslata za Ameriku kao dokaz da Mija više nema i da prestane potraga. Tako je i bilo. Nastavak ove priče tiče se nekih usko porodičnih realcija, koje nijesmo ovlašćeni da prenesemo.
Druga priča tiče se Markovog brata Novaka, koji je bio ostao u Americi. Međutim, kada je izbio Prvi svjetski rat i on se odmah priključio dobrovoljcima koje je otadžbina pozvala da ispune prađedovski amanet slobode. Kako ga je rat zatekao u fazi kada je bio, kako su stari govorili „profićkao” sav novac, on je, da ne bi gubio vrijeme, pozajmio sredstva kojima je mogao pokriti putne troškove. Okupili su se u Vankuveru, a odatle na istok Kanade, u Halifaks. Kako u članku „Devedeset godina od katastrofe pod Medovom” piše Blažo Sredanović, oni su položili zakletvu: „Zaklinjem se sinovskom ljubavlju svoga roda, zaklinjem se slovenskom krvlju svoga oca i plemenitim mlijekom majke svoje, zaklinjem se patničkim pepelom naših predaka, svetim prahom rođene grude, zaklinjem se velikim suncem slobode – da ću stajati junački neustrašivo, rame uz rame, bok uz bok hrabre crnogorske i srbijanske vojske u svetoj borbi za oslobođenje do posljednjeg daha, do zadnje kapi krvi. Tako mi pomogao veliki Bog Pravde, Istine i Slobode.” Na žalost, ni oni nijesu slutili da će njihova žrtva biti uzaludna i da će biti izdani i okupirani od istih onih sa kojima su mislili zajedno ratovati. Dobrovoljci su bili formirali vojničke čete i na rukama su imali „malu nacionalnu zastavu na kojoj je pisalo: „U boj za narod svoj!”
Novakov brod je poslije 25 dana plovidbe stigao u Napulj, a poslije tri dana stigli su u luku Brindizi. Tu su se ukrcali na brod „Brindizi” i krenuli put Medova. Nadomak luke, 6. januara 2016, brod je naišao na minu. O Medovskoj katastrofi danas je skoro sve poznato. Pretpostavlja se da je nastradalo preko 380 dobrovoljaca, pretežno iz Crne Gore. Spasio se veoma mali broj njih. Pored toga što su većina bili neplivači, jedan od uzroka brzog utapanja brodolomnika bio je taj što su mnogi nosili ćemere sa zlatom i novcem uz tijelo i to ih je brzo vuklo na dno. Neki su se spasili držeći se za katarku broda koja je virile iz vode, a neki su isplivali na vrećama brašna ili daskama. Među spašenima je bio i Novak Goranov Perović.
Nakon završetka rata, nove vlasti Kraljevine Jugoslavije su ponudile obeštećenje svim dobrovoljcima, kao i zemlju u Vojvodini. Moj đed Marko nije htio poklon, već je zemlju koja mu je dodijeljena u Bačkom bregu kod Sente platio svojim novcem. Za stradale sa broda „Brindizi” organizovano je sudsko śedočenje, đe se pod zakletvom davala izjava o tome koliko je ko imao imovine i koliko obeštećenje da mu se dodijeli. Boem i bonvivan Novak na put je krenuo s pozajmicom. To su znali i na brodu. Za davanje izjava i potvrdu pred organima vlasti bio je zadužen jedan od najstarijih preživjelih, koji je bio ugledni i bogati čovjek, rodom iz Banjana (na žalost ne znamo prezime). Bilo mu je nezgodno, ako kaže iznos, Novak neće dobiti ništa. S druge strane, Banjanin je smatrao da ne bi bilo pravedno da Novak ništa ne dobije, pošto je požurio da ispuni patriotsku dužnost, ne vodeći računa o sebi i zamalo nije nastradao. Onda je mudri Banjanin rekao: „Slavni sude, ne mogu se zakleti koliko je Novak Perović imao u džepu“, što je tačno, pošto nije mogao znati ima li deset, petnaest ili nešto više dolara ostatka i onda nastavio, „ali vi se mogu zakleti da na taj brod niko nije imao para koliko Novak“, što je opet bilo živa istina, jer nije bilo načina da neko ima tako malo. Svi su ponijeli što su više mogli, a Novakova zarada ostala je po kockarnicama i salunima od Rinoa do Sater Krika i Džaksona. Poslije te izjave Novaku je dodijeljena velika odšteta i naravno, od toga novca on je otvorio kafanu. Ona baš dugo nije radila, jer je Novak imao običaj da stalno iznova naručuje ture za društvo i čašćava, a kada više nije mogao da pije, skinuo bi opanak i u njega sipao iz čokanja, govoreći: „Ako ja ne mogu da pijem, može moj opanak.“
Kada se sagledaju ove dvije epizode, iako vezane faktički za jedno bratstvo, mogu poslužiti za dobijanje cjelovitije slike o Crnogorcima u Americi. Ona može da bude ovakva – da su Crnogorci bili brojniji i da nije bilo nesretnih ratova u koje su hrlili ostavljajuću razrađene poslove i bogatstvo, ko zna dokle bi stigli i kakav bi još doprinos dali Americi, uz one pojedine veoma uspješne primjere. Taman su se bili etablirali, naučili jezik, stekli društvene pozicije i sve to naglo prekinuli. Možda bi, sa avanturističkim nervom i ratničkim vještinama o njima danas snimali filmove tipa „Kum“. Kako bilo da bilo, ostaje doboko poštovanje i ponos na njihovu bastadurnost, hrabrost da krenu u nepoznato u potrazi za boljim životom i da za vazda nose Crnu Goru u srcu, ne žaleći da za nju sve žrtvuju.
