PODSJEĆANJE NA CANA REDŽOVIĆA
Hidžretska je 1438. godina. Minuo je mjesec Ramazan. Ništa neobično, osim ako se držimo samo jednog načina računanja vremena. A mjerili mi vrijeme po hidžri ili po rođenju Isusa Hrista, ono nezaustavljivo teče i ne mari za ljudske aršine. I dok se život razliva uobičajenim tokovima, mi sami, dajući na važnosti pojedinim dešavanjima, okolnostima ili događajima, učinimo da nešto bude svečanije, naglašenije ili bitnije. Upravo ta mala, bezimena, često nezapamćena djela dobrote i ljubavi su ono što je najbolje u čovjekovom životu. Taj smisao svakodnevice nije promakao ni čuvenom bendu „Bijelo dugme“, u čijoj se jednoj pjesmi kaže da „mjesec Ramazana počinje“ i da „jedan za drugim, vozovi polako prolaze“. Onda kad pjesma nešto ovjekovječi, tu više nema popravljanja i dograđivanja, a svaku pjesmu i svaki tekst napisala je nečija ruka.
Piše: mr Sait Šabotić
Cano Redžović u sredini dolje (fotografija iz zgrade Zahumlja)
U skladu sa programskim načelima promovisanim u podnaslovu Novina Nikšića, gdje piše da su one „glasilo sjećanja i čuvanja tradicije“, sjetih se da je davne 1900. godine „Onogošt“, takođe nikšićki list, objavio jedan zanimljiv članak o ramazanskim danima u našem gradu i proslavi Bajrama koji slijedi nakon njih. Autor članka je Cano Redžović, vrlo interesantna ličnost iz prošlosti Nikšića, iz čije bogate biografije treba saopštiti nekoliko bitnih podataka. Svojom dinamičnom djelatnošću i preduzimljivošću Redžović je uticao na mnoga zbivanja u gradu. Njegov lik ovjekovječen je na fotografiji članova „Zahumlja“ s kraja XIX i početka XX vijeka, koja i danas krasi prostorije ugostiteljskog kutka smještenog na drugom spratu današnje zgrade „Zahumlja“. Redžović je inače bio prvi potpredsjednik u tom nikšićkom umjetničkom društvu gdje je provodio svoje mladićke dane igrajući razne likove u mnogim pozorišnim komadima koje su izvodili članovi „Zahumja“. Bio je i član Uprave društva skupštine akcionara Nikšićke štamparije osnovane marta 1900. godine. Naredne godine postao je i član Kontrolnog odbora Prve Nikšićke štedionice. Neumorni Redžović se okušao i kao novinar. Neke svoje članke, objavljene u nekoliko ondašnjih listova, najviše u „Nevesinju“, potpisao je punim imenom, a neke pseudonimom. Ipak, koliko god interesantan i značajan za Nikšić, čini se da Redžović nije dobio mjesto koje mu pripada u savremenosti. Njegov lik polako blijedi i za njega znaju samo oni koji se ozbiljno i detaljno bave prošlošću „grada pod Trebjesom“. Kao vatreni pristalica crnogorskog knjaza Nikole I Petrovića, Cano Redžović je u svojim člancima naglašavao svoju ličnu odanost Crnoj Gori, ali i odanost svojih sunarodnika. Takvi tonovi provijavaju i u njegovom članku o ramazanskim danima u Nikšiću. Redžovićev članak, koji donosimo u nastavku je, u ovom trenutku star 117 godina. Koliko vrijedan po svojoj faktografskoj i informativnoj osnovi, isto tako je izuzetno dragocjeno svjedočanstvo o istoriji svakodnevice u našem gradu, pa i svjedočanstvo da današnja priča o međuetničkoj i međuvjerskoj toleranciji nije nova, već da bi na ovakvim i sličnim primjerima trebalo poučavati mladi naraštaj i njegovati tradiciju na koju se ponekad zaboravi.
U islamskoj tradiciji mjesec posta – Ramazan, ima posebno značenje i posebnu važnost. To je odabrani, odnosno mubarek mjesec. Post je, prema islamskom vjerozakonu, obavezan za sve punoljetne i zdrave muslimane i muslimanke koji nijesu na putu, odnosno u potrebi uzimanja lijekova. U vremenu od sabaha (zore) pa do akšama (večeri), oni koji poste su u obavezi da se odriču jela i pića, pušenja, ljutnje, psovki, tjelesnih užitaka, grijeha i svih drugih nedoličnih radnji. To svojevrsno odricanje i uzdržavanje od ovozemaljskih užitaka u funkciji je očišćenja duše i tijela i odolijevanja svim ovozemaljskim iskušenjima. Post je naređen druge godine po hidžri, dakle 624. i predstavlja treći od pet osnovnih stubova Islama. U mjesecu Ramazanu objavljen je Kur’an kao uputstvo „ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra i zla“ (Kur’an, El-Bekare, 185). Iako mnogi misle da u uzdržavanju od jela i pića leži osnovni smisao posta, sasvim sigurno bi se moglo reći da je Ramazan mnogo više od toga. Ali, zanemarimo sada istoriju razvoja Islama, jer bi nam za tu priču trebalo mnogo i mnogo prostora. Svakako, dodajmo zanimljivo zapažanje da narodno vjerovanje ide u pravcu da se najčešće može čuti da vremenski uslovi u kojima započinje ovaj mjesec, obično budu isti i poslednjih dana njegovog trajanja. Nakon trideset dana posta dolazi ramazanski Bajram koji traje tri dana. Upravo o tim tradicionalnim vrijednostima pisao je, kao što rekosmo, prije 117 godina i Cano Redžović. Njegov tekst objavljen u ondašnjem listu „Onogošt“ (br. 4, od 27. januara 1900.), dajemo u cjelini, sa željom da ga čitaoci „Novina Nikšića“ pažljivo pročitaju. Istovremeno, ovim kratkim osvrtom na Redžovićev članak, s povodom, podsjećamo na ličnost koja je svojim djelovanjem učinila makar i mali pomak za opšti prosperitet Nikšića. Sudeći prema sadržini teksta koji slijedi, lako je zaključiti da se Redžović u svom djelovanju pridržavao mudrosti koja kaže da „čovjek gradi kuću, a kuća čovjeka“!
