Iz biografije književnika Branka Janjuševića: datum i mjesto rođenja = djetinjstvo; vokacija i profesionalni angažman = pisac; inspiracija, motivi, žanrovi, stilovi = naređenje odnekud; glavni junak romana = podsvijest…
NN: Ne priznajete linearno vrijeme i prostor kao fizičku kategoriju pa u Vašoj zvaničnoj biografiji nema uobičajenih podataka. I kažete – lično naše je samo ono što nam se desilo u djetinjstvu?
Branko: U djetinjstvu se stvara psihologija čovjeka, njegov unutrašnji život, a kasnije se on nekako rascvijetava. Postoje razlozi razuma koji podsvijesti ne daju da izađe napolje, a podsvijest je ta koja diriguje čovjekovim postupcima. Ja, i ne samo ja, ne priznajem racionalizam, odnosno, uvjerenje da se racionalnim putem mogu urediti svijet i odnosi među ljudima. Dostojevski u knjzi Zapisi iz podzemlja, a podzemlje je ljudska podsvijest, kaže – racionalisti, napravite spisak svih mogućih vaših uvjerenja i podvucite, a ja ću da dovedem jednog malog neuglednog gospodina koji će reći – sve ovo ne valja ništa, jer biće onako kako ja hoću.
NN: Taj gospodin je junak Vaših romana?
Branko: Da, taj gospodin je junak mojih romana. Ja sam izašao iz te knjige i on je bio taj koji me je podstakao da surovo pričam o sebi i drugima. Jedno vrijeme sam pokušavao da imitiram tu knjižici, nije mi uspjelo. Počeo sam da pišem onoga trenutka kada sam se sreo sa Prustom. Preko Prusta sam uspio da stvorim rečenicu, jer mi je nedostajala arhitektura rečenice. A i Prust je imao problema sa rečenicom i do četrdeste godine nije mogao da se upusti u pisanje romana. Sreo je Raskina koji je imao rečenicu dugačku, punu zagrada, i on je na tom temelju uspio da nađe svoj izraz. A što se tiče toga što mi je dao život-najviše što mi je dao je samoća. Ne usamljenost već samoća. Samoća je beskrajna i ja je popunjavam svojim životom, mislima, razumijevanjima događaja o kojima pišem. E, kada sam ušao u taj svijet prekinuo sam vezu sa linearnim vremenom. Ušao sam u vrijeme događaja, misli i onoga što je mene zanimalo da napišem. Pazite, Sveti Augustin je rekao – vrijeme je rastezanje duše. To znači, događaj uđe u dušu rastegne je i to je vrijeme. Meni je, na taj način, omogućeno da budem dijete, da se vratim na događaje svoga djetinjstva. U tom trenutku ja sam taj. Gete je imao naviku i potrebu da satima sjedi i da pušta u svoju dušu događaje iz svoga života, da ima osjećaj za vrijeme i da ima utisak da živi u tom vremenu. A zašto mi ne znamo da imamo vremena? Brzo živimo, događaj se pojavi mi prođemo pored njega, on ne uđe u našu dušu, naiđe drugi događaj i kao dlanom o dlan prođe život i životne faze.
NN: Prostor Vam kao fizička kategorija ništa ne znači, a kažete da je Beograd u vas uselio pisca a taj pisac desio se u Nikšiću?
Branko: Ja sam u Nikšiću formiran, jer kažu da se čovjek formira do treće godine. Ali, Beograd je gromna jama svega i svačega i tu je počelo moje biće da se razlaže da se, na neki način, narušava. Jer, norme koje sam ponio iz Nikšića tamo ne važe. Ja sam se u Beogradu raspao. Imao sam faze u kojima sam bio depresivan. Kulja nešto iz mene staro, neprilagodljivo ambijentu u kojem sam živio.
NN: Da li se tada dešavao sukob Branka Nikšićanina i Branka u Beogradu?
