O vremenu kad su uređivali ili uređuju “Nikšićke novine“, o atmosferi, uslovima rada i drugim pitanjima razgovarali smo sa glavnim urednicima.
Ilija Popović (Glavni i odgovorni urednik (od 13. marta do 24. aprila 1961. godine)-prvi urednik)
-Nikšićke novine nastale su iz porebe za listom koji će širu javnost informisati o svim važnijim događajima i zbivanjima u oblasti društvenog, privrednog i kulturnog života naše opštine. Meni su ponudili Velizar Perunovič i Veljko Mićunović da dođem za glavnog i odgovornog urednika novina. kažem da dođem, jer sam tada radio u Titogradu kao sekretar republičke komisije za vjerska pitanja. Dobili smo jednu kancelariju u zgradi Štamparije, što je, ne sumnjivo, bili malo za naše potrebe, ali materijalna situacija novina nije nam omogućavala da zakupimo prostorije koje bi nam sasvim odgovarale. I pored toga što smo radili u otežanim uslovima, radili smo sa entuzijazmom. Građani su ih odlično prihvatili od samog početka. U “Onogoštu“ se čekalo i do dvanaest sati uveče da dođu sa Cetinja gdje smo ih u početku štampali, a manja mjesta u koja smo slali po nekoliko primjeraka, tražila su da im se šalje više, tako da je tiraž vrlo brzo porastao na preko četiri hiljade primjeraka. Uz daktilografkinju Vasku Mišović i mene, stalno su bili zaposleni još samo Branko banjević i Draško Drašković, a aktivne saradnike imali smo u dari Vučinić i Božidaru Đokoviću. Draško Drašković je bio odličan pisac reportaža koji je bio u stanju da napiše uspjelu reportažu za vrijeme preloma lista, ako je to bilo potrebno. Znate, dešavalo se da se tek u štampariji pokaže da tekstovi koje smo već imali nijesu dovoljni da popune sve stranice, tako da smo mi na licu mjesta diktirali direktno u mašinu pojedine priloge koji su odmah i ušli u slog da se štampaju. Baveći se ukupnim društvenim, privrednim i kulturnim životom opštine, nastojali smo da ukažemo i na neke slabosti i negativne pojave, pri čemu smo znali „zakačiti“ neke pojedince koji su se osjećali neprikosnovenim. Teškoće u radu proizilazile su iz toga što su neki ljudi iz poitičkog života opštine željeli da daju direktive kako i šta treba pisati, s čim se ja nijesam slagao, te sam uskoro zbog toga i otišao iz novina. Smatrao sam da je moja ukupna djelatnost u novinama bila u skladu sa društvenim i moralnim normama i da niko od nas nije zloupotrebljavao novine da bi vodio neku svoju ličnu politiku. Trudili smo se da budemo objektivni i principijelni…
Božidar Đoković (Glavni i odgovorni urednik (od 24. aprila 1961. do njihovog ukidanja u julu 1962. godine)
-Od osnivanja “Nikšićkih novina“ ja sam kao i dobar dio tadašnjih nikšićkih intelektualaca bio njihov saradnik, aglavni i odgovorni urednik postao sam i za mene neočekivano. Kažem, neočekivano iz prostog razloga što sa mnom niko nije prethodno obavio razgovor u vezi sa tim, već mi je jednog dana rečeno od strane odgovornih u Opštini, da od narednog broja novina preuzimam dužnost njihovog urednika. Uzaludno je bili moje opiranje, jer je to bilo vrijeme kada ti se jednostavno saopštavalo koji ti se zadaci i radne obaveze povjeravaju i nije bilo zamislivo da ih odbiješ. Smatralo bi se da se ne ponašaš odgovorno. Ni do danas, međutim, nijesam uspio da dokučim koji je bio razlog te iznenadne promjene na mjestu glavnog i odgovornog urednika “Nikšićkih novina“.
