“Prof. Slobodan Bošković me je naučio da je znanje najveći kapital, a moj idol Ernest Hemingvej da se novcem sve može kupiti osim dostojanstvo… Kada sve sumiram mogu da kažem – radio sam posao koji volim, a koji je dobro plaćen. Fudbal mi je pružio mogućnosti o kojima sam mogao samo da sanjam,” kaže Nikšićanin koji je osim uspješne klupske imao i reprezentativnu karijeru. Nakon Stadiona kraj Bistrice i JNA, Vukanu Peroviću, koji je iz svijeta sporta ušetao u svijet umjetnosti, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog vijeka domaći tereni bili su i u Turskoj, Austriji, Americi, Španiji… Bivši jugoslovenski fudbaler sa internacionalnom karijerom, Vukan Perović, rođen je u Nikšiću 18. oktobra 1952. U FK Sutjeska gdje je od 1970-75. odigrao preko 300 utakmica spoznao je da posjeduje nadmoć nad loptom, u Partizanu u kojem je igrao kada je taj tim bio prvak Jugoslavije predao se fudbalu, u bečkom Rapidu shvatio je da je to njegov posao, a u turskom Adanasporu, američkoj Tulsi i španskim Elcheu i Betisu da je fudbal više od igre. U razgovoru sa Vukanom Perovićem, koji je šesnaest godina, od 1969-1984. na poziciji napadač, najčešće špic, igrao sa velikim protiv velikih na najvećim svjetskim stadionima, i dao na zvaničnim utakmicama preko 200 golova, definicija da je fudbal najbitnija sporedna stavar na svijetu biva ovaploćena. Kaže da je fudbal odredio njegov životni put, ali ne samo na terenu. Omogućio mu je ono što je mogao samo da sanja: putovanja, susrete i poznanstva sa velikanima iz svijeta sporta, književnosti, muzike, filma, slikarstva… Ulica Stojana Kovačevića 41 u Staroj Varoši, u Nikšiću, za Vukana Perovića više je od adrese stanovanja. Ta ulica skicirala je i gradila njegov karakter.
Vukan: Nikšić je pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka bio poznat po gospodi i gospostvenosti. Mi smo kao djeca tražili identifikaciju sa tom nikšićkom gospodom, i rasli smo sa tim naumom. To odrastanje imalo je opšta mjesta ali i specifičnosti koje su važile za određeni kvart u gradu. Starovarošani su bili grupa dječaka, a lični znak te grupe bio je Bedem-prostor koji smo, u našoj dječijoj percepciji, samo mi posjedovali. To je bio naš zavjet, oreol. Naša teritorija, identifikacija sa svim. Nikšić je tih godina bio poznat upravo po identifikacijama sa određenim prostorima: Staničari, Cardušanci, Čopinci… Posebna nikšićka atmosfera. Na primjer, bila je u Staroj Varoši dječija pozorišna scena, a mi smo pripremali predstave i prikazivali ih građanima. Vođa tih programa bio je Pansa Vulić. On nam je dodjeljivao uloge. I danas se sjećam dekoracija sale. Naprosto smo odrastali zdravo. Godinama kasnje, u Beogradu, Bota Nikolić, moj životni prijatelj, imao je ideju da napravi emisiju o sceni u Staroj Varoši, o odrastanju generacija tog vremena. Bota je bio majstor, prvi kamerman Evrope, izuzetan dasa. Zvali smo ga Balkanski. Satima smo pričali o Nikšiću. Nikšićani su posebna fela ljudi. I danas u Beogradu postoje mjesta koja se prepoznaju po Nikšićanima.
N.N. Za Starovarošane je važilo da su bili i problematični. Pamtite li tuče pod Bedemom?
Vukan: Tada smo od nekih izmišljenih napadača branili Bedem, svoju teritoriju da je neko ne osvoji. Tuča je bilo, ali to je bilo drugačije. Ti zakazani obračuni imali su neku draž, jer mi smo se voljeli. S vremena na vrijeme prorade pesnice i kamenje, a posle se sukobljene ekipe izljube i nastave sa drugarstvom. Bilo je to živopisno i lijepo odrastanje u kojem je, a to sam kasnije shvatio, znanje bilo prestižno.
N.N. Biblioteke i čitaonice, pozorište i bioskopi, Književni susreti, matinei i noćne svirke, gostovanja tada najpoznatijih muzičara, sport kao rekreacija i relasacija, upravo tih godina, Nikšiću su dodijelili titulu – grad kulture i sporta. Kako je to bilo moguće kada je to bilo vrijeme izgradnje i ne baš materijalnog blagostanja?
