ARHITEKTA BRANISLAV RAKOJEVIĆ 1950-2021.
-Zapamtio sam puno slika iz tog vremena i prosto više ne umijem da odvojim šta je tu realno, a šta sam u svojim fantazijama dodao. Sve to doživljavam kao lijepu, toplu priču koju je ispričao Felini, u filmu Amarkord. Inače, Nikšić iz tog doba ličio mi je na Amarkor, govorio je arhitekta Branislav Rakojević o Nikšiću 60. 70. i 80. godina prošlog vijeka.
Igra je misao, a misao događaj. Tamo gdje ljudi ne umiju da se igraju gradova, tamo ne umiju ni da misle svoje gradove i svoje prostore, i tamo se pravi grad nikada neće dogoditi, tumačio je Bogdan Bogdanović, poznati beogradski arhitekta, graditelj, umjetnik i filozof. Nikšić je odvajkada imao ljude sa diplomom za posebnost koji su znali da misle grad, i zato se pravi grad dogodio, a grad je prepoznavao i pamtio svoje graditelje. Jedan od stvaralaca Nikšića je arhitekta i urbanista Branislav Rakojević. Graditelj grada, autor na desetine objekata različitih tipologija, dominantno u Nikšiću: stambenih, poslovnih, obrazovnih, kulture pa adaptacija, rekonstrukcija, konzervacija, planskih dokumenata, svom Nikšiću posvetio je dio svoje nadahnutosti i riječju. Ta kazivanja o gradu bila su duhom i tonom jedinstvena pa je njima nadigrao svoj arhitektonski rukopis. Tako je jednog jesenjeg dana 2011. ispred hotela Onogošt, o temi grad i stil rekao:
„Nikšić je grad za koji smatram da ima stila. Stil je prilično tanana karakteristika koja se ne može definisati egzaktno, ona je nemjerljiva, ali je prisutna i u ljudima i u stvarima. Stil se stiče godinama. Ako krenemo od istorijata razvoja grada, mislim da Nikšić ima dosta elemenata da se kaže da je to grad sa stilom. Ako ništa drugo, od njegovog začetka postoji urbanistička šema Josipa Sladea. Poznato je na širim prostorima da je Nikšić dobio Urbanistički plan s kraja 19. vijeka, šest godina nakon oslobođenja od Turaka, i to je činjenica koja mu daje za pravo da se tim diči. Neki potezi u gradu takođe mu daju pečat. Na primjer, ovaj prostor ispred hotela Onogošt elemenat je identiteta grada. I ovo neponovljivo korzo argumenat je koji daje gradu za pravo da kaže da je to grad sa stilom“.
Pričom sa stilom o gradu sa stilom Branislav Rakojević gradio je posebnost grada i svoju posebnost u njemu, i tako postao simbol gospostvenog Nišića, grada koji se dogodio. Biografski i bibliografski podaci gotovo da su u toj priči irelevantni. Rođen je 1950. u porodici Milutina i Nadežde Rakojević, bio je jedan od boljih đaka nikšićke gimnazije, završio je 1977. Arhitektonski fakultet u Beogradu, radni vijek proveo je u Nikšiću u različitim organizacijama i na različitim pozicijama: Zavodu za urbanizam i projektovanje, Centru za izradu prostornog i generalnog urbanistickog plana, Inženjeringu, Zavodu za urbanizam, Direkciji za planiranje i projektovanje, a penzionisan je kao savjetnik predsjednika SO Nikšić. Autor je ili koautor, između ostalih, projekata Društvenog standarda Željezare, Poslovne i stambene zgrade Loviko, dječijih vrtića Vrabac i Mačak, Škole u Grebicama i Rubežima, brojnih objekata individualnog stanovanja, zabavno-turističkog parka Manitovac, na desetine enterijera, zatim konzervatorskih projekata Jusovača, istočnog zida tvrđave Bedem i kule Topčana, adaptacije Katoličke crkve, rekonstrukcije kuće Adžića u Plužinama, gradskog parka u Nikšiću; učestvovao je