Branko: Nijesam znao za taj sukob, ali očito se dešavao. Ja sebe tada nijesam razumio na način kako sam razumio kada sam počeo da pišem. A kada sam odlučio da pišem nijesam znao da pišem. Nije mi odgovaralo da ličim na one pisce koji pripovjedaju. Ne umijem da pripovjedam. Moja knjiga nema epiteta, a Markes je rekao da je literatura nizanje epiteta. Ja u čitavoj svojoj literaturi nemam dva epiteta. O tome nijesam razmišljao dok je to rekao Miodrag Bulatović kada je pročitao nekoliko stranica moje knjige. Nijesam imao povjerenja u literaturu koja opisuje. Ja uđem unutra izvučem, pomoću rečenice, događaj i on ne može biti drugačiji. Tako je stamen da mu ne možeš ništa. Okameni se. Ne da se rečenica ni ono što je njome obuhvaćeno. Ali obuhvatim sve. Zato su moje knjige pune rečenica koje su u sebe zatvorile određenu misao o onom što sam želio da napišem. Rečenice se nižu a samostalne su, i svaka je podloga za drugi roman.
NN: Za šta Vam je u Beogrdu ostalo malo prostora pa ste se vratili u Nikšić gdje ste pokupili samoću koju smatrate privilegijom?
Branko: Živio sam u Beogradu život koji je brzo tekao. I živio sam ga punim plućima, jer mi je Bog dao da imam uspjeha tamo gdje su drugi željeli da ih imaju. Imao sam previše uspjeha pa kada mi je dosadilo došao sam želeći da to opišem. U Beogradu sam pričao, lijepo sam pričao, ali nijesam umio da pišem. Došao sam ovdje, pokušavao da budem na tragu rečenice Dostojevskog, nijesam uspio i pronašao sam Prusta. Najljepši period mog života jeste boravak u Nikšiću i pisanje romana Ovako. Deset godina sam ga pisao, ali bilo je perioda kada sam morao da odustanem. Jer, imao sam naboj i napor i moj vegetativni nervni sistem je stradao. I o tome sam pisao. Otvorio sam sve prolaze do srca porotnika.
NN:Zašto taj nikšićki period neki smatraju prazninom u Vašem životu?
Branko: Oni koji život nijesu istražili i proživjeli misle da je puni život onaj koji je meni dosadio.
NN: A da li Vam je dosadilo i to što ste tada važili za velikog zavodnika?
Branko: Nikada nijesam bio zavodnik. Sviđao sam se ženama. Bije me glas da sam bio zavodnik, ali ja to nijesam. Zavodnik je čovjek koji nauči tri-četiri priče, vrti ih kao magnetofon, i priča ih ženama kojima se to sviđa. To nijesam ja.
NN: Jedna od žena, posebna i izuzetna, Ivana Žigon ne bi ni nasjela na magnetofon zavodnički manir, a na jednoj tribini u Nikšiću pričala je o Vama.
Branko: Ivana je lijepa i pametna. Ona je mene prosila, i ja nijesam pristao. Ovo pričam zbog druge stvari. Jednom mi je napisala pismo: ti živiš u zamku zatvorenih prozora i vrata. Ne otvaraš nikome. Nemoj, molim te, ni meni otvoriti da znam da na svijetu negdje postoji i takav čovjek. Ovo pričam zato što to i ona priča. Nikada nijesam zavodio žene. Jednom sam sreo lijepu djevojku koja mi se sviđala, ali sam primijetio da se i ja njoj dopadam. Rekao sam joj da nijesam zavodnik i ispričao joj zašto je to tako. E, ja sam rekao što umijem, a sad je red na tebe. Ona kaže – ajmo na piće. Dopao joj se moj pristup.
NN: Ni Vaša rečenica nije zavodljiva.
Branko: Ja mislim da jeste.
NN: Ali je intrigantna.
Branko: Eto vidite da je zavodljiva.
NN: i djelimično manipulatorska, iako kritičari kažu da je posebno iskrena… Roman Ovako je pokrenuo svu tu energiju i taj talas je godinama zapljuskivao javnost. Kako se to dogodilo s obzirom da je to Vaš prvi roman?
