Na prvenstvu Jugoslavije u Beogradu mlada Nikšićanka trčala je bosa. Stanka iz inata ušla u svijet sporta . Nezamjenjima u prvoj ekipi odbojkašica i rukometašica iz Sarajeva.
Stanka Perišić
Surov je bio život prema Stanki Perišić-Vuksanović, njenom starijem bratu Nikoli-Mikiju, izuzetnom bokseru i mlađoj sestri Bosiljki-Boški, sada Zeković, takođe izuzetnom pedagogu fizičke kulture i „Zaslužnom sportskom radniku Crne Gore“. Oca nijesu zapamtili, jer je poginuo tokom rata boreći se za slobodu, pa se majka sa Cetinja preselila u Nikšić i sama brinula o troje „makanjčadi“. Ništa joj nije bilo teško, ali najvažnije joj je bilo da djecu vaspita po starim crnogorskim običajima – da budu časni i pošteni i da svojim trudom dođu do kore hljeba.
Najstariji Miki, čim je krenuo u školu, zbog svog cetinjskog naglaska, bio je na meti vršnjaka. Morao je pesnicama da brani svoj ego i u tome bio veoma uspješan. Te prve dječje čarke i ulične pobjede su bile odlučujuće da se mladi Perišić opredijeli za boks. Iako je bio talentovan za druge sportove, najradije bi navlačio rukavice na ruke i ulazio u ring. No, nije imao mnogo borbi, jer tada boks nije bio toliko razvijen. Imao je 16 mečeva, od kojih je 15 riješio u svoju korist i to nokautom.
Stanka je bila prava rekorderka
Svađa sa profesorom
Po ugledu na brata i Stanka je bila živahna i okretna kao čigra. Igrala je lopte sa dječacima, od mnogih bila čak i bolja, a nerijetko ona je određivala sastav ekipe. Nije se libila i da se pobije sa muškarčićima koji su brzo shvatili da sa Stankom nema šale.
Iako je imala sportski gen i unaprijed se moglo naslutiti da će biti vrsna sportistkinja, u svijet sporta ušla je iz golog inata. Naime, na kraju prvog polugodišta, u dnevniku je pisalo da iz fizičkog vaspitanja ima „trojku“. Jedva je čekala početak drugog polugodišta, a onda je svom profesoru Bimu Haroviću „u brk“ rekla da zaslužuje mnogo bolju ocjenu i da je spremna da na spravama i u partreu uradio isto što i on. Iskusni pedagog isprva je bio začuđen takvom reakcijom, ali je odmah i osjetio da se u toj maloj i vižljastoj djevojčici krije veliki potencijal. Ipak, htio je da se u to uvjeri. Dao joj je najteže vježbe, ali Stanka je bila uporna. Čak i kada je slomila ruku, nije odustajala. Pokazala je karakter, kako to danas vole da kažu treneri.
Prvi rekordi
U to vrijeme Harović je bio trener atletičara “Sutjeske”. Svoju učenicu, tada 13-godišnju Stanku usmjerio je na sprinterske discipline, jer je bila brža od ostalih učenika, sa izrazito dobrim startom. Uvrstio je u spisak takmičara za Republičko prvenstvo seniora 1956. godine, a njegova učenica pokazala se u mnogo boljem svijetlu nego što se očekivalo. Superiorno je trijumfovala u trkama na 6o i 100 metara, ostavljajući iza sebe mnogo iskusnije rivalke.
No, Stanka ne bi bila ono što je, da svojim zahtjevima još jednom nije iznenadila iskusnog profesora. Tražila je da se oproba u skoku u dalj i vis, ali i bacanju kugle. I, gle čuda! Stanka Perišić pobijedila je i u ovom disciplinama, čime je samo potvrdila svoju nadarenost i talenat za gotovo sve discipline. Bimo Harović je kasnije govorio: „Imam utisak da bi bila prvak Crne Gore u svim atletskim disciplinama. Ona ima urođeni talenat, a zahvaljujući nevjerovatnoj upornosti i snažnom motivu, sa lakoćom osvaja prva mjesta.“
Bilo je to vrijeme kada je „kraljica sportova“ zaista carovala u gradu pod Onogoštom. Veliki broj mladića i djevojaka želio je da se oproba u nekoj atletskoj disciplini, a kandidata je bio na pretek. Neki su se odlikovali brzinom, neki snagom, a većina njih izdržljivošću.
