Ako sudi Rauš mi nećemo izgubiti, ma ko da je rival, kružila je izreka među Sutjeskinim navijačima. Znali su u našem gradu da taj uvijek nasmijani gospodin iz dalekog Varaždina, neće oštetiti “plavu” četu, ali ako se to desi (što je u fudbalu normalno) to neće biti tendeciozno i sa namjerom.
Marijan Rauš
Ako sudi Rauš mi nećemo izgubiti, ma ko da je rival, kružila je izreka među Sutjeskinim navijačima. Znali su u našem gradu da taj uvijek nasmijani gospodin iz dalekog Varaždina, neće oštetiti “plavu” četu, ali ako se to desi (što je u fudbalu normalno) to neće biti tendeciozno i sa namjerom. Zbog toga je u našoj sredini uvijek bio rado viđen gost, kojem su se radovali svi u Nikšiću, kako navijači, tako i sami fudbaleri i rukovodstvo FK Sutjeska.
Predstavićemo kratko junaka ove priče, čovjeka koji je zadužio naš klub, ali i jugoslovensku fudbalsku scenu, koji nažalost svih nije više među živima. Čim ga se sjećamo, nije bez razloga.
Marijan Rauš je rođen u Varaždinu 1933. godine. Iskazao je fudbalski talenat nastupajući najprije za Slobodu a kasnije za Varteks, ali je rano morao da se oprosti od igračke karijere zbog teže povrede koljena. Okrenuo se pištaljci i postao najbolji jugoslovenski fudbalski sudija u periodu dužem od dvije decenije. Važio je za čovjeka koji posao na terenu obavljao vrhunski i zato je svuda bio cijenjen . Podaci da je čak šest sezona proglašavan najboljim jugoslovenskim sudijom, da je imao status “legendarnog nogometnog suca” , da je dobitnik državne nagrade ”Franjo Bućar”, te posebnog priznanja povodom proslave sto godina fudbala u Varaždinu, govore više od samih riječi. Sudio je svjetsko fudbalsko prvenstvo za mlade, u Tokiju 1979, pa fudbalski turnir na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. Sudio je utakmice Lige šampiona, Kupa pobjednika kupova, UEFA kupa, kvalifikacione utakmice za prvenstva Evrope i svijeta, zatim brojne prijateljske utakmice u Jugoslaviji i van njenih granica, utakmice američke profesionalne lige, utakmice prvenstva Kine i Irana.
Kada je prvi put došao u Nikšić, da sudi Sutjesci, bio je dočekan kao i ostali, ali on je osjetio neko posebno gostoprimstvo. Zato je zavolio naš grad, ljude u njemu pa i sam fudbalski klub. Ostaje tajna velike ljubavi Rauša i “naše” Sutjeske, čiju je značku nosio na reveru kaputa, čak i kada je išao da sudi najvećim Sutjeskinim konkurentima. Evo dva zanimljiva sjećanja naših sugrađana, koji su bili u prilici da Rauša upoznaju bliže. Milojica-Sićo Srdanović, dugogodišnji sportski radnik koji je u Sutjesci više od tri decenije na raznim administrativnim poslovima nam je kazao: “Bio je veliki prijatelj našeg kluba. Volio je poštenu, mušku igru, a Sutjeska je tako igrala. Kada smo igrali u Nikšiću imali smo uvijek “domaćinsko” suđenje, u gostima 50:50. Nikada zato od kluba nije nagrađen, niti je uzeo dinar više od onoga što ga sledovalo kao službeno lice”.
Milisav-Mićo Vukićević, čovjek koji je obavljao više istaknutih funkcija u gradu, bio je u rukovodstvu Sutjeske duži period. O Raušu nam je kazao sledeće: “Bio je provjereni prijatelj Sutjeske i vrlo autoritativno je sudio. Osjećao je igru i mi smo to poštovali i razgovarali pred utakmice sa igračima da ne prave nikakve probleme. Sjećam se jednom (ne želim da kažem o kojoj se utakmici radilo), kada sam bio vođa puta, u gostima ,naš trener je skočio i nešto glasno mu prigovorio. Rauš je prišao meni i kazao: Reci mu da sjede jer ce biti druga priča. Nije on veći prijatelj Sutjeske od mene”.
Generacija fudbalera “Sutjeske” na okupu 1980. godine. Prvi red s lijeva na desno (sjede): Bojan Krkić, Brajan Nenezić, Novak Zeković, trener Milan Živadinović, generalni sekretar Rade Kostić, Miomir Bakrač, Božidar Vujović, Stojiljković. Drugi red s lijeva na desno: Branislav Guberinić, Aleksandar Ostojić (golman), Dragan Šipka, Zdravko Škuletić, Đorđije-Đona Vukićević, Radovan Vujović, Marko Perović, Pero Giljen (golman). Treći red s lijeva na desno (stoje): Branislav-Bane Ilić, Predrag Ćetković, Nikola-Peco Rakojević, Dragan Šećković, Zoran Međedović, Gursel Purović i Aleksandar-Saša Medin.
Takav Marijan Rauš je otišao u legendu, poslije teže bolesti 2009. godine. Ostala su sjećanja nas starijih koji smo ga rado gledali na terenima širom Jugoslavije.
Možda je ova priča povod da mu Sutjeska posthumno dodijeli neko priznanje, da porodica osjeti da se prijatelji nikada ne zaboravljaju, ma gdje bili.
Piše: Blagoje Đukanović