Kakve su bile “Nikšićke novine“ iz tog perioda, čime su se bavile, svjedoče one same, tiraž koji su postigle i broj saradnika koje su okupljale. Moja sjećanja vezana za rad u njima neodvojiva su od Nikole Kovačevića-Starog, koji je baš u “Nikšićkim novinama“ izjavio da su one najbolji lokalni list u Crnoj Gori i da su možda u samom vrhu u zemlji kad je riječ o toj vrsti štampe. On je stalno bdio nad radom redakcije, interesovao se za pripremu svakog broja i bio naš redovni saradnik. Moja sjećanja na taj period vezana su takođe i za jedan broj ličnosti iz tadašnjeg političkog života Nikšića, naročito za pokojnog Gojka Garčevića čiji su nam savjeti, u redakciji i na savjetu lista bili od neprocjenjive koristi s obzirom da smo, kao mladi ljudi, tek ulazili u jedan posao koji dotle nikad nijesmo radili. U “Nikšićkim novinama“ tada je svoje prve novinarske korake započeo i Gojko Čolović, kasnije vrsni novinar “Pobjede“, a u formiranju njihove fizionomije učestvovali su i neki, dans već poznati književnici i naučni radnici kao što su Vladimir Mijušković, Branko Banjević, Slobodan Vujačić, Vitomir Nikolić i drugi, dok su nam redovno pružali pomoć poznati novinari Slobo Vujica i Dara Vučinić. Bez obzira na mnogo neriješenih problema u vezi sa organizacijom i izdavanjem novina uspijevali smo da pravimo novine raznorodne po sadržaju, okrenute životu i što je veoma važno čitane i hvaljene ne samo u Nikšiću. Na njihovim stranicama pojavljivala su se i takva imena kao što su Ivo Andrić. Nastojali smo da u novinama ima humora, te smo gotovo u svakom broju objavljivali po neku humoresku ili kozeriju, a čini mi se da smo imali posebno dobru kulturnu rubriku. Novina je reagovala zapravo na sve dnevne događaje i bila je u funkciji mobilizacije svih snaga u rješavanju pitanja koje je život nametao. Budući da je 1961. bila jubilarna godina revolucije, prirodno je što je u listu iz tog godišta bilo puno priloga koji govore o tom periodu naše istorije.
Novine su imale sluha za zahtjeve i potrebe građana te su one bile i neka vrsta spona između njih i onih koji su bili nadležni da te zahtjeve rješavaju. Do nas je na primjer jednom dopro glas da se na nikšićkoj pijaci prodaje “kršteno mlijeko“, mlijeko u kome ima dosta vode i mi smo na to reagovali prilogom pod naslovom “Mlijeko nije bijelo“, poslije čega su nadležni opštinski organo onemogućili takvu pojavu. Poslije našeg upozorenja građanima u jednoj kozeriji da čuvaju svoje noge kad ulaze u Gradsku kafanu, ta kafana je koliko sjutra bila zatvorena sve dok se patos u njoj nije promijenio. Velika je šteta što je došlo do ukidanja novina polovimon 1962. godine. Mislim da do toga nije moralo doći kao ni do ukidanja nekih drugih kulturnih institucija. Na sreću “Nikšićke novine“ ponovo su pokrenute.
Blagoje Vukotić (Glavni i odgovorni urednik (od decembra 1969. do septembra 1976. godine)
-Kad govorimo o ‘’Nikšićkim novinama’’, onda treba imati na umu da one nijesu nastavak nikšićke štampe od prije rata i ako se ponegdje ističe da su nastale i zato što se smatralo da bi valjalo nastaviti tradiciju listova i časopisa koji su izlazili ovdje između dva rata. To do ‘’Nikšićkih novina’’ nije traženo, niti sam ih ja tako shvatao. One nikad nijesu imale ambicija da rješavaju neka opšta pitanja, već su predstavljale novine komune koja je rješavala sopstvenu problematiku i imala potrebu za jednim javnim glasilom preko koga bi se odezbijeđivala podrška građana za mnoge inicijative pokrenute u oblastima javnog života. Start novina 1961. godine bio je veoma uspješan, ali su uprkos tome obustavljene već sljedeće godine, a njihovo ponovno izlaženje pada upravo u vrijeme kada kulminiraju opšti uslovi za dalji razvoj i urbanizaciju Nikšića koji tada prerasta u sredinu pogodnu za savremeno življenje u najširem smislu. Tada se gradi vodovod, Školski centar, Dom zdravlja, počinju radovi oko rasvjete ulica, plaža itd. Tu, dakle pada početak jedne druge nikšićke štampe, različite od one tradicionalne, okrenute najviše komunalnim pitanjima i aktuelnim problemima Opštine.