Branko: Vjerujem da Bog upravlja našim životima. Pitanje je da li mi razumijemo Boga. Mislim da ne. Agnostici kažu da nema dokaza da Bog postoji, a Sv Augustin pita – kako tražiti dokaze za nešto što je nematerijalno, ili Paskal – može li se zamisliti beskonačna linija. Nemoguće je to, jer uvijek postoji neki kraj kada zamišljaš pa kako si ohol da razmišljaš o beskonačnom Bogu kao da nešto znaš o tome. Niče kaže – malo ljudi o malo stvari malo zna, ostali ne znaju ništa. Mnogo ljudi se u tom ne prepoznaje, jer većina misli da je dvoljno pametna da se to na njega ne odnosi. Kada bi sva pamet ovog svijeta bila na jednoj gomili svako bi potrčao za svojom. A desilo se. Napisao sam knjigu, mislio da je ponudim nekom ozbiljnom izdavaču. Međutim, kada se Janko Brajković pojavio sa idejom da njegova Univerzitetska riječ, izdavačka kuća u osnivanju, štampa roman malo sam razmislio. Ako je dam poznatom izdavaču dok komisije odrade posao, a tada je to bio proces – ko zna kada bi moj roman došao na red. A kako se desilo da na Sajmu mali izdavač i pisac koji živi u provinciji uspiju? Desilo se tako što sam upoznao Miodraga Bulatovića pisca neospornog autoriteta. Bile su u to vrijeme samo dvije televizije i svi su gledali prenos sa Sajma. Novinarka pita – druže Bulatoviću, šta je za vas događaj Sajma. A on uzeo knjigu Ovako i kaže – iz moje Čarne Gore stiže pisac evropske fakture a kamijevske strukture. Poslije su ga pitali kako je to izjavio a nije pročitao cijelu knjigu. On je rekao – ne moram da pojedem čitav tanjir supe da osjetim da je slana. Vidio je da je moja knjiga slana. Nakon toga novinari iz čitave Jugoslavije zvali su prijatelje iz Beograda i pitali ko je taj…
NN: I desilo se nešto što se do tada nije dešavalo. U konkurenciji za Ninovu nagradu našla se knjiga do tada nepoznatog pisca koju je objavio do tada nepoznati izdavač. A u Nikšiću?
Branko: Kada sam se vratio u Nikšić da nije bilo autoriteta kakav je Bulatović možda bi ljudi pitali nekoliko profesora kakva je to knjiga, a oni bi odgovarali – neka cica maca, ali niko se nije usudio da porekne ono što je rekao Blatović. To je karakteristika provincijskih intelektualaca da se ne smiju suprotstavit autoritetu.
NN: Zašto ste trideset godina čekali da izdate drugi roman jer od pisanja nijeste odustali?
Branko: Nijesam čekao, nego nijesam mogao. Imao sam problema sa vegetativnim nervnim sistemom. O tome sam pisao, ja sam neurotičar koji je upropastio svoje nerve pišući pored mašine. Tada sam pio i pušio i natezao svoje nerve. Nervi su vlakna da ne misli neko da sam za Dobrotu, ako ih zategnete počnu da vibriraju, udaraju jedni o druge i proizvode neprijatne senzacije. Kada sam to prevladao počeo sam da pišem. Prođe nekoliko dana ne pišem pa opet pišem.
NN: Roman, Vas je mnogo a mene je više izašao je relativno brzo nakon Tiranina.
Branko: Tiranin zbog nekih okolnosti nije dopro do čitalaca. A ta okolnost su ljudi. Tada sam rekao – ja ću napisati drugu. I bilo je. Htio sam provokaciju, možda i osvetu. Iako se nijedan pisac iz Podgorice ili Nikšića nije osvrnuo na nju čitaoci je djele jedan drugome. Tako je neko na fejsbuku prokomentarisao – napisao je neko čudo, čulo se. Za njim je uvijek bilo čudo, znalo se. Nije napisao Branko Janjušević, ali to je to. Drugo, moram da kažem – ja ne znam ni na lap topu, ni na fejsbuku. Prema tome, roman Tiranin je nastao zahvaljujući Slađanu Blagojeviću, alijas Gorčilu, koji je odličan pisac, i šta ja tu imam da pričam jer on je pisac, a ova druga zahvaljujući Stefanu Nikćeviću koji je genije za informacione tehnologije. Ja sam pisao a Stefan je to kačio na fejsbuk i tako je nastala knjiga Vas je nmogo a mene je više.