u izradi Prostornog i Generalnog urbanistickog plana Nikšića, detaljnih urbanističkih planova… Ali, njegovo mjesto u ljetopisu grada odredilo je ono što ne trpe biografski a uopštavaju bibliografski podaci. Duhovno superioran intelektualac izrazite senzibilnosti za poetiku grada, poštovalac nasleđenog i stvorenog mislio je grad i kao prirodoznalac, čovjekoljubac, knjigoljubac, sportista, strastveni ribolovac, tumač biljega tako važnih za njegov identitet, stvaralac fenomena po kojima je Nikšić poznat. Među tim pikanterijama koje su mapirale profesionalni izbor Branislava Rakojevića i definisale način pripadanja gradu je i njegov boravak u kući ujaka Slobodana Vukajlovića, prvog doktora arhitekture u Crnoj Gori. O tome je govorio:
„Od 1955-1964. živjeli smo u kući mog ujaka Slobodana Vukajlovića, u Bulevaru Vuka Mićunovića. Za tih desetak godina bio sam prisutan u svim aktivnostima koje su vezane za njegov posao. Tu su se razrađivali konkursi, okupljala ekipa njegovih prijatelja, među kojima su bili književnici, novinari, političari, ambasadori. Zamah tog intelektualnog kruga, kojem je pripadao moj ujak, ostavio je pečat na ovaj grad. U svakom smislu moj ujak bio je izuzetan. Nemoguće da nije bio svjestan svoje vrijednosti, ali on to nije isticao kao nešto što bi trebalo da ugrozi drugoga, ili ga učini inferiornim. Nosio je to kao što je nosio sopsvenu figuru i magistraturu gospodina“.
U mišljenju grada, arhitekta Branislav Rakojević, osluškivao je odnos velikog i malog urbanizma. Kao što djela velikog urbanizma određuju a malog nadograđuju stil gradova, tako i poetiku grada, gradsko tkivo tka, smatrao je, doživljaj atmosfere u scenografiji ulica i trgova, skulptura i spomenika:
„Temom malog urbanizma bavili su se najviše na našim prostorima Bogdan Bogdanović i Ranko Radović. Oni su imali osjećaj za čovjekomjernu dimenziju grada i detalje koji će život u gradu učiniti ljepšim i bogatijim. To su svi elementi sadržaja grada koji u osmišljenom postupku sa dosta mašte, posvećenosti, dosta pasije i ljubavi mogu da rezultiraju velikim efektima. Naravno, to podrazumijeva i veliku posvećenost arhitekte i njegovu višeznačnu ulogu ne samo kao projektanta, već kao crtača, slikara, skulptora… Angažmani takvih ljudi gradska tkiva čine ljepšim i bogatijim“.
Rakojević je mislio o gradu i čovjeku u ritmu pulsiranja mjesta pa je egzaktne podatke opremao ličnim iskustvom i dubljim argumentima iz resora kulturne antropologije: Trg, korzo, gradska knjižara, hotel Onogošt, Hram, dvorac kralja Nikole, park, Gradska kuća, željeznička stanica, Narodno pozorište, bioskopi, izletišta… za njega nijesu vizuelni fenomeni već živa gradska jezgra i mjerači pulsa grada kroz vrijeme, koji generacije povezuju sa matricom grada. Zato su njegova kazivanja i filozofska i nostalgična i autentična i anegdotska i šmekerska, sa suptilnom lirskom notom. Tako je postao jedan od graditelja i čuvara gradskih fenomena Nikšića iz vremena 60. 70. i 80- tih 20. vijeka, koje je označeno kao zlatno doba grada. Te fenomene gradio je i čuvao kazanom riječju, a to kazivanje nosilo je posebnu boju, intonaciju, dinamiku… pa njegova riječ napisana perom slušača gubi nešto od sopstvene autohtone vrijednosti. Ali, vrijedi, zbog kulture sjećanja, koja je Branu bila posebno važna, zapisati njegovu izgovorenu riječ o:
NIKŠIĆKOM KORZU ( 2007.)
