Snažna emotivna veza, koja je nekada postojala između grada i mene, vremenom se svela na potrebu… Očigledno, jednostranu. I „ničim izazvanu“.
Nikšić je, u savremenom smislu riječi, relativno mlada gradska naseobina. Od 1883. kada je dobio prvi urbanistički plan, razvijao se tokom proteklih trinaest decenija, nekad sporije, nekad brže, pa je i život u njemu pulsirao u skladu sa tim promjenama.
Vrijeme u kom sam rođen bilo je označeno snažnom ekspanzijom industrije a time i promjenom socio – ekonomskog lica gradića, koji je u međuratnom periodu živio mirnim, uglavnom zanatsko – trgovačkim i relativno dinamičnim kulturnim životom.
Svijet mog djetinjstva bio je uokviren prašnjavim cestama oko Lučića livade na kojoj sam sa mojim Mrkošnjanima i Staničarima po vas dan jurcao za loptom. Volio sam – ili da branim, bespoštedno se bacakajući po tvrdoj ledini, ili – da poput legendarnog Slobodana Santrača prežim pred protivničkim golom…U vremenu fudbala našeg djetinjstva nije bilo ofsajda…
Fudbalski stadion kraj Bistrice bio je kultno mjesto nikšićkog sporta, grad je živio sa „Sutjeskom “ a gradska brijačnica – u koju me otac vodio petnaestodnevno, obično nedjeljom na „obradu“ kod čika Vlatka – neformalni stručni štab kluba. Bilo je to i vrijeme „velike četvorke“ koje je, bar u tom čudesnom svijetu fudbala, ne samo nas klince već i odrasle, dijelilo na „partizanovce“ i „zvjezdaše“…Vrijeme prvih kočoperenja, zaljubljivanja, pa i po neke tuče…
U povratku kući, dočekivao bi me miris vrućih priganica, premazanih marmeladom iz velikih limenih kutija sječenom nožem, kojima me je sa ljubavlju čašćavala teta Novka Kovačević, komšinica iz kućice preko puta. Kućice, koju poput onih, sa korica prvih slikovnica dobijenih još u vrtiću, pamtim po idiličnom slamnatom krovu i trošnim zidovima od čakme prekrivenim žućkastom fasadom…kao što pamtim i lik jedne čudesne žene Anice Minić – moje prve, najveće i najdraže učiteljice…
Sjećanja, bez nostalgije. Mada bih, u vrijeme kad je nastala ona Kemalova: „Zajedno smo rasli, grade ja i ti…“ posebno ako bih je čuo negdje tokom putovanja, katkad ustreptao pomislivši na Nikšić.
Nekada sam, u ranom djetinjstvu, sa strašću koja nose prva putovanja, odlazio u mjesta danas već bližeg okruženja stare – nove države Crne Gore…
Dugo godina potom, imao sam prilike da posjetim nekoliko gradova u SAD i nekim evropskim zemljama…
Kao što posjeta, ma koliko dugo trajala, teško može definisati odnos posjetioca prema određenom mjestu, isto tako teško može dovesti do zaključka – kakav odnos prema njemu imaju njegovi žitelji.
Odgovor nekog od njih „na prvu loptu“ na pitanje kakve emocije gaji prema mjestu u kom živi – bilo da je riječ o stanovniku Sietla, Milana, Budimpešte, Roterdama-bio bi, gotovo sam siguran, na nivou stereotipa.
Izvan klišea, na to pitanje, kad je o Nikšiću riječ, jednostavnije bih, i bez sumnje lagodnije, odgovorio prije dvadeset, trideset godina.
Sada?
Da bih uopšte mogao da definišem odgovor na to pitanje, prvo treba da preispitam niz stavova koje sam vremenom formirao prema ljudima i zbivanjima – riječju – svemu bitnom što je uticalo na to, da Nