ZA ČASOPISE U CRNOJ GORI
Ideja… Želja… Potreba vječita za pisanom riječi ili jednostavno apel mladog čovjeka za osnivanjem časopisa u kome bi riječi zaigrale i probudile duh nladih ljudi? Nalazimo u tekstu objavljenom u “Slobodnoj misli” između dva rata i objavljujemo u fragmentima.
Ilustracija – Časopis za savremeni umjetnički i socojalni żivot „Razvršje“, godina 1932.
Jedan od najboljih uslova za razvijanje književnosti jest materijalna kultura. Bez toga sredstva nemoguće je i da ima književnosti i opšte umjetnosti, jer baza za umjetnost jednoga naroda je materijalna kultura bez koje i veliki duhovi ostaju vjekovima zapečaćeni.
Dakle, kao što rekosmo, književnost se osniva na terenu materijalne kulture, a do koga će se stepena ona podići, u tome već igra ulogu duh naroda koji se takođe bazira na materijalnoj podlozi.
Kada već bude pripreman teren, koga zahtijeva književnost, treba onda tražiti naročito sredstvo pomoću koga će se uputiti narod da njeguje književnost.
Danas mi već imamo jedan dio te materijalne kulture i od nas sad zavisi da stvaramo i književnu sredinu, a to je jedino moguće pokretanjem časopisa. Oni će biti samo mogući, da dadnu izraza našem duhovnom životu. Preko njih ćemo moći samo, da dajemo u kulturnu zajednicu, sa ostalim krajevima naše velike države i da na taj način učestvujemo u stvaranju velike kulturne zajednice našeg jugoslovenskog naroda.
Književni časopisi su “lađe i lađice”, kako to kaže jedan naš kritičar, koje mogu da dođu u svaki kraj, da zavire u dušu čovjekovu i da joj dadnu poleta i snage.
Crnogorci na prvom mjestu su narod, koji nije imao svoje materijalne kulture kroz cijelu istoriju, čemu je uzrok jedino istorijsko doba. Teški politički i ekonomski položaj onemogućava im svaki napredak…
Da su oni u teškim stoljećima imali i svoju materijalnu kulturu bilo bi opravdano što se nisu pokazali višim brojem u književnosti.
I pored svih nedaća, prva polovina devetnaestog vijeka daje iz Crne Gore genija Vladiku Rada, pisca Gorskog Vijenca. Ali baš to svjedoči da su Crnogorci duhom jaki, razboriti i stvaraoci.
Crna Gora od 90. godina devetnaestog vijeka ima i svoje časopise, što su značili i jedan vrlo prosvjetni i jedan vrlo korisni način za buđenje duše Crnogoraca.
Baš onda kada se očekivalo da će se Crna Gora prosvjetno podići na viši stupanj, ukinulo se i ono, što je za prosvjećivanje i započet i tako, prije deset godina od danas u njoj prestaje izlaziti i posljednji časopis “Dan“. Nije se ni tome čuditi, ali čak i današnjem našem spavanju treba se čuditi i upravo plakati na to, pošto Crna Gora broji blizu dvjesta univerzitetskih ljudi. Dakle ona dans ima od većih ustanova tri svoje štamparije, tri velike gimnazije i oko dvjesta intelektualaca viših škola, a časopisa nema ni jednog. Druge pokrajine imaju svoje časopise za sebe. Treba da imamo i mi, jer sa čime ćemo opravdati tri velike gimnazije, tri štamparije i dvjesta intelektualaca u našem kraju?
Nemajući to, nemamo ono čime bi smo vaspitavali naš zastupni kraj, pokazali mu književna stvaranja i drugih krajeva; stvorili kod našeg naroda jedan književni kriterijum i najzad, dali mu izraza u svim njegovim pokrajinama i književnim i kulturnim.
Tu “lađicu”, koja se može lako napraviti, jer ima podesan teren, da li je možemo sada pokrenuti u našoj sredini – Nikšiću?
Zato je na vama, gospodo intelektualci Crne Gore, sveta dužnost, da pokrene časopis u našoj sredini, jer najmlađima je još nemoguće
Sveti glas vas zove, da se obazrete i da vidite, gdje i mi za vama idemo.
Mole Vas nastupajuće generacije, da opravdate prosvjetne ustanove Crne Gore i da date prosvjetnu ustanovu – časopis, ne za prolazne već za nastupajuće generacije, a tim ćete dobiti najveću zahvalnost.
Sekule N. Kecojević, maturant iz “Slobodne misli” od 5. januara 1923. godine