Nikšićko korzo jeste jedan od elemenata grada koji je pretrpio sve probe vremena. Nekada davno uspostavljeno, još prvim Generalnim planom koji je uradio inženjer Slade, kao centralna gradska okosnica, kao nešto što se konsekventno realizovalo i opravdalo svoju ulogu, tokom vremena trajalo je i opstajalo, i danas u tom ritmu traje i opstaje. I vjerujte da imam neko posebno, lično, zadovoljstvo što je to još uvijek tako. Zbog činjenice da Nikšić ima korzo, bez obzira kako to neko krstio, kao elemenat palanke, varoši ili malog mjesta, računam da je to nešto što je ostalo od urbane karakteristike Nikšića. Kažem to iz razloga što korzo samo po sebi predstavlja javnu pozornicu, događanje života, svakodnevno odvijanje naših susreta, naših sudbina, naših upoznavanja, naših interesovanja da vidimo i budemo viđeni. Uvijek tu ima živosti. Uvijek tu ima živta, a gdje god ima života tu je lijepo. Malo gradova može da se pohvali tom tradicijom. Ona je opstala u Nikšiću, i svaka čast za to. Ne trpim te posprdne, ili pogrdne etikete da je korzo varoška ili palanačka karakteristika. Naprotiv, to je jako gradska karakteristika. Gradska, jer smisao grada, upravo, je da pruži ljudima zadovoljstvo da nađu svoje mjesto, svoj potez. I taj centralni gradski potez, od uspostavljanja prve ubanističke matrice, do danas ima ulogu centralne gradske ose i svih važnijih događanja u ovom gradu. To je ista ulica koja je formirala Dubrovnik, koja je napravila Stradun, ista ulica koja je formirala Zagreb, jer u njemu ima Ilica, ona ulica koja je karakteristična za Sarajevo i Baščaršiju… Tako da nikšićko korzo predstavlja jedan od značajnih pečata identiteta ovoga grada. Uvijek je bila neka mala svečanost izaći na korzo. Podrazumijevalo se da je to obavezno. Ako nijesi na korzu onda si nešto kažnjen. To se doživljavalo kao da ti je neko nešto strašno oduzeo ako si morao da se lišiš jedne noći na korzu. Tu su uložena bila i neka nadanja, i želja da se nešto pokaže, neko upozna, sretne… Bilo je tu neobičnih situacija u kojima su se mogle saznati novosti iz cijelog grada, jer to je samo od sebe pulsiralo, dogovaralo se. Prosto se za deset sekundi znalo ispred Hotela šta se dešava kod pošte i obrnuto. Na stepenicama Hotela, zaista, odvijao se najveći dio života u gradu. Onog momenta kada je premješten ulaz samo nekoliko metara sve je utihnulo, prestalo. Kad govorim nostalgično o nekim temama uvijek neko tu pronalazi prizvuk dekadencije. Ja ne želim da razmišljam dekadentno, ali želim da pomirim vrijednosti koje postoje i koje bi trebale na pravi način valorizovati i u njih utkati duh novog vremena. To je filozofija kojom se vrlo malo bavimo. Sve naše uspjehe, uglavnom, mjerimo kvantitetom. Ako urbanizam kao nauku shvatimo čisto racionalistički, ako se on bazira na brojkama, zakonitostima, statistici nikada nećemo naći odgovore na pitanja kako opstaje nikšičko korzo i zašto je baš korzo to što jeste.
O NIKŠIČKOM PARKU ( 2019.)