Vukan: Podloga za to bila je želja za znanjem. Voljeli smo da znamo, jer važilo je – koliko znaš toliko vrijediš. Te generacije su puno čitale. Moja majka, Novosađanka, bila je pasionirani čitalac i uvijek je, kao slučajno, nama djeci poturala neku knjigu. Radili su to i drugi, bez obzira da li su bili obrazovani ili ne. Željeli su da im djeca znaju, da nauče i uspiju. Sjećam se u Gimnaziji su nam srpski jezik predavale Raja Perović i Jelena Ašanin. Imali smo obaveznu lektiru, ali većina učenika čitala je i druge knjige. Bila je popularna knjiga Prohujalo sa vihorom, pa Grof Monte Kristo, pa Za kim zvona zvone… svi smo ih čitali. Jednu godinu predavao mi je genijalni Slobodan Bošković, najobrazovaniji Crnogorac tog vremena. Naučio nas je da je znanje najveći kapital i ta maksima me vodila kroz život. Njegova predavanja na časovima ponukala su me da kasnije Zločin i kaznu pročitam na srpskom, ruskom i njemačkom jeziku. Želja djece i omladine za znanjem, za druženjem sa znalcima karakterisala je, u to vrijeme, Nikšić.
Čini mi se da je to grad izgubio. Znam da se ne može praviti komparacija dva vremena, to je iluzija. Ali, ono vrijeme je bilo čistije, ljudi su uživali u književnosti, umjetnosti, sportu… U životu.
N.N. Ta saznanja o vrijednostima Nikšića i atmosfere u tom gradu osvijestili ste, pretpostavljam, kasnije?
Vukan: Nikšić sam napustio sa 22 godine. Kada sam u Beogradu šetao Knez Mihailovom i kasnije u Beču ulicom Kerntner Strasse činilo mi se da sam većinu toga vidio u Nikšiću. Tu gospostvenu atmosferu, stil, manire, otmenost u načinu odjevanja, hoda, pozdravljanja na ulici… Pamtim, i danas, nikšićku gospodu i drago mi je što pripadam tom vremenu… Znalo se – ko završi Gimnazju bio je intelektualac, izgrađena ličnost. Kao osamnaestogodišnjaci bili smo, na primjer, opsjednuti životom i djelom Ernesta Hemingveja. Postao je naš simbol. Amerikanac koji je živio na Kubi, pisac i novinar a odličan sportista, buntovnik, vječiti putnik… Meni je bio idol i tada sam zacrtao da ću nekada posjetiti njegovu kuću na Kubi. To mi se ostvarilo. Bio je genije jednostavnosti i života po mjeri čovjeka, arhitekta riječi. Pamtim njegovu rečenicu: Postoje tuge koje ništa osim smrti ne briše. Mi smo ga imitirali, pušili cirarete Kuba i citirali njegovu poruku – čovjek novcem sve može da kupi sem dostojanstvo.
N.N. Kakvu je u Vašim izborima ulogu imao fudbal, tačnije loptanje na nikšićkim poljanama i u dvorištima, jer taj teren desio se prije opsjednutosti Hemingvejom?
Vukan: Fudbal je bio na početku. Ja sam formiran kao Jugosloven. Bili smo u socijalnoj ravni svi isti, i to sam volio. Otac mi je stalno govorio da se ljudi djele na loše i dobre i da je to jedina razlika među ljudima. Nijesmo za zabavu i igru imali ništa osim livada i poneko loptu. Sjećam se imanja Šunje Petrovića, našeg prvog terena. Djecu su roditelji u to vrijeme slali u muzičku školu ili na fudbal. Mene je majka upisala u muzičku. Dobio sam gitaru, nešto sam svirao, ali više mi je služila kao stativa. Bio sam predodređen za fubal. Otac me podržavao i tako sam se našao u Sutjesci, tada snu brojnih dječaka. Talentovani su ostajali, a neki su odustajali. Sjećam se da je jedan od talentovanijih bio advokat Veljo Vojinović, veoma talentovan, ali otišao je za pravnom naukom. U Sutjesku sam u početku išao krijući od majke koja je smatrala da je budućnost u školi. Ali, otac je želio da ja odlučim i tako sam izabrao fudbal i Sutjesku. Naravno završio sam Gimnaziju, a kasnije u Beogradu Višu ekonomsku školu. U Sutjesci sam debitovao sa 16 godina i ušao u tim čiju navalu – Kovačević, Bokan, Tibljaš, Perović, Stamatović, mnogi smatraju najboljom u istoriji Kluba. Sa Sutjeskom, koja se tada izborila za prvoligaški status, išao sam na mnoge važne turnire, upoznao se sa životom fudbalera, ali dolaskom u Partizan 1975. ta priča postala je ozbiljna.
