Mezarja danas, i na njima pojedini nadgrobni spomenici ili obilježja, naročito u urbanim sredinama imaju i kulturno-istorijsku, spomeničku, estetsku i pejzažnu funkciju.
Nišan na bistričkom mezarju
Prolaznost života je kroz sve istorijske epohe izazivala pažnju ljudi, pa je samim tim i smrt bila preokupacija kojoj se morala posvetiti odgovarajuća pažnja. Smrt je kao „zbilja života“ na mnogo mjesta spomenuta u svim svetim knjigama, a izazovu da je pomenu, nijesu odoljeli ni književnici. U 21-oj Suri Kur’ana u 35-tom ajetu saopšteno je sljedeće: „Svaka osoba će okusiti smrt. Mi vas stavljamo na kušnju zlim i dobrim i Nama ćete se povratiti“. Na jednom mjestu u romanu „Hajka“, Mihailo Lalić je kroz lik Arsa Šnajdera saopštio da je smrt „samo jedna šuplja tačka, čija je sva važnost u tome što je poslednja na vidiku“, što u proznoj vizuri sasvim ima svoje opravdanje, ali pored čega bi se moglo kazati da je među mnogim narodima svijeta razvijeno i vjerovanje o nastavku života i na „onom svijetu“. Među onima koji ispovijedaju islam, prisutno je učenje o životu na Ahiretu, drugom svijetu, kojima ima dženet i džehenem (raj i pakao). U koji će od ova dva dijela drugog svijeta završiti umrli, prema vjerovanju zavisi od njegovog ponašanja na Dunjaluku (ovozemaljskom svijetu). A čovjek kao „tvarca jedna“ zaista danas jeste, a sjutra ko zna gdje je. Sam čin napuštanja ovodunjalučkog života nije se, za vrijeme osmanlijske epohe ni među onima koji su konfesionalno pripadali islamu, bitnije razlikovao od tog istog čina među narodima drugih konfesija. Pripremanje za edželski čas, za koji se ne zna kada će uslijediti, bila je i ostala važna obaveza svakog muslimana. Čak je i odabir mjesta vječnog boravka kod pojedinaca imao određeno uporište, mada je u ratnim okolnostima često poštovano načelo da poginulog treba pokopati „tamo, gdje mu se zemlja otvorila“, odnosno na najbližem mezarju ili u haremu najbliže džamije. U slučajevima kada bi uslijedila „prirodna smrt“, odnosno smrt usljed starosti, nju je, što je malo poznato, prema odredbama važećih zakona, na teritoriji Osmanskog carstva trebalo da konstatuje zvanično lice, drugim riječima zastupnik organa vlasti. Svakako da je ova odredba znatno više poštovana u urbanim, a znatno manje u ruralnim sredinama. Takvi propisi važili su i poštovani su i u Nikšiću.
Sam obred dženaze (sahrane – pokopa), među muslimanima bio je dosta ujednačen u pogledu sprovođenja i uvažavanja određenih rituala koji su pomenuti čin pratili. Najveći dio umrlih pokopavan je na grobljima, koja u muslimanskom svijetu nose ime mezarje, mezarluk, mezaristan. U urbanim sredinama, kakva je bila nikšićka, bilo je uobičajeno da se pokop umrlog obavlja sjutradan, ako je smrt uslijedila poslije podne, odnosno poslije podne, ako je smrt uslijedila u prijepodnevnim časovima. Kada bi bila oformljena i na njima pokopan veći broj umrlih, mezarja su postajala važna mjesta određene zajednice, na kojima je mogao biti njegovan kult predaka. Prilikom zijareta (posjete) mezarjima, mezari su postajali mjesta sjećanja i na izvjestan način kontakta živih sa umrlima i svijetom u kome su oni boravili. Svoje zijarete mezarjima, muslimani najčešće obavljaju u vrijeme bajramskih dana. Šta više, u ilmihalima i ta’limulima (udžbenici za vjersku pouku), kao jedna od temeljnih dužnosti koje treba da njeguje i upražnjava svaki musliman, navodi se i obaveza čuvanja i njegovanja uspomene na umrle i obilazak mezarja.
Vjerske ustanove i njihovi pripadnici (među muslimanima to su džamije i ulema (sveštenstvo) kao nosioci duhovništva), zagovarali su dženazu u što skromnijim uslovima. To pravilo je uglavnom poštovano, ali je u pojedinim slučajevima bilo i odstupanja. Kako je u vrijeme egzistencije Osmanskog carstva smrt bila privatna, ali isto tako i javna stvar, odnosno koliko individualan toliko i kolektivni čin, svakako se moralo voditi računa o tome kako postupati prilikom pokopa umrlog i posebno kako se nakon toga ophoditi prema samom kaburu (grobu) u koji je položeno tijelo umrlog. Ostaci mezarja iz osmanskog perioda na tlu Nikšića su, na žalost, potpuno nestali, tako da je danas teško u pojedinostima govoriti o tom dijelu baštine, iako bi i on mogao mnogo šta reći u pogledu odnosa onih koji su obilježavali mjesta svojih umrlih, odnosno onih koji su opremali mezare i postavljali nadgrobne spomenike.