Park iz mojih gimnazijskih dana? To je bilo skoro ritualno da se svaka noć dok nismo počeli da se zaljubljujemo završavala na klupama u parku. Park šezdesetih godina prošlog vijeka nije imao javnu rasvjetu, a imao je između dva rata. Tamo smo pronalazili svoj mir na jednom platou. To je bila atmosfera u kojoj smo se povjeravali, pričali, približavali se, pjevali, ponešto slavili. Kasnije, kada se ne može povući ta stroga crta između dječaštva i mladosti, park dobija neku ne mogu reći drugu ulogu, ali naš doživljaj parka se mijenja. To je otprilike išlo ovako: nešto se malo simpatišete po korzu, gledate se, ako se ta veza ostvari onda se sa jedne strane korza prelazi na drugu, jer tamo su oni koji imaju djevojke da im ovi koji su bez djevojaka ne bi dobacivali i zezali ih. I tako se par dana šeta korzom a kada se proputi put parka, onda je to misterija. Postoji tu uvjerenje da prelaziš granicu nečega, proguta te tama parka, ti si tamo sa djevojkom, prvi put u životu, ne znaš šta treba da se radi, ali ti je drago što si napravio taj misteriozni korak ka nečemu što te čeka. Naravno, o tome se nije pričalo. To smo svi čuvali za sebe kao neko lično blago.
O HRAMU SV. VASILIJA
OSTROŠKOG ( 2019.)
Hram izgleda impozantno. U početku je djelovao malo teško i zdepasto dok je izrasla borova šuma oko njega. Kralj Nikola ga je tamo preselio da bi bio bliži svojim junacima, da sa posebnim poštovanjem obilježi imena u čiju slavu je podignut, i da imenuje dva najveća junaka između kojih je trebalo da bude sahranjen. To se nije desilo i o tome se nije pisalo, a mislim da je i prirodno da kralj Nikola bude sahranjen na Cetinju. Hram je trebalo da bude oslikan. Kralj Nikola je svojevremeno zvao Uroša Predića da to uradi, a Uroš je znao da je to veliki posao i nije mogao da se uhvati u koštac sa tim. I tako, do danas, to nije urađeno. Manastir, kažem manastir, a ne znam zašto je to uvriježeno u Nikšiću, iako svi znamo da je Saborni hram, imao je posebno mjesto u životu nekadašnjih maturanata. U to vrijeme, svaka generaija je nakon maturske večeri organizovala susret pod manastirom do zore. I moja. Sjećam se te veličanstvene noći, bio je maj, lijepo vrijeme, matura. Sve sa zebnjom da ćemo se koliko je sjutra razići.
O ŽELJEZNIČKOJ STANICI (2019.)
Nekako je u to vrijeme sve bilo gospostveno što je vezano za željeznicu. Sjećam se jedne izložbe u holu SO Nikšić, kada se proslavljala stogodišnjica crnogorske željeznice. Gledam fotografije iz Zelenike, koja je bila zadnja stanica na pruzi prema Primorju. To su toalete, odijela, cilindri, štapovi, džepni satovi… kao da se radilo o balu a ne o otvaranju jednog komunalnog objekta. Otprilike takav doživljaj smo imali i mi, ovdje na željezničkoj stanici. Slobodno mogu reći da je ta stanica bila kultno mjesto u Nikšiću. Vozovi su dolazili i odlazili, ali je stanica imala, u čuvenoj kafani, stalne goste. Jedan od njih bio je Vito Nikolić. Jedne prilike kada je pijan izlazio iz bifea vidio je policajca, i onako pijanom mu je nampalo da ga isprovocira. A upravo je jedan voz odlazio iz stanice. Vito pita – znaš li ti pandur koja je razlika između tebe i ovog voza? Pandur kaže-ne znam. E pa, kaže mu Vito, ovaj voz ima dva razreda a ti jedan. Pandur bio inteligentan pa pita Vita-a znaš li ti, pjesniče, koja je razlika između tebe i ovog voza? Vito kaže – ne znam. E, pa ovaj voz sada ide iz stanice, a ti ćeš sa mnom pravo u stanicu.
O METEOROLOŠKOJ STANICI (2019.)