„Ovdje u Nikšiću ima nas malo Muhamedanaca i to starosjedioca Nikšića, Podgoričana, koje je posao i druge okolnosti ovamo dovelo, i nešto Skadrana, prebjeglih od krvi (koji, iako je Sultan negdje priđe pomirio krvi u Skadru, koji su i odili na pomiru i danas im je slobodno tamo poći, isto su ovdje stalno nastanjeni i rade) ali u zdravlje našeg Uzvišenog Oca i Gospodara Nikole I i Njegovih pravih namjesnika, i ako nas je ovdje mali broj, proveli smo ovaj Ramazan u najvišem zadovoljstvu, a evo kako:
Kao što je svakome ovdje poznato kafane noću ne smiju biti više otvorene nego do 11 ura ala franka, što mislim da je svud jedno pravilo u crnogorskim varošima. Mi Muhamedanci za ovaj mjesec Ramazana imali smo slobodu do koje ure hoćemo biti u kafanama i zabavljati se, te tako imali smo kroz cio mjesec Ramazana na raspoloženju glavnu kafanu u Nikšiću g. Ivana Vuice trgovca, gdje smo mi pomlađi najveselije provodili vrijeme obično do 2-3 ure po pola noći i gotovo kroz cio mjesec svaku večer i Vuica sa nama je sjedio i zabavljao se u našem društvu, praveći sa nama razne dosjetke kao ono ti čovjek iz Mostara, naučen turskom običaju i pazeći da ne bi nas ko god ma u čemu uvrijedio, na čemu mu iz svega srca zahvaljamo, toliko više, što smo više nego uvjereni, da on je držao radi nas kafanu otvorenu jedino iz čiste ljubavi sprama nama a iz nikakve svoje koristi (boldovao – S. Š.), jer najviše da je nas momčadije tu bilo od 10-15 druga, a ovo je zimnje doba, gore se drva kao ono ti kod njega, puca šporet od velike vatre, svijetle dvije tri lampe. Boga mi viši rashod nego prihod (boldovao – S. Š), pa što da mu radimo već da mu Bog dade berićet i poživi njegovu sreću. – Ovoliko za nas mlađe a stariji su sjeđeli u gostoprimnoj kući g. Ferata Masličića trgovca (koji obično svakojega Ramazana drže sjednicu u svojoj kući) gdje su časteći se sa crnom kafom i drugim provodili vrijeme slušajući Hodžu, gdje im prevodi sa turskog jezika razne hijćaje (pripovjetke) iz ćitaba.
Tako je Ramazan prošao u najvišem zadovoljstvu a osvanuo mubareć Bajram (omrs). U jutru rano prije sunca svaki od nas obučen u najljepšem odijelu pohitasmo u Džamiju, da se oprostimo sa Ramazan-i Šerifom a dočekamo Veliki Bajram i tako smo klanajali i molili se Velikom Alahu do malo po suncu, pa je Hodža prišao na Hudbe i učinio dovu (molitvu) za zdravlje i dug život našeg sretno vladajućeg Knjaza i Gospodara Oca Nikolu I i za cio Vladajući Dom Petrović – Njegoš i za zdravlje našeg Kalifa Njegovog Veličanstva Sultana Abdul Hamida Hana. Na izlasku iz džamije pred samim vratima Džemat je pozdravio Bajram sa pucnjavom iz revolvera tako da se je vazduh od velike grmljavine revolvera prolamao, pa ondar u oboru od džamije bajramlojišasmo se jedan da drugim riječima: „bajram mubareć i sende mubareć!“ Poslije zijaret (polazili) činili jedan u drugog po kućama, što i ovom prilikom ne mogu propustiti da iz svoga srca ne zafalim vama g. Uredniče, na vašoj onako divnoj čestitci našeg bajrama a osobito što ste nas zadužili sa svojom ličnom posjetom u našim kućama, za koje nemam riječi da vam se nablagodarim, već neka vi Veliki Alah naplati.
Tako je ispraćen i naš mubareć Bajram u najvišem zadovoljstvu vesele momčadije, praćen kroz sve tri dana sa pucnjavom revolvera i izletom karucama do Kličeva kod kuće g. Adema Adžimusića, gdje je vesela momčadija uhvatila se u zetsko kolo pjevajući Podgoričko kolo: „Šta te ruže lafe stari“ pjesmu Nj. V. Gospodara.
Eto tako se oprostismo sa Ramazan-i Šerifom i sa Velikim Bajramom, čisto osjećajući u našim srcima neku duboku prazninu za njima, samo daj, Bože, da ih sve veselije i veselije dočekujemo pod vladom našeg Uzvišenog Gospodara Knjaza Nikole I“.
Nikšić, 17. jun 2017. god.