NN: Vaše knjige su trilogija o narcisu ali ne kako se na prvu pomisli. Vi ste narcis, egoista.
Branko: Nijesam egoista.
NN: Ali ste tiranin.
Branko: Ne, ja bih želio da budem tiranin, odnosno moja podsvijest. Recimo, Raskoljnikov u Zločinu i kazni želi da bude Napoleon, ali nije. On je zanimljiv zbog drama koje se u njemu dešavaju a dešavaju se zato što se nije usudio, i to je glavna riječ u dijelu. Napoleon se usudio da prekorači prepreke, a Raskoljnikov nije prekoračio ni preko ubistva jedne štetočine.
NN: A narcis ste?
Branko: Nijesam narcis koji se ogleda i uživa u sebi samom. To je mitološka predstava. Moj narcis se ogleda u očima drugih. To je drama, i zato je o njemu moguće napisati tri kinjige.
NN: Pišete Oni o meni, pa Ja o sebi. I to sukobite.
Branko: Jedan Nikšićanin mi je pričao da je kada je došao u Beograd pitao šapatom – je li ono Branko Janjušević. Kažem mu, nijesam ja tada bio ono što si ti mislio da sam. Nije me sreća okupirala stalno, nego nekada ponori, nekada i pomisao na samoubistvo. Čovjek mlad, neprevreo a gejzeri iznutra. Vulkani. I dešava se svašta. U momentu kada ljudi misle da sam zbog nečeg zadovoljan ja sam depresivan možda zbog toga što se nijesam odrazio kako treba, možda sam želio nešto drugo, možda zbog toga što mi je preko glave nekih uspjeha. Pazi, neuspjeh je zbir svih uspjeha. I život je neuspjeh. Život je, i ako je popunjen uspjesima, neuspjeh. Kao Nova godina. Toalete, čuda, žene u haljinama koje bliješte, nova odjela… Kada se završi proslava ostanu kosti, ostane ništa. Sve se survalo. Tako čovjek uđe u život sa očekivanjima a sve se završi posrano.
NN: Da li je savremena civilizacija, i o tome pišete, otvorila put ka tom ništavilu?
Branko: Život je u suštini takav i čovjek je takav, a savremena civilizacija je čovjeka ograničila, svela ga na ekonomsku dimenziju. Čovjek je i duhovno biće, ali nekome je stalo da iz čovjeka istjera i duhovnost i religiju i sve što ga čini kompletnim. On je osakaćen i pristao je na to. Zato što ljudi žive po klišeima, a ne po strastima. I kliše proizvodi strast. Kažu mu – važno je da jedeš i spavaš. I čovjek radi, za ono što zaradi kupi da jede i spava.
NN: Nema svako moć da sve to ogoli i raščlani. Imate li problema sa tom nekada surovom iskrenošću?
Branko: O tome ne razmišljam. Pišem kako mi dođe. Jer, meni odnekuda to dolazi kad pišem. Došlo, prošlo kroz mene ja uhvatio, moja ruka je to zabilježila ali to nije moje. Neko mi je poslao tu energiju.
NN: Izabrani ste ili ste birali?
Branko: Vjerujem u Boga, a ako je to mnogo vjerujem u neku silu koja do mene dopire i doprema ono što smatra da mi pripada. Izabran sam. Na kraju krajeva nijesam samo to ja rekao i Ajnštajn je rekao da mora da postoji neka inteligencija koja sve drži, i Njegoš kaže – nad svom ovom grdnom mješavinom opet umna sila toržestvuje. I dođe neko ko od cjeline vidi samo malo i misli da je to malo cjelina. Čak među inteligentnim, djelimično inteligentnim ljudima, akademicima, univerzitetskim profesorima ima ih koji smatraju da je ono do čega dopire njihova inteligencija sve. Nije, ima jedna ravan gore do koje vi nijeste došli, nego vi vidite ono što tretira vaša nauka. I onda to uramite i mislite da je u tom ramu stalo sve. Nije, ima nešto iznad i treba skočiti do te ravni i razumijevati ono što je cjelina, a ne dio. Ako mrav stoji pored slona i pitate ga – kakav je slon, on će ispričati ono što je vidio a ne vidi ništa.