Ja, o Meteorološkoj stanici, osim njene funkcije da bi trebalo da prati vremenske promjene i šalje izvještaje u HME u Podgoricu, mnogo ne znam. Ali, znam o čovjeku koji je sinonim Meteorološke, o vajaru Miju Mijuškoviću. Prosto kada se pomene Meteorološka ja pomisli na Mija. Mijo Mijušković je bio harizmatičan čovjek. On je Stanicu pretvorio u duhovni centar, svetilište. Tu se dolazilo kao na hodočašće. Njega su posjećivali svi ljudi od pera, glumci, pjesnici. Kada su se održavali Književni susreti u Nikšiću obavezna stanica piscima bila je Meteorološka stanica. Kada su se održavali Pivski susreti, pjesnici su obavezno dolazili kod Mija. Sa sigurnošću znam da su ga posjetili Momo Kapor i Zuho Džumhur. A Mijo je imao sreću da za života dobije Monografiju, i laureat je najvećeg republičkog priznanja, Nagrade 13. jul.
O SKULPTURI LJUBAVNICI ILI
ZAGRALJAJ (2011.)
Ovaj prostor gdje sada stojimo, pripada hotelu Onogošt za koji se nekada smatralo da je urađen na dalekoj periferiji, ali se on tako dobro utkao u svakodnevni gradski život da je predstavljao jednu od najznačajnijih zgrada grada u prošlom vijeku. Samim tim značajem nametala se potreba da se uloga tog hotela potencira i kroz neke intervencije. Vodilo se računa da ispred njega ne ostane prazan prostor, nego da se obogati nekim sadržajem. To je ova lijepa kamena skulptura, domaćeg autora Branka Tomanovića, slikara, vajara i grafičara o kojoj se može govoriti na različite načine. U svakom slučaju afirmativno je to što ona tu postoji iz razloga što zaista oplemenjuje prostor. Na kraju krajeva, drago mi je kada jedan nikšićki stvaralac dobije priznanje kroz javno izlaganje svog rada na ovakav način. Kada se skulptura analizira sa nekog stručnog stanovišta, možda bi neko, iz sopstvenog osjećaja mjere odnosa u prostoru, primijetio da je mala za ovu površinu. Meni je ta skulptura draga iz prostog razloga što je ona tu na ovom tlu već pola vijeka ili duže, i prosto smo je usvojili ovakvu kakva jeste, i čini nam se da nijedna druga ne bi bolje legla od ove. Ona ima naziv ili Ljubavnici ili Zagrljaj, i u svakom slučaju nosi u sebi jednu plemenitu ideju.
O IZLETIŠTU MANITOVAC
(2010.)
Manitovac je prva uređena gradska plaža u Nikšiću. Bilo je to 1961. godine, i bila je jedino uređeno gradsko kupalište. Danas ovdje imamo nov kvalitet, kvalitet prostora. Jer, nešto što je moglo biti porodični biznis pretočeno je u ponudu koja bi za grad mogla da znači zadovoljenje javnog interesa. To govorim iz razloga što sam ispunjen zadovoljstvom, jer ta gradska plaža na rijeci Zeti, davno zaboravljena, može kroz aktiviranje ovakvog sadržaja da napravi potpunu reafirmaciju Manitovca kao mjesta gdje će Nikšićani rado dolaziti i gdje će se ugodno osjećati. Tih 60-tih godina, kojih se sa nostalgijom sjeća moja generacija, Manitovac je bio rješenje za zadovoljenje naših cjelodnevnih potreba u ljetnim mjesecima. Ispunjavao je sve naše želje. Svako je na plaži imao personalni pečat. Tu su se okupljali ljudi koji su u to vrijeme voljeli da se bave kulturom tijela tzv. jogaši, gradske ljepotice, tu