N.N. Partizan je upravo u sezoni 1975- 76. osvojio titulu Šampion Jugoslavije?
Vukan: To je važno, ali to su brojke i hronika jednog kluba i jedne profesije. Bila je to ekipa u kojoj su igrali čuveni Vukotić, Bjeković, Kunovac, Zavišić, Stojković, Prekazi… Velika ekipa, velika takmičenja, velike mogućnosti, a za mene je veliki izazov bilo inostranstvo. Tada je 27 godina života bila granica za odlazak u inostranstvo. Otišao sam sa 25 godina i to je nešto značilo. Jednu sezonu igrao sam u Adanasporu (Turska), a zatim u austrijskom Rapidu. U tom klubu sam shvatio da je fudbal moj posao. Kasnije u Tulsi (SAD) pa Elcheu i Betisu (Španija), a karijeru sam završio u Rapidu. Jednostavno biti fudbaler je privilegija koju je svako doživljavao na svoj način.
N.N. Pobjede, podijumi, popularnost… ili su u pitanju privilegije druge vrste? Ipak, u istoriji Partizana ostaće zapisano da se 1976. dolaskom Gajice Đurovića i Vukana Perovića, taj klub vraća na šampionske staze.
Vukan: Privilegija u fudbalu je igrati Ligu šampiona. Imao sam sreću da igram u dva velika evropska tima, Partizan i Rapid, i sa tim timovima velika takmičenja. Partizan, desetak godina od „partizanovih beba“ i čuvenog finala Kupa šampiona u Briselu, do te 1976. nije napravio značajan rezultat. Te sezone Hajduk i Zvezda bili su igrački jači, ali Kaloperović je napravio kompatan tim koji je osvojio tiulu, a znate da je jugoslovenska liga bila četvrta po kvalitetu u Evropi. Posle Bjekovića bio sam najbolji strelac u tom šampionskom timu. Taj finalni meč sa Olimpijom u Ljubljani, pa višednevno slavlje na stadionu JNA ne zaboravlja se. I sa Rapidom sam 1982/83. uzeo šampionsku titulu. Tamo sam igrao sa Kranklom tada najboljim strelcem Evrope.
Mene su u Španiji, kada je Johan Krankl otišao, kupili kao njegovog naslednika. To je bilo veliko priznanje. O tome je pisala domaća i svjetska štampa. Ipak, vratio sam se u Rapid i ne znam da li sam pogriješio. U Španiji je bilo više novca, a u Austriji sam imao prijatelje. Više od pobjeda, ili poraza, pehova ili poteza koji vas trenutno vode do zvijezda pamtim atmosfere na utakmicama, velike stadione, velike igrače… Npr. u Kupu šampiona sjećam se utakmice Partizan – Dinamo Kijev u Kijevu. U Dinamu je praktično igrala reprezentacija Sovjetskog Saveza, a među njima legendarni Oleg Blohin, najbolji igrač u istoriji SSSR-a. Susret sa njim na terenu je poput magije. Istu snagu imao je revanš, odigran na Zvezdinoj Marakani pred 100 000 gledalaca… ili utakmica sa Atletiko Madridom na turniru u Španiji gdje sam bio najbolji strelac, pa susret Rapid – Real Madrid…
Suština je da sam igrao na svim kontinentima, u velikim timovima, na velikim takmičenjima, na najvećim svjetskim stadionima Vembliju, San siru, brazilskoj Marakani, Vinsete Kalderonu, Kamp Nou, Santijago Bernabeu… da sam upoznao brazilski fudbal, a to je umjetnost a ne sport, da sam uživo gledao majstorije mnogih velikana fudbala kao jednog Ajale i divio se…
N.N I na terenu ste tragali za trenucima estetskog doživljaja. A čini se da u fudbalu vlada gvozdeni kavez racionalnosti?
Vukan: Nije tako bilo nekada. Igralo se naravno radi pobjede, i rezultat je bio parametar uspjeha. Ali, fudbalske majstorije, bravure se možda i duže pamte. Igrao sam protiv Pelea, Bekenbauera, Maradone, Krojfa a on je, po mom mišljenju, najbolji igrač svih vremena jer sve je rešavao u pokretu-intuitivno. Sjećam se naslova u štampi: Perović – Krojf 3:0. A brazilski stil igre je umjetnost. Mi smo bili fudbaleri, oni su umjetnici fudbala. Ljepota brazilskog fudbala inspirisala bi i Betovena da komponuje makar nekolike sinfonije.
N.N. Mjerila vrednovanja igrača naročito tada znatno su se u svijetu razlikovala od standarda u Jugoslaviji?
