Na današnji dan 1944. godine, Nikšić je bombardovan po drugi put od strane saveznika i tom prilikom je stradao veliki broj Nikšićana i pričinjena velika materijalna šteta.
Foto: Dio nekadašnje Novosadske ulice, danas Pete proleterske
Interesantan je podatak, a po kazivanju starijih sugrađana, da u tom bombardovanju nije stradao nijedan njemački vojnik! Prvo bombardovanje je bilo dan ranije 7. aprila 1944.
I baš tu, nad rakom, Ljubo je primijetio na ruci Milice – Mile Kovačević zlatan, skupocjen prsten. Da li da ga skine i poslije rata preda nekome od njene djece, ili da ga ostavi na Miličinoj ruci, kako bi je po tom prstenu kasnije prepoznali?
Nikšić je prvi put bombardovan 7. aprila 1944. godine. Bombardovali su ga saveznički avioni, ali ni malo – saveznički. Bombe su porušile zgradu Gimnazije, veliki broj kuća na glavnom trgu i, što je Nikšićanima teško palo, jedno krilo gradskog zatvora u kome su se nalazile žene – rodoljubi, uglavnom majke, sestre i supruge partizanskih boraca i aktivne saradnice Pokreta. Sve u svemu, od stotinak bombi koje su toga dana pale na grad, ni jedna nije pogodila neki neprijateljski objekat, pa čak ni ranila ni jednog njemačkog vojknika, a samo u jednoj ćeliji gradskog zatvora poginulo je osam Nikšićanki.
Odmah po prestanku bombardovanja Njemci su mobilisali stanovništvo da raskopava ruševine i sahranjuje poginule. Svak je mogao da sahranjuje svoje bližnje onamo gdje sam želi, a osam zatvorenica moralo je biti sahranjeno u zajedničku raku izvan groblja, bez ikakvih uobičajenih obreda, žalbe ili pošte i, naravno, uz prisustvo neprijateljskih vojnika.
U grupi mobilisanih građana, koja je raščišćavala gradski zatvor, našao se i Ljubo Ivković, Nikšićanin. Ne krijući bol za izginulim sugrađankama, raskopavao je ruševine i razmišljao kako da zavara pažnju okupatorskih vojnika i da te čestite žene sahrani na dostojniji način od onoga koji im je namijenila okrutna neprijateljska logika: da one i u smrti moraju ostati izolovane i ponižene. Ali, ništa se nije moglo učiniti, jer su rad Ljuba i njegovih drugova pratile budne i zle oči, ne samo desetine Njemaca, već isto toliko domaćih izdajnika, zatvorskih čuvara. Kada je i posljednja zatvorenica izvađena iz ruševina, pod njemačkom stražom povezli su ih kod gradskog groblja gdje im je naređeno da svih osam leševa bace u raku i što prije zatrpaju.
Dom narodnog zdravlja u gradskom parku u trenutku bombardovanja, danas Gradska kuća
I baš tu, nad rakom, Ljubo je primijetio na ruci Milice – Mile Kovačević zlatan, skupocjen prsten. Da li da ga skine i poslije rata preda nekome od njene djece, ili da ga ostavi na Miličinoj ruci, kako bi je po tom prstenu kasnije prepoznali? Odlučio se ipak za ovo drugo. Brzo je zavukao Miličinu ruku u njenu pocijepanu haljinu, da Njemci ili njihovi saradnici ne bi primijetili prsten i uzeli ga, a potom položio Milicu u raku i zatrpao je.
Sve do 1951. godine, kada su Kovačevići sagradili porodičnu grobnicu, prsten je ostao pod zemljom. A tada, Tomo, Miličin sin, je pozvao Ljuba Ivkovića i zajedno su raskopali raku. Tamo je bio majčin prsten i majčine kosti. Dva čovjeka su pustila nekolike tvrde muške suze i prenijeli Milicu u mir porodične grobnice.
Danas taj prsten nosi Miličina kćerka Desa Petrović, profesor – magistar geografije u Beogradu. Često ona ispriča potresnu i neobičnu istoriju svog prstena i nikada ne zaboravi da sa zahvalnošću pomene dobrog čovjeka Ljuba Ivkovića. Prije nekoliko nedjelja Ljubo Ivković je umro u Nikšiću iskreno ožaljen od svojih sugrađana. Na posljednjem ispraćaju moglo se čuti mnogo lijepih priča o ovom jednostavnom i čestitom čovjeku, a mi smo se, eto, odlučili za ovu, o zlatnom prstenu Milice Kovačević koji je postao dragocjeniji za jedno ljudsko poštenje. (“Dobri duh Nikšića”, Nikšić 2005, Pobjeda, 1977.)