je moja generacija provodila dane u problematičnom periodu prelaska iz dječaštva u mladost. Ne mogu a da se ne sjetim ljudi koji su obilježavali atmosveru na Manitovcu, čuvenih sportista, a meni je najdominantniji bio Ilija Lemajić, poznati nikšićki rvač. On je, u hedonističkom stilu, umio da uživa i obezbijedi sebi ljepši ugođaj u prilično redukovanim sadržajima koji su postojali na gradskoj plaži. Na primjer, svako jutro zaduživao je prijatelje da angažuju našeg estradnog umjetnika Draga Kovačevića da mu pjeva meksikanske pjesme, a mi smo uživali. Na plaži je bila kafana koju je držala porodica Sušić, a na njenoj terasi igrala se čudna igra karata, koju su igrali samo intelektualci. Ta igra zvala se betl. Sa zavišću smo gledali one koji su je igrali, jer za poker nije trebala olovka i papir, a u betlu su svi nešto pisali i dugo razmišljali. Postojala je spona urbanog gradskog života i jedine gradske plaže. Grad je hrlio ljeti na plažu i tu se odvijala živa aktivnost. Ono što se dešavalo danju na Manitovcu, prepričavalo se uveče na korzu. Bilo je to vrijeme koje je Arsen Dedić opisao kao vrijeme ljubavi, nostalgije i siromaštva, a taj stih mi se nameće jer ga i ja tako doživljavam, možda materijalnog siromaštva ali duhovnog i emocionalnog bogatstva. Zapamtio sam puno slika iz tog vremena i prosto više ne umijem da odvojim šta je tu realno, a šta sam u svjim fantazijama dodao. Sve to doživljavam kao lijepu, toplu priču koju je ispričao Felini u filmu Amarkord. Inače, Nikšić iz tog doba ličio mi je na Amarkord.
O GRADSKIM BILJEZIMA (2011.)
Urbanizam nije ništa drugo nego gradogradnja, pa kada gradimo da gradimo gradove za ljude. Za sliku grada, naročito duž ove pješačke ulice, kičme grada i dnevne pozornice grada, bitno je sve: izlozi trgovačkih radnji, izbor stolova u baštama kafića, javna rasvjeta, drvoredi, česme koje se nađu usput… sve su to elementi zbog kojih su prijemčivi ambijenti koji predstavljaju žižu, istinu gradskog života, i suštinu gradskog života u odnosu na novonastale blokove koji su hladni, sterilni i bezsadržajni, puni ćutanja… Sve to jesu mali gradski biljezi, ali ti biljezi kada ih transponujemo na viši nivo predstavljaju esenciju grada, identifikuju grad. Recimo, to može da bude topografija terena. Na primjer, grad Nikšić se zametnuo pod Bedemom. To ne može biti zanemarljiva činjenica da je ispod Bedema u podgrađu nastalo ovo gradsko tkivo na koje se posle naslonio Slade, i razvio ga. To je neobično i originalno, jer Nikšić ima vodne resurse, rijeke na koje se nije naslonio kao što su mnogi gradovi. Prosto su istorijske okolnosti uslovile da Nikšić bude grad pod Trebjesom. Većinu gradova pamtimo po tim simbolima. Na primjer, topografija je učinila da Akropolj bude sinonim Atine, Trijumfalna kapija Pariza, da se Dvorac nad Ljubljanom nadvio, što je biljeg grada Ljubljane, da jedan most na Neretvi može da da ime gradu koji će zauvijek ostati Mostar… Po mom mišljenju sinonimi ili biljezi Nikšića su urbanistički plan, staro gradsko jezgro i ovo korzo.
O DUHU GRADA I GRADOGRADITELJIMA (2007.)
