PRILOZI ZA ISTORIJU KINEMATOGRAFIJE U CRNOJ GORI (VII DIO)
Feljton o počecima kinematografije u Crnoj Gori, na bazi tekstova koji su čitani na II programu Radio Titograda, decembar 1989 – januar 1990. godine.
Piše: Dragan B. Perović
Gojko Kastratović (Berane, 1938), osim kao producent (filmovi: Kuća pored pruge, Tajna manastirske rakije, Laibach: Pobeda pod suncem, Mi nismo anđeli itd), poznati je scenarista i režiser, posebno dokumentarnih i TV filmova i serija (bio je pomoćnik režisera u filmovima Veliki transport i Bitka na Neretvi, a režirao TV filmove Pusta zemlja, Suđenje đeneralu Vešoviću, Baraba).
Gojko Kastratović
Osnivač je Crnogorske kinoteke i autor izuzetno vrijednog, kapitalnog djela, „Istorija crnogorskog filma“ (2006).
Ovu šetnju kroz istoriju filmske djelatnosti zaokružićemo pominjanjem nekih od glumaca koji su obilježili crnogorsku kinematografiju: Vasilije Kostić, Boro Begović, Pavle Vujisić,Veljko Mandić, Neda Spasojević, Vladimir Popović, Petar Božović, Žarko Laušević, Miodrag Krivokapić…
Veljko Mandić Neda Spasojević
Boro Boro Begović
Danas na scenu stupaju mnogi mladi i i talentovani stvaraoci koje predvode reditelji Marija Perović, Nikola Vukčević, Željko Sošić, Draško Đurović i drugi.
Međutim, sadašnje stanje u crnogorskoj kinematogarfiji (i ne samo u njoj, nego možda i u kulturi uopšte) možda najbolje odslikavaju riječi legendarnog reditelja Veljka Bulajića prilikom njegove pośete Nikšiću prošle, 2014. godine: „Imala je Crna Gora nekoliko značajnih autora kao što su Branko Baletić, Gojko Kastratović, Velja Stojanović, Živko Nikolić, Ratko Đurović, Krsto Papić, Dušan Vukotić, ja. Očito je da je autorski potencijal bio snažan i velik. Danas kinematografije u Crnoj Gori nažalost nema. Ona je nestala. Kako i zbog čega ja to ne mogu objasniti jer nijesam tu i ne živim tu, ali je činjenica da je nema…
Veljko Bulajić
Neki dan sam saznao da je Hrvatska izdvojila oko 15 miliona eura za kinematografiju, Makedonija šest miliona, a čuo sam da je u Crnoj Gori izdvojeno 216.000. Sa tim se ne može ništa napraviti. Postoji sigurno mladi potencijal u Crnoj Gori, i to se zna po nekim dokumentarnim filmovima. Ima ih nekoliko veoma interesantnih. Ali, kinematografije nema!“
Najbolje godine poslijeratnog razvoja kinematografije u Crnoj Gori odrazile su se i na razvoj bioskopske mreže. To potvrđuje podatak da je „1976. godine, SR Crna Gora imala 31 bioskop, sa 10.759 śedišta i 12.447 predstava domaćih i stranih filmova, kao i 3.710 bioskopskih pośetilaca na hiljadu stanovnika”! Kao što rekosmo, nikšićki bioskopi mogu zauzeti počasnu poziciju u razvoju kulture našeg grada i crnogorskoj istoriji kinematografije.
NIKŠIĆ I BIOSKOPI
Počeci
Krajem XIX i početkom XX vijeka Nikšić polako poprima obrise kulturno -industrijskog centra. U gradu se, uz dobro postavljenu trgovačku i zanatlijsku mrežu, osnivaju prvi fabrički pogoni, kulturna društva, ustanove. Pojavljuju se prvi časopisi i pozorište. Nikšić je među prvim gradovima koji su dobili svoj regulacioni plan, čiji je autor Trogirarin Josip Slade (Trogir, 1828 – 1911). Može se reći da je početkom XX vijeka Nikšić bio śedište društveno-političkog života Crne Gore.
Nikšić Dvorac kralja Nikole, razglednica Branka Šobajića
Zato i ne čudi da je Nikšić među prvim crnogorskim mjestima u kojima je otvoren stalni bioskop. Za to je zaslužan Branko Šobajić, iz porodice koja je ostavila značajan trag u nikšićkoj i crnogorskoj kulturi. Zanimljivo je, da je od svih Šobajića: Maksima, Bekice, Sima, Ilije i Petra, nekako najmanje pisano o Branku i njegovom pregalaštvu, inovatorstvu i nemirnom duhu.
Tragajući za podacima i dokumentima o prvim danima bioskopa u Nikšiću i vremenu do Drugog svjetskog rata, listali smo staru štampu i memoarsku građu. Pokazalo se da je taj period oskudan u materijalnim dokazima. Moramo naglasiti da je najveći i najdragocjeniji broj podataka nađen u tekstovima prokojnog profesora Ratka Đurovića (Nikšić, 25. XI 1914 – Beograd, 17. VI 1998) i Bose Slijepčević. Građa koju su oni sakupili i prezentovali predstavlja osnovu koja je poslužila da se ovaj segment knjige popuni.