Nadgrobna obilježja na mezarjima među muslimanskim stanovništvom sa naših prostora, nazivaju se nišani. Riječ nišan potiče iz persijskog jezika i osim u značenju za nadgrobno obilježje, ona označava i cilj, metu, biljeg, znak, trag, odlikovanje, znamenje… Do nas je došla posredstvom Turaka Seldžuka. No, iako su je oni donijeli, vrlo je karakteristično istaći da se kod njih za nadgrobna obilježja nije koristio izraz nišan već mezartaš, što u prevodu znači mezarski kamen. Sagledavajući okolnosti u kojima nastaju nišani, sasvim je jasno zašto je kod muslimana za označavanje nadgrobnih obilježja prevagnula riječ nišan, a ne mezartaš – riječju nišan isticano je trenutno najbitnije značenje, a to je znak, biljeg, trag. Nišani kao nadgrobni spomenici po svojim osobinama predstavljaju vrlo zanimljivu i pažnje vrijednu kulturno-umjetničku pojavu i na prostoru Crne Gore. Šta više, kada su u pitanju oni starijeg datuma, koji su rađeni od kamena i obrađivani ljudskom rukom, oni upečatljivo mogu posvjedočiti o klesarskoj tradiciji na ovim prostorima i umjetničkim vizijama majstora koji su ih radili. Ukoliko bismo pribjegli određenoj klasifikaciji nišana koja bi se oslanjala na pol umrlog, godine starosti i spoljašnji izgled, onda bi nišane u globalu mogli podijeliti na muške, ženske i dječije nišane. Nišani jasno označavaju kabur (grob) tako što jedan, veći, stoji nad glavom pokopanog (nadglavni), a drugi, manji, nad nogama (nadnožni ili uznožni nišan). Kada su u pitanju najstariji nišani na našim prostorima (vežu se za uspostavljanje osmanske vlasti), potrebno je reći da je izuzetno mali broj njih sačuvan iz tog perioda, ali da bi njihove karakteristike i nastanak trebalo tražiti u periodu od XV do početka XVII vijeka. Orijentalista Seid M. Traljić (1915-1983) je bio mišljenja da su Turci Seldžuci tradiciju obilježavanja kamenom mjesta svojih umrlih, preuzeli od Arapa. Na nišanima iz perioda od XV-XVII vijeka nije bilo epitafa (natpisa), kako to tvrde mnogi poznavaoci umjetnosti tog tipa graditeljstva. Već od XVII vijeka na nišanima se počinju javljati natpisi na orijentalnim jezicima (arapskom, persijskom, staroturskom), pa se za te nišane kažu da su predstavljali kopije nišana koji su rađeni u Ušćupu (Skoplju). Treći period u razvoju nišana započeo je sa XVIII vijekom i trajao je do sredine XIX vijeka. Nišani iz tog perioda, među kojima još uvijek ima dobro očuvanih primjeraka su bili bogati ornamentima, a sami natpisi su proznog karaktera. I visina nišana u tom periodu je bila na zavidnom nivou (pojedini su dostizali i do 3 m visine). Prema obliku, veličini i izgledu nišana iz pomenutog perioda lako je bilo prepoznati da li se radi o nišanima pod kojima su bili pripadnici uleme, derviških redova, age, paše, muškarac, žena, trgovac, momak, djevojka ili pak dijete. Od 1832. godine započela je četvrta faza u razvoju nišana. Njeno trajanje nije strogo omeđeno, jer i danas na pojedinim mezarjima imamo modifikovane primjerke nadglavnih nišana koji su se tada javili, ali je isto tako bitno istaći da je poslije Drugog svjetskog rata na tlu Crne Gore i među stanovništvom muslimanske konfesije bio primjetan zaokret ka modernijem izrazu u pogledu nadgrobnih obilježja.
Želja ljudi da pojedine epizode iz života ovjekovječe, dovodila je do ostavljanja pisanog traga i na nadgrobnim obilježjima. Takav način ostavljanja traga doveo je do razvoja posebne naučne discipline koja se naziva epigrafika. Temelje islamskoj epigrafici postavio je švajcarski istoričar i epigrafičar Max van Berchem (1863-1921) u svom djelu „Materijali za korpus arapskih natpisa“. Epigrafski spomenici su danas značajan izvor za izučavanje prošlosti, jer pružaju podatke o vremenu i prilikama u kojima su pomenuti natpisi nastajali.
