Hajde da, upoznavanja radi, prve redove ovog teksta posvetimo Tinovoj biografiji.
U zaleđu dalmatinske obale, u jezivo krševitom kutku Imotske krajine u selu Dizdar kula, prije ravno 123 godine (5. jula 1891.) u domu učitelja Ivana Ujevića, rodilo se peto dijete. Nazvaše ga pomalo pretencioznim imenom – nekolika cara, kralja pa i pape – Augustin. Nadimak je dosta kasnije, dobio po sufiksu imena, dakle – TIN…
Kao intelektom nadareni, znanja željni, erudita – briljantno je okončao studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvu pjesmu je napisao u 13 godini, a prvi polemički tekst („Oganj“) napisan pola decenije kasnije -završio je u košu nekog urednika…
Njegove zbirke pjesama pisane u Parizu, štampane godinama kasnije u Beogradu – „Lelek srebra“ i „Kolajna“ nagovijestile su pojavu velike pjesničke zvijezde na južnoslovenskom poetskom nebu. Ovaj „Preludij o Tinu“ – okončaćemo odlomkom iz osvrta velike srpske literarne ličnosti – Isidore Sekulić na pjesmu „Svakidašnja jadikovka“: Riječ je o Tinovim stihovima blistavog sjaja, imaginacije modernog intelektualca i neponovljivog erudite“ …
Augustin Tin Ujević
Dolazak u Nikšić
Tridesdetogodišnji konobar, takođe pomalo boem i veseljak, Nikša Šćepanov Kokolj, daljim porijeklom Jovanović iz nikšićke Župe, obreo se jedne proljećne večeri u Sarajevu. U namjeri da sačeka voz koji u praskozorje treba da krene prema njegovom rodnom Nikšiću – Nikša pođe u, dan-danas postojeći čuveni sarajevski noćni lokal „Amam-bar“. U grupi gostiju prepozna jednog nikšićkog „vječitog studenta“ u društvu sa nekolicinom raspjevanih noćobdija. Nikša se odazva pozivu, sjede i, zaistinu znalački, zapjeva s njima. I, kako to obično biva, riječ po riječ, novajliji u društvu – jedan gospodin u crnom šeširu kojeg nigđe (možda ni u crkvi?) nije skidao – obrati se Nikši: „A…ovaj mladi gospon – tko je on?“. Nikša iz Nikšića – odgovori „on“ ka’ iz topa. „Ooo! Crnogorac“- zaključi Tin. Pauza. Nakon druge i treće pjesme i, „ture“ – koje je Nikša, s apetitom platio – Tin priupita da li gospar Nikša živi u Sarajevu. Čuvši odgovor da on ujutro „a-cik zora“ putuje za Nikšić, – tada već podosta „nakresani gospodin u crnom šeširu“ – predloži jednako pripitom Nikši – da zajedno otputuju u Crnu Goru.Tako i bi…
Kuća u centru- sa slamenim krovom
– „Ko ti je ovo, crni Nikša, ovaj sav u koroti- ka’ da je osta bez iđe ikoga?“ – upita sina Milića pokojnog Šćepa, junaka sa Grahovca, sa tri medalje i četiri rane.
– Neka, majko, to je čuveni pjesnik, jadna ne bila.
– Nije meni do pjesme i pjevanja – no do straha i kukanja…
Nikša jedva ubijedi majku da iznenadni gost ostane koji dan, pa će on poslije do Cetinja i Boke – za Dubrovnik i Zagreb – okle je ki’ doša’…
I, tako, umjesto „koji dan“ – u kući sa slamenim krovom – boravio je Tin ravne četiri neđelje. Danju od podneva do večeri u kafani đe je Nikša radio /ne znam da li i danas na tom mjestu postoji znana kafana „Lovac“ ? -(p.a.). Naveče, oko 9 ura, pa do poponoći – pjesnik je uz „lampu na gaz“, ponekad kad, „gaz manjka“ – onda uz šteriku – pisao pjesme.
Nejednom je u društvu, s početka razgovora, dakle sasvim trijezan iražavao želju da ga vlasti na Cetinju, prime u crnogorsko državljanstvo. Razlog se, naravski, podrazumijeva.
Nakon dvadesetak dana zbrika bi spremna za štampu, rukopis predat u knjižaru Katurića – i u kasno ljeto 1932. nevelika, ali nadaleko čuvena zbirka „Auto na korzu“ izađe iz štampe.