Novine koje su nastavljene 1969. godine počeli smo da uređujemo sa veoma malim kolektivom. Osim mene, tu su bili Diso Janičić, Boro Labudović i nezamjenljiva Milica Perović, koju je naslijedila isto tako vrijedna Mirsada Hasanović, sekretarice. Foto reporter je bio Banjo Milošević, a finansijsko-materijalne poslove vodila je Stana Mirković. Najzad je pristigao i mladi Branko Koprivica. Imali smo podršku Savjeta lista čiji je predsjednik bio Jovan Koprivica kao i Bata Grujičića, tadašnjeg predsjednika Opštinske skupštine. Komunikacija sa čitaocima bila je izvanredna, a s obzirom da u to vrijeme ovdje jača visoko školstvo, prispijevaju novi ljudi, novih profila, uključuju se u saradnju tada mladi pisci Slobodan Vujačić, Drago Krivokapić, Duško Govedarica, Dragan Radulović i drugi, a mnogi su svoje prve radove objavljivali baš u “Nikšićkim novinama’’.
Otvorenost novina prema čitaocima, međutim, služila je po nekad i ljudima koji su pokušavali, i uspijevali, da manipulišu javnom riječju, pa se raznim povodima javljaju ljudi čije namjere nijesu čiste, što bi se naravno pokazalo tek kasnije.
Urednici svih novina imaju problema i sa ljudima koji pošto-poto žele da se oglase u novinama prilozima koji ne mogu biti objavljeni, najčešće zato što predstavljaju izraz ličnog reagovanja, primitivizma, borbe za prestiž u kojoj se sredstva ne biraju, pa urednik na sebe navlači mržnju pojedinaca koji se ne ustručavaju da se upuste u zakulisne igre, klevete i slično, što je naravno neprijatno, ali može biti i zanimljivo kada je riječ o studiranju izopačenosti nekih ljudi i nekih struktura u našoj sredini.
Bilo je problema i zbog toga što su neka sredstva javnog informisanja iz drugih sredina objavljivala tekstove svojih dopisnika u kojima su se neke pojave u Nikšiću prikazivale kao ekscesne i ako one u suštini nijesu bile, pa smo mi morali da reagujemo, da tim pojavama damo prave dimenzije i značaj koji su stvarno imale.
Kroz naše rubrike prelamalo se sve što je bilo značajno u društvenom, privrednom i kulturnom životu grada, mada, moram reći nije moje da govorim o kvalitetu lista koji sam uređivao. Nemam detaljan uvid u kvalitet sadašnjih ‘’Nikšićkih novina’’, ali svakako želim im puno uspjeha i čestitam godišnjicu izlaženja.
Slobodan Cerović – Glavni i odgovorni urednik (od 1976. do 1979. godine)-nije dao izjavu.
Borislav Vušović Direktor (od septembra 1976. a glavni i odgovorni urednik od decembra 1979.)
-Prije nego što sam ja došao u novine one su se integrisale sa Radio Nikšićem. Iako nikad nijesam razmišljao da se bavim novinarstvom, našao sam se u situaciji da se borim ne samo sa problemom uređivanja, već i sa materijalnim teškoćama koje su oduvijek bile prateći problem štampe u Nikšiću, a i razlog što su ‘’Nikšićke novine’’ ukinute 1962. godine. On je ostao cijelo vrijeme otkako sam ja ovdje, prvo u svojstvu direktora Informativnog centra, a poslije i glavnog i odgovornog urednika. Mi smo imali zadatak da gradimo Radio Nikšić i da istovremeno pronalazimo sredstva za redovno izlaženje novina. Zbog toga mi je žao što se nikad nijesam mogao posvetiti ni uređivanju lista ni radio programa onako kako smatram da je potrebno. Urednik novena bio je oko tri godine Slobodam Cerović, ali ni on nije imao iskustva u uređivanju informativno-političkog lista, a ja sam opet imao političkog iskustva ali ne i uređivačkog. List zbog toga ima raznih nedostataka kojih bi vjerovatno bilo manje da nije izostala saradnja pretežnog dijela kreativnih kadrova grada iz raznih oblasti. No, mi nijesmo bili u mogućnosti da tim ljudima platimo pristojne honorare jer danas amateri traže da im se plati ako se nešto njihovo objavi u novinama. Entuzijazma, kakav je bio 1961. godine, u doba kada su ‘’Nikšićke novine’’ počele da izlaze, više nema, jer i u novinarstvu je atmosfera slična onoj u na estradi: koliko para toliko muzike…
Moji pomoćnici u uređivanju novina i radio-programa su mi mnogo pomogli i još uvijek pomažu. To su Pavle Bošković, Dragoljub Ilić, Milorad Đukanović, Ljiljana Kovačević-Filimanović, Nada Roganović-Milošević, Miodrag Baletić, Branko Koprivica, Mišo Drašković i Branko Milošević.
Razgovarao Branko Janjušević
Nikšićke novine, mart 1986. godine, broj 850