Ja Nikšić volim, volim ga najviše iz vremena kada sam ga doživljavao kao svoj grad, kojim sam se dičio. On je nešto od toga i zadržao. To je to korzo koje me asocira na to vrijeme, i nikada neću da brišem tu sliku lijepog Nikšića koga nosim u srcu, slikom koja mi se dešava danas pred očima a koja ne mora da se dešava. Proljeće u Nikšiću i miris nikšićkih lipa vraća me u vrijeme kada sam Nikšić, sa Gimnazijom, Sutjeskom, pjesnicima… doživljavao kao grad sa dobrom ljudskom mjerom i mentalitetom. Bilo je to vrijeme kada su se znale i poštovale vrijednosti, i prema njima se uspostavljao odnos u gradu. Ono što mi je bilo najvažnije što se tiče moje struke, a postalo je gotovo fenomen, to je poštovanje gradskih zakonitosti života. Toliko je bila razvijena ta građanska disciplina da su ljudi bili pomireni s tim da ne mogu, ako su došli u Nikšić, neke navike prenijeti ovdje. Jer, poštovalo se ono što grad nalaže. Odavno nije tako. Šta bi trebalo uraditi? Ne treba kvariti ono što valja, treba pustiti da se odvija svoji tokom. Ali, treba čuvati, prije svega, duh grada pa sve materijalno što nam pruža udobnost da se u tom ambijentu osjećamo tako. Ne može se ničim to nadomjestiti, naročito ne parama. Treba osjetiti taj duh i ukomponovati nešto novo u vrijednost koja već postoji. To ne smije biti nametljivo, to mora da se utopi i primi zakonitost onoga što je zatečeno a ne da to nosi nove vrijednosti. Ako nije tako novina kao pojedinac biva agresor u prostoru. Dakle, kako se ponašaju ljudi u društvu, tako treba napraviti tretman kuća u prostoru, pjaceta, trgova… Nikšić nema neku arhitektonsku posebnost, graditeljsku zaostavštinu pa da se kaže – to treba čuvati. Ali treba čuvati atmosferu, prostor, ambijentalnu vrijednost koja se osjeća, a ne može se definisati niti ponoviti. Nećemo podići kvalitet ako u sred centralnog gradskog jezgra, koje još odolijeva našim naporima izraženim poprilično u zadnje vrijeme da izgubi od svog identiteta, napravimo neku inovaciju. Nijesam ni za replike, kopije onog što je urađeno krajem 19. vijeka. Ali jesam za studiozan pristup tim malim detaljima, to skoro da ide do perfekcije u odabiru, na primjer, građevinskog materijala za prozor, stolariju, prozorsku podjelu, ritam otvora, škure.. To daje karakter mjestu i toplinu ambijentu. Ne mogu, nekad, da shvatim poteze te politike koja se bavi razvojem grada ali, u svakom slučaju, staro jezgro i centar treba čuvati kao zenicu. To je najvredniji dio ovoga prostora.
U tom jezgru su ishodišta za tajni pohod gradu koji traje ne toliko u vizuelnom sjećanju koliko u tragovima poetičnih priča koje su povlašćene u odnosu na ljudsku konačnost. Razmišljanja arhitekte Branislava Rakojevića o gradu kao sociološkoj, etnološkoj, identitetskoj i istorijskoj odrednici rasuta su po gradu u rečenicama koje se izgovaraju u zgodnim prilikama, neka su sačuvana u pamćenju privilegovanih, a tek poneka u novinskim i TV arhivama. Jedno, sa naučno-istraživačkog aspekta važno viđenje razvoja Nikšića, i jedino sa potpisom autora Branislava Rakojevića bez pikanterija koje su mu obezbijedile posebnost u gradu, objavljeno je 1995. godine. To je predgovor monografiji Nikšić – tragom starih fografija. A godinu kasnije 1996. u uvodnom tekstu za monografiju Nikšić-grad i ljudi, koja je izdata u okviru biblioteke “Arhiv uspomena” Branislav Rakojević, između ostalog, piše:
-Svi oni koji su rasli sa svojim gradom: Starovarošani i Grudskomahalci, Čopinci i Starodušanci, Staničari i Kolibari, Sočice i oni sa Dukla, Rastočani i Ramovci, Bistričani, Straševljanji i svi oni koji su ga voljeli, ma gdje danas bili, zauvijek su ga ponijeli u svoji srcima i svojim sjećanjima. Voljeli su Dom pionira i Gradsko pozrište, kino Napredak i Zahumlje, Kamenjak, Đapu, Pjenavac i Manitovac, nikšićke lipe i nikšićke kiše, nikšićko korzo, Sutjesku i nikšićku gimnaziju, voljeli su grad kojem, uprkos objektivnom materijalnom siromaštvu, nije ničeg duhovnog nedostajalo, grad čiji su puls osjećali, kome su pripadali.
Sonja Vujadinović