(Detaljnije: „Vikiliks“ – Augustin Ujević , 1932. zbirka…).
Nikša Kokolj
TV emisija „TINOVIM STAZAMA“
Žarko podgoričko ljeto 1981. – zagrebačka televizija, povodom 90.- togodišnjice rođenja najvećeg hrvatskog pjesnika, snimala je seriju emisija TINOVIM STAZAMA. Iz saznanja da je boravio i u Crnoj Gori, ekipa se uputila za Nikšić i snimila, dosta oskudni razgovor sa njegovim domaćinom, penzionerom Nikšom Kokoljem…
Autor ovog štiva u stanu u Ulici Slobode, na polovnoj „Olimpija“ pisaćoj mašini, „kuca“ sportski komentar. Odjednom iz dnevne sobe urlik mlađe ćerke :“Tata, đedo Nikša recituje na televiziji!“. Ćuti, ne sprdaj se. Dođi brzo! Dođoh -kad na ekranu Nikša recituje završni refren
Tinove pjesme: „Noćas se makoje čelo žari -noćas se moje vjeđe pote … Umrijeću noćas od tvoje ljepote“…
U nastavku, onaj, gore navedeni – oskudni dijalog. Ergo: na svako pitanje o sjećanju na Tina, o druženju, piću i pisanju stihova – Nikša je opetrovano odgovarao – Kako da se sjetim kad smlo vazda pili i – prepili“… Pa, ipak, ima nešto…upita novinar…
Ima, bolan, ovo što sam sada recitovo, a tu pjesmu je neko htio „da stavi na tamburu“ tamo u „Zahumlju“…Ne znam zašto to nijesu učinjeli- vazda je u tom Društvu bivalo dobrijeh pjevača i svirača…
Sahrana Tinovog domaćina
Sjutradan nakon emisije, evo ga tada od srca oboljenom Nikši u pohode, naš legendarni profesor, nešto kasnije i član Predsjedništva Crne Gore – Slobo Vujačić.
– Nikša moj daragoj, imao je ovaj sjajni rusofil običaj reći – znali smo da je Tin Ujević bio u Nikšiću, da je napisao i štampao zbirku „Auto na korzu“. Ali, eto do sinoć, sem u nagađanju – nije se tačno znalo ko ga je doveo i đe je obitavao. Osim u kafani….
– Kod mene i majke Milice, Slobo… Eto tamo, u onaj sobičak u bašti pored Meandera…
– Vala, Niđžo, ako umreš prije mene – o svemu tome ću ti i na grobu, koju prozboriti.
– Fala ti, dobri Slobo – đe čuo i đe ne čuo…
… Tridesetog septembra 1989.Nikša je umro u rodnoj (tada i poodavna – „pog tiglom“) rodnoj kući u ulici Vuka Lopušine, broj 13.
Sjutradan, na gradskom groblju, na sahrani, kako mi rekoše, pred barem ‘iljadu Ni’šićana, lijepo i ljucki- kao što je to profesor Slobo svakom po zasluzi činio – posmrtno slovo, jednom (ne)običnom konobaru – održao je uzoriti i umni član Predsjedništva Republike Crne Gore.
(Nota bene: Činu sahrane nijesam prisustvovao – tih dana sam bio reporter-izvještač jugoslovenskih radio-stanica sa Svjetskog prvenstva u boksu u Moskvi. Stoga sam duboko i, evo zauvijek, zahvalan divnom i dičnom nikšićkom pedagogu, pa i kolegama i prijateljima iz RTV CG koji, u puna dva autobusa, doputovaše na Nikšinu sahranu. Uzgred, pod zakletvom, i ova anegdota: Dan uoči povratka u Titograd u gigantskom moskovskom GUM-U (Gosudarstvenom univerzalnom magazinu) kupih „čuvenu rusku šapku“ – šubaru od kože i tamnosrebrnaste dlake sibirskog vuka i odnesoh je na poklon prijatelju Slobu.
Zahvalan i pomalo iznenađen, stavio je na glavu i stade pred velikim ogledalom sa prpošnim baroknim okvirom u njegovoj dnevnoj sobi. Na pitanje da li mu se sviđa – promptno mi je, dakako u njegovom stilu – metafori ili šali – odgovorio: „Slušaj, Bratislave, ja bih je nasred Budve i usred ljeta – rado, pođekad, nosio!“.
-Bratislav Bato Kokolj
