GRADSKE PRIČE
Fotografija: Ulica Vladike Rada
ČOVEK KOJI NE PIŠE MOLBE
Za dvije decenije Petar Stolica je promijenio dvadesetak stanova, a opet nema svoga krova nad glavom. Sa tim Petrom Stolicom, stražarom u građevinskom preduzeću „Crna Gora“ iz Nikšića, veoma je zabavno razgovarati. Ne zbog toga što ima „nečist“ govor, u kome se „proguta“ poneki konsonant, nego zbog toga što ono šta priča mora biti saslušano. To je bio Petrov zahtjev od vajkada. Ako mu se ne prikloniš, otpisuje te sa prijateljskog spiska. Ako primijeti da ga ne slušaš, mahinalno će podići ruke uvis i reći:
-Ti me ne slušaš, sto mu gromova!
Poslije toga se diže sa stolice, napušta društvo i gegajući odlazi iz kafane.
Nije Petar čo’jek sa kojim se može praviti sprdnja! – rekao bi ljutito. Čudan je hod ovog čovjeka. Kad ide ulicom – balansira, pa bi čovjek pomislio da se nalazi na nekoj zategnutoj i uzdignutoj žici, a ne na širokoj traci ulice. Inače, rijetko se može vidjeti sa kapom i ne može se tačno znati, kad se radi o njemu, da li je kapa teška glavi ili glava kapi. Umjesto kape stavio bi na glavu maramicu, koju bi na dva mjesta dobro učvrstio, kako bi se mogla održati na glavi. On lijepo zna da je to njegovo „tjeranje mode“ neobično za okolinu, ali se, kažu, drži principa da je bolje da se okolina prilagođava njemu nego on okolini.
BUDNO ČUVAREVO OKO
Petar Stolica je po mnogo čemu neobičan Nikšićanin. Pripada onim ljudima kojima je inat navika, mada bi se moglo reći da je dobra srca. U tonu sagovornika predosjeti da li mu je Petar po volji, pa ako vidi da ga ovaj uvažava i cijeni, ponudiće ga duvankesom.
-Pravi je hercegovački, bolan!
-Ne muči se sa tim zavijanjem Petre. Probaj ti ovaj koji je država sama savila! – rekao bi sagovornik.
-To neću! – odsječno bi se oglasio Petar. – Zar kod finog duvana da pušim… Zna Petar šta će da dimi!
-Ovaj, bre, čuva pluća. Sa filterom je! – ponovo bi rekao sagovornik.
-Ne, ne! – ljutito su odzvanjale Petrove riječi.
–Neće meni niko da određuje sa koje ću bande da pušim cigaru! Kad mu ponestane duvana, Petar trkne do Trebinja i snabdije se njime za jedno pola godine. Kupi onoliko koliko je potrebno duši. Zato se ne plaši da će ga „rebnuti“ zbog šverca, jer šverc po njemu nije kad sam pušiš duvan, nego kad ga preprodaješ. Čast se ne uzima kao vrsta preprodaje! Petra Stolicu smatraju savjesnim radnikom tamo gdje radi. Kad je na straži, nema da fali ni kilogram cementa, šljunka… On se tada pretvori u jedno veliko oko. Oko koje sve vidi. Pravo stražarsko oko. Ako bi vidio koga da se mota oko ograde preduzeća, rekao bi:
-Odbij, bolan od države, jer te čudo snađe! Ovdje, u ovom preduzeću, Petar se nalazi pune dvije decenije. Za to vrijeme promijenio je najmanje dvadesetak stanova, ali stanova bez riješenja i bez ključa. Uvijek je stanovao u zgradama u izgradnji i kad stanari dobiju ključeve od stanova, traži novo prebivalište. Njemu je komfor prostrana kvadratura sobe. Još ako je soba sunčana, onda je na konju. Što se tiče stvari, Petru do njih nije stalo. Važno je da ima gdje leći. Nema ni kauča, ni stola, ni stolice.
RIJEČ JAČA OD PEČATA
Ovaj vrijedni i savjesni radnik nema ništa od toga. U prezimenu postoji riječ stolica, a u životu je nema, što je svojstveno paradoksu. Ali, na to se Petar ne žali. Veli da se ljepše osjeća kad se ispruži na podu. Ne plaši se da će se strovaliti s kreveta! U Petrovim riječim ima pritajene gorčine, ali je on krije i ne priznaje da je ima.
-Đe bi se bolan, ja ljutio! Rekao bi. – To rade oni koji previše imaju, ja ne! Petar Stolica je „nanizao“ šezdesetak godina. Još je jak, pa ne misli na penziju. Možda čeka stan. Ni to. Njemu je sve potaman. To sa njim djeluje pomalo kafkijanski. Da bi neko dobio stan, mora da podnese molbu. Petar Stolica nikada nije nikakvu molbu napisao. Ni kad je bio osuđen na smrt od strane ustaša, za vrijeme rata. Uzdao se u bijeg, a ne u moljenje u kukumavčenje.
Možda Petar ne zna da piše, pa otuda molba nije podnijeta. Ko zna šta je posrijdi. U pitanju je možda Petrova filozofija života: budi slobodan kao ptica na grani! Dobija se utisak da je Petru sve ravno, a možda se on pravi da mu je sve ravno. Jer, preteško je potucati se od nemila do nedraga. Petar veli da nije. Za njegove godine to je više nego preteško. On mora da mjerka gdje će da se divlje useli, za koji mjesec unaprijed. Tamo gdje živi nema ni svijetla ni vode. Kao da želi u mraku da sakrije svoj život. A Petar je kad ga susretnete, uvijek sa osmijehom, širokim i razdraganim.
-Đe da mučim druge svojom mukom! – rekao bi kad neko poželi da „ispravlja“ njegov život. -Batali se toga! No, uzmi, zapali škiju, lijepa je. Dušu da razgali! Petar Stolica živi tako kako živi. A dobro bi bilo kad bi se ovaj vrijedni i savjesni radnik ustoličio u stanu, makar on bio i mali. Tada bi prestala njegova seljakanja. I njegove muke.
Žarko Đurović,
poslao Maksimu Vujačiću da ovu priču uvrsti u svoj
„Arhiv uspomena“