Stanka Perišić u odbojkaškoj ekipi iz Sarajeva
Vihor sa Trebjese
Prvi uspjesi i prvi rekordi Stanke Perišić-Vuksanović nijesu ostali nezapaženi. Brzo se našla i na državnom prvenstvu u Beogradu, a na tim kratkim, sprinterskim disciplinama našli su se tadašnji izuzetni šampioni kao što je Olga Gere, Olga Šipovac, Milka Babović (kasnije poznata sportska TV-komentatorka), i mnoge druge.
Na startnoj liniji, među njima, pojavila se i još uvijek nepunoljetna Nikšiaćanka Stanka Perišić. Iako tada nepoznata, sve oči konkurentkinja, trenera, sudija i publike bile su uperene u nju. Zašto? Pa, jedino je ona na startu bila bosa. Dok su njene rivalke imale specijalne sprintarice, ona nije imala ni obične patike. Trka je krenula i gle čuda, iako bosonoga, Stanka je na cilj stigla druga. Sve dnevne novine, u svojim sportskim rubrikama, objavile su vijest za Riplija. „Bosonoga Nikšićanka stigla do srebrne medalje.“ Stručnjaci su o njoj govorili u superlativima, predviđajući joj blistavu karijeru. Odjednom su svi bili zainteresovani za brzonogu Crnogorku, pa su naravno stigli i pozivi iz raznih klubova.
Mada je mnogo voljela svoj Nikšić, Stanka se zbog daljeg školovanja preselila u Zemun i upisala Višu fiskulturnu školu. Osjetila je da je sport njena budućnost.Poznati atletski pedagog Aca Marinković uspio je da ubijedi lijepu Nikšićanku da postane član AK Crvena zvezda i naredne dvije godine ona će nositi „crveno-bijeli“ dres. Kao svestrana atletičarka pobjeđuje na raznim mitinzima kako u zemlji tako i inostranstvu, a posebno dobre rezultate postiže u skoku u dalj, što je svrstava među kandidate za sastav reprezentacije za Olimpijske igre u Rimu 1960. godine.
Perišić proglašavaju za najboljeg sportistu Nikšića
Sa staze na mrežu
O kakvoj je atletičarki riječ najbolje ilustruje sljedeća priča. Za vrijeme raspusta Stanka se obrela u Nikšiću. Baš u to vrijeme nikšićki sportisti kretali su na Međurepubličke sportske igre (MOSI) koje su se 1959. godine održavale u Pljevljima. Kao jedinu ženu poveli su Stanku Perišić, a ona je pobijedila u svim disciplinama, izuzev u štafeti 4×100 metara, jer nije mogla sama sebe predavati štafetu.
No, kada su u „Crvenoj zvezdi“ najviše očekivali od crnogorske reprezentativke, ona je sve iznenadila svojom neočekivanom odlukom, a to je da ponovo promijeni sredinu. Njena mlađa sestra Bosiljka otputovala je za Sarajevo da bi počela školovanje za budućeg pedagoga fizičke kulture, pa iz sestrinske ljubavi Stanka joj se pridružila. Naravno, Sarajlije su rado prihvatile jednu tako kvalitetnu i afirmisanu atletičarku i ona je postala član kluba Bosna. U novoj sredini ona postiže još bolje rezultate, da bi 1963. godine bila proglašena za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine. Zatim, kao član jugoslovenske reprezentacije, odlazi na Univerzijadu u Sofiji, tamo osvaja dvije medalje i postaje jedna od pet najboljih atletičarki u nekadašnjoj zajedničkoj državi.
U zenitu sportske karijere Stanka Perišić napušta atletiku i počinje da igra odbojku za ekipu Bosne, tada članu Prve lige, a istovremeno igra i rukomet u ekipi „Mlada Bosana“. Poznavaoci prilika kažu da nijesu vidjeli bolju i svestraniju sportistkinju, istovremeno skromu i uvijek razdraganu. Kao u filmu, na vrhuncu svoje sportske karijere Stanka se upoznala sa nekadašnjim fudbalerom “Gornjeg Milanovca” i “Zadra”, inače vojnim pilotom, Mirkom Vuksanovićem i to poznanstvo ubrzo se pretvorilo u brak. Time je stavljena tačka na jednu sjajnu sportsku karijeru, ali oni stariji i dalje pamte i prepričavaju uspjehe Stanke Perišić-Vuksanović.
-Dragan Bobi Perović