Vukan: Vani se drugačije rangira. Postoje lokalni, internacionalni i top igrači.
Kriterijum broj jedan je osvajanje šampionskih titula. U karijeri, samo na prvenstvenim utakmicama dao sam oko 120 golova i 100 na internacionalnim turnirima, kupovima. Znači, na zvaničnim utakmicama dao sam preko 200 golova. Odigrao sam u Partizanu 96 zvaničnih utakmicama i dao 56 golova, u Rapidu 110 utakmica i moj skor je preko 60 golova, a u Elčeu na 15 utakmica 10 golova, to je statistika… Što se tiče karijere možda sam, s obzirom na talenat, mogao više ali ostvario sam privilegiju ozbiljnih igrača a to je Liga šampiona, koju sam igrao nekoliko puta.
N.N. Kako ste se rastali sa fudbalom?
Vukan: Mogao sam da ostanem u fudbalu, i kao trener i menadžer, ali možda nijesam bio dovoljno fleksibilan. Imao sam mogućmosti ali sam bio suviše svoj. Nijesam volio poslušnost, i diktat. Smatrao sam da se fudbal igra u magnovenju, intuitivno. Ali, nije baš tako. I tamo se traže poslušnici. Dolazio sam u konflikte. Nijesam volio trenere autokrate niti sam smatrao da moram slijepo da slijedim instrukcije. Kasnije sam shvatio da je nekada bilo i prekoračenja sa moje strane, ali to je dio ličnosti. Danas mi nije žao, sačuvao sam ličnost. Fudbal mi je sve omogućio. Zahvaljujući fudbalu upoznao sam bardove iz svijeta umjetnosti kakav je na primjer bio Frenak Sinatra, Hoze Kareras ili tenor Plasido Domingo. Sa njim sam igrao fudbal… Ili, na primjer, uspio sam svojoj djeci, Milošu i Tini Kosari da zahvaljujući fudbalu omogućim školovanje na prestižnim svjetskim univerzitetima. Kada sve sumiram mogu da kažem – radio sam posao koji volim a koji je dobro plaćen. Fudbal mi je pružio mogućnosti o kojima sam mogao samo da sanjam. Nikada ne bih uspio da obiđem najveće svjetske muzeje i galerije, da uđem u jedan svijet koji bi za mene ostao vječita tajna da nije bilo fudbala. To je svijet umjetnosti. U nastavku moje priče su galerije. Otvorio sam galerije u Atini i Beču. Tamo me znaju kao ljubitelja slikarstva. Ta strana moje ličnosti ovdje je nepoznata.
N.N. Neobičan izbor za fudbalera mada je i posao galeriste unosan?
Vukan: Vratiću se na odrastanje u Nikšiću. Još tada sam mislio da svijet stvaralaca, književnika, slikara, muzičara pripada samo posebnima i da taj svijet običan čovjek nikada ne može ni dotaći. Ali, moja generacija je sanjala o tome koliko i o brazilskoj Marakani. Ne zbog novca i slave već zbog te posebnosti. Upravo te svijetove smo pronalazili u knjigama. Ja sam došao u Beč sa 25 godina i snašao sam se, jer sam prošao važne škole. Prije svih nikšićku pa beogradsku gdje su se znala, učila i usvajala pravila iz života. U Beču, na primjer, nijesi mogao u ozbiljnu firmu ući nepristojno odjeven. To za mene nije bilo iznenađenje, jer to je važilo i za Nikšić. Obično za fudbalere važi da su neobrazovani, ali ima izuzetaka…
Košarkaši su većinom studirali i bili su obrazovani. U Beogradu sam se družio sa Dalipagićem, Ducijem Simonovićem, Kapičićem… to su bardovi. Nije teško objasniti u razliku. Fudbaleri uglavnom potiču iz siromašnog miljea: Pele, Maradona, Krojf… i tu ima preskočenih perioda naročito kada je riječ o obrazovanju. Na sreću, na mom putu su bili nikšićka gimnazija i beogradski univerzitet. Tu obrazovnu podlogu lako je bilo nadgraditi.
N.N. Na adresi Stojana Kovačevića 41 i danas čuvate svjedoke svojih profesionalnih izbora i hobija?
Vukan: Uglavnom na nivou simbola u Staroj Varoši i u Beogradu. Kolekcionar sam starina, ordenja, slika, satova… onog što asocira na vrijednost nekog vremena ili zanos moje generacije. I kolekcionar sam knjiga koje imaju vanvremensku vrijednost, jer za mene i danas važi nauk profesora Slobodana Boškovića-Znanje je najveći kapital.
SONJA VUJADINOVIĆ