Na prostoru Nikšića i okoline nekada su postojala brojna mezarja. Najveći broj umrlih stanovnika muslimanske konfesije danas se sahranjuje na mezarju kraj Bistrice, gdje je prije nekoliko godina sagrađena i mejjithana sa gusulhanom. Kao i na drugim mezarjima i na mezarju kraj Bistrice se u pogledu nadgrobnih obilježja zapažaju različiti izrazi i forme. Uočljivi su i tradicija i moderan izraz. Među nišanima starije izrade su i tri nadglavna nišana čiji se vrh završava oblikom fesa. Dva nišana su izgrađena od betona, a na jednom od njih je uklesana sablja što bi moglo uputiti na zaključak da je tu sahranjen neko ko je imao oficirski čin. Ipak, jedan od ta tri nišana izaziva posebnu pažnju. To je nišan koji je smješten u donjem dijelu mezarja, u onom dijelu koji je ravniji i koji je, zajedno sa drugim nišanima, do nedavno, bio izložen varljivim ćudima Bistrice. Na prvi pogled i taj nišan se svojom smirenošću i sivilom pomiješanim sa patinom vremena, sasvim uklapa u opštu sliku mezarja. Ali samo na prvi pogled. Kada se nađete u neposrednoj blizini ovog nišana, lako ćete uočiti svu njegovu osobenost i jedinstvenost. Cjelokupan nišan je izgrađen od kamena koji je zbog izloženosti spoljašnjim uticajima već odavno poprimio sivu boju. Na njegovom vrhu je oblik fesa, što nam jasno govori da je nastao poslije 1832. godine, jer se, kao što je poznato, fes kao dekorativni elemenat na nišanima javlja tek nakon te godine. Taj simbol je na izvjestan način predstavljao pripadništvo građanskom sloju u Osmanlijskom carstvu. Ukupna visina nišana o kome je riječ, mjerena sa poleđine, iznosi 120 cm, dok je širina u pojedinim djelovima različita i iznosi od 16 cm do 31 cm. Visina fesa je 24,5 cm, njegov obim u donjem dijelu 82 cm, a u gornjem dijelu 68 cm. Donji rubni dio fesa je sa stanom nišana spojen ovalnim dijelom čija visina iznosi 12 cm. Sa prednje strane, odnosno one koja je okrenuta prema samom kaburu, u dijelu gdje se spajaju vrat i stan nišana, uklesan je jedan florni elemenat – šestokraka rozeta (taj dio je na komadu veličine 22,5 x 31 cm), koja je jasno izdvojena polukružnom linijom. Na drugoj strani stana nišana ovaj dio je oivičen sa dva manja simetrična udubljenja. Ispod rozete je epigrafska dekoracija, odnosno epitaf (tarih), napisan na arapskom jeziku tzv. ta’lik stilom arapske kaligrafije na prostoru veličine 27 x 38 cm. Tekst epitafa, za čiji prevod zahvalnost dugujemo istoričaru i orijentalisti dr Redžepu Škrijelju, glasi:
„Hüve’l-Bâķî
El-merhûm
Yakub ibn Bekir Canovik
Rûhuna El–Fâtiha“.
Prevod: „On (Allah) je vječan
Upokojeni (umrli)
Jakub sin Bećira Čanovića
Duši mu Fatihu prouči“.
Kao što se iz epitafa vidi, upokojeni se zvao Jakub Čanović. Dodajmo da su Čanovići poput Ljutovića, Kučevića, Masličića i Hadžiomerovića, pripadali bratstvu koje je u Nikšić došlo početkom XVIII vijeka, a poticalo je sa područja Podgorice ili njene okoline.
U nastojanju da utvrdimo godinu kada je izgrađen ovaj nišan, nijesmo imali uspjeha. Iako u samom lijevom donjem uglu stana nišana postoji uklesan broj, ipak se javlja problem sa prvom cifrom, koja je djelimično uronjena u betonsku ogradu samog mezara, zbog čega je teško odgonetnuti. Uklesani broj je (5229) i do daljnjeg on će ostati tajna nišana sa Bistričkog mezarja u smislu da li se radi o godini smrti, godini podizanja nišana ili o broju koji je označavao nešto drugo. Tajna ovog nišana ostaće i sam epigrafičar, odnosno autor natpisa u prozi.
Mezarja danas, i na njima pojedini nadgrobni spomenici ili obilježja, naročito u urbanim sredinama imaju i kulturno-istorijsku, spomeničku, estetsku i pejzažnu funkciju. Stoga nišan na bistričkom mezarju i zavrjeđuje da bude pomenut i predstavljen javnosti. Ovaj danas jedinstveni nišan u Nikšiću sa svom svojom estetsko-umjetničkom i epigrafskom vrijednošću koju posjeduje, ne bi trebao da ostane samo to – obično nadgrobno obilježje, već bi i nadležne institucije trebale da mu kao biljegu prošlosti posvete odgovarajuću pažnju i u najmanju ruku ga zaštite od daljeg propadanja. Na mapi sadašnjosti on je izuzetna vrijednost koju će Nikšić, nadamo se, prepoznati i znati da cijeni.
-mr Sait Šabotić