Sa pokojnim „Čika” Ratkom Đurovićem imao sam čast i zadovoljstvo da radim na pripremi Enciklopedije CG (uz Sretena Perovića i na žalost, pokojnog Radoslava Rotkovića), u Leksikografskom zavodu Crne Gore (koji je doživio sudbinu kao i druge važne crnogorske institucije – ukinut je 1989).
Ratko Đurović
Radoslav Rotković
Pomenuli smo njegov doprinos crnogorskoj kinematografiji, ali ništa manje nije značajan kao neko ko je otrgao od zaborava mnoge pojave i ličnosti iz našeg kulturno-istorijskog nasljeđa. Posebno je strpljivo i predano radio na sortiranju i sabiranju građe za istoriju naše kinematografije. Na raspolaganju su nam bili njegovi autorski tekstovi i ispisi koji su sačuvani iz vremena dok smo zajedno radili na projektima kojima je on rukovodio.
Bosa Slijepčević je 1982. godine objavila knjigu „Kinematografija u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini 1896-1918“, u kojoj je studiozno, sa puno truda i akribije, dala mnoštvo podataka za bioskope na Cetinju i Nikšiću.
Za samog Branka Šobajića najviše detalja uzeto je iz brošure koju je štampao njegov otac Bekica u Mostaru, 1917. godine, nakon sinovljeve smrti, a koja je davno fotokopirana u Narodnoj biblioteci na Cetinju. Bekica Šobajić je svoju knjižicu naslovio: „Spomenica Branka Šobajića. Za svoju porodicu, srodnike i prijatelje napisao njegov otac Bekica.“
Zbog toga smatramo da je najbolje da se biografski podaci o Branku prenesu onako kako je to njegov otac napisao, skromno i odmjereno: „Branko Šobajić rođen je u Nikšiću 28. septembra 1878. godine … Roditelji su se njegovi trudili da svaku od njegovih nestalnih i mnogobrojnih želja ispune … Tolika roditeljska nježnost donijela je posljedice protivne od njihovih želja: Branko je postao toliko razmažen i raslabljen da se već iz njegove mladosti moglo vidjeti da će promašiti cilj vrijednoga života. Po spoljašnjosti Branko je bio vrlo lijep… Govorio je lijepo, mekim muškim tenorom, pričao je mnogo i imao živu maštu. U Beogradu je svršio dva razreda gimnazije, … potom došao roditeljima u Nikšić, koji su se bavili trgovačkom radnjom, te je i on postao trgovac. Pored trgovačkih poslova rado se odavao kojekakvim novotarijama. Počeo je najpre da radi na fotografskom zanatu, te je poslije radi usavršavanja bio nekoliko mjeseci u Pragu kod Lazana. Iza toga dao se na sajdžiski zanat, radi kojega je išao u Švajcarsku u Bern da se tamo usavrši. Od knjaza Nikole I odlikovan je godine 1900. medaljom za revnost pri izradi tablo-kvadra za vrijeme osvećenja Saborne crkve Svetog Vasilija u Nikšiću. Kao podpredsjednik pjevačkog društva Zahumlje osnovao je tamburaški zbor, a u Zanatlijskom društvu plehmuziku. Kao član upravnog odbora Nikšićkog industrijskog udruženja išao je u Berlin za kupovinu automobila. Bio je upravnik fabrike društvene i podigao je pržnicu za ječam, strugaru i parni mlin. Svirao je na violini, flauti i drugim instrumentima, te je prvi pokrenuo koncerte i balove u Nikšiću. Išao je u Beč te je u Gomona kupio kinematograf, a u Laurina i Klemensa automobil, koji je, pored šofera, redovno pratio pri prevozu robe i putnika za Podgoricu, Cetinje, Bar, Kolašin, Andrijevicu itd. Na automobilu je dobio nahladu u grudima…” Od tih posljedica Branko Šobajić je umro 1917. godine.
Kada se pogleda ovaj kratki biografski pregled gotovo nevjerovatno zvuče riječi njegovog oca Bekice da se „moglo vidjeti da će promašiti cilj vrijednoga života”. Više je nego ostvaren životni put nekoga, ko je kao Branko, bio pokretač koncerta i balova, osnivač tamburaškog zbora, pleh muzike, vlasnik prve sajdžijske i prve fotografske radnje u Nikšiću, autor najstarije dopisnice-razglednice Nikšića iz 1900. godine itd. Sve to ocu nije dovoljno da bi smatrao da je život ispunjen!? Valjda mu je smetala Brankova urođena radoznalost, nemirni duh i sklonost da se „rado odaje kojekakvim novotarijama”. A ta novotarija je bio kinematograf, to jest film, odnosno bioskop.