NN: Kakav je profil idealnog čitaoca Vaših knjiga?
Brako: Nijesam o tome razmišljao.
NN: A kako ste onda zapovijedili da Vas ne muče oni koji ne znaju da čitaju Vaše knjige?
Branko: Jedan mladić, a to mi je prenio prijatelj koji mu je dao moj roman, rekao je – ništa nijesam razumio, ali sam razumio da je ovo teško napisati.
NN: I kao novinar ste slali drugačije poruke, šta vas je zanimalo?
Branko: Pisao sam da zaradim platu. Pisao sam komentare. Od tih komentara bi se mogla sklopiti knjiga Hronika jedne krize, jer bilo je to vrijeme kada je socijalistički sistem bio u krizi. Bilo mi je dovoljno da prođem ulicom i čujem jednu rečenicu. Na primjer, dječak kaže drugom dječaku- mene će stric zaposliti kad završim školu. Ja napravim komentar.
NN: Od tih i takvih rečenica, od tih susreta napravili ste tri knjige. Paze li ljudi šta pričaju kad Vas sretnu. Boje li se da će se naći u nekoj Vašoj knjizi?
Branko: Oni bi voljeli, ali… Ja imam i sposobnost da sve pamtim. Ali ne pamtim spoljašnju stranu događaja, nego kako sam ja, ili neko drugi reagovao. Kako sam progutao taj događaj. Ja ne umijem da mislim. Misli mi dolaze same i mnogo ih je. Ne mogu da zaspim od navale tih misli.
NN: Iz te navale misli dolazi i sledeća knjiga?
Branko: Sad imam naprosto potrebu da pišem. Jer, kada dođe do vrha, čovjek, nema kud dalje nego da pada. Ja neću da panem nego ću još, još i još… Biće ta knjiga drugačija od ovih do sada. Ima i poezije ali ne one koja se nečemu divi ili nešto opisuje…
NN: Šta je rekao Uroš Tošković kada vas je upoznao?
Branko: Rekao je: „Ovaj je luđi od mene“ a on je bio najluđi čovjek na svijetu, i od mene je bježao. Ne znam zašto.
P.S. (nekoliko novinarskih zapažanja i uopštavanja nakon razgovora)
Priča teče ovako: Kada je Branko Janjušević beogradsku punoću življenja zamijenio nikšićkom prazninom, u kojoj je personalnom metafizikom izgradio punoću samoće, jedan do tada dobar pričač postao je poznati pisac ali ne pisac pripovijedač, a jedan tada izdavač u pokušaju postao je poznati izdavač. Bilo je to 1984. kada je prvi roman Branka Janjuševića Ovako koji je na Sajmu knjiga u Beogradu poremetio očekivano, stao u red za Ninovu nagradu i interesovanjem čitalaca pretekao djela tada poznatih pisaca. Tri decenije knjiga Ovako, napisana bez ijednog epiteta, zastupala je u književnom svijetu pisca koji je u tom svijetu bio prisutan svojom odsutnošću. A u svom svijetu Branko Janjušević slijedio je naređenja iznad i ispod crte racionalnog, junake višeg reda i podzemlja koji ne priznaju i ne poznaju naizgled čvrstu konstrukciju od pravila življenja i stvaranja. Izlazak iz te tjeskobe ozvaničio je 2019. Romanom Tiranin a 2021. romanom Vas je mnogo a mene je više. Tako je zaokružena romaneskna trilogija o narcisu i strahu, njihovim precima i potomcima, a pisac se poslije tri decenije vratio književnom svijetu. Književnim stilom kojim napisano brani od teorije književnosti, ali i životnim stilom kojim sebe brani od dostupnosti Branko Janjušević je opet poremetio očekivano: iskrenost koja ide do infatilnosti nagradio je superiornošću a artističku virtuoznost ostavio bez facsinacije. Isti stil slijedio je i kao novinar i slijedi kao junak novinarskih zapisa, intervjua, emisija. Jer „onaj koji iznevjerava očekivanja drugih suvereno vlada svojim životom“.
S.V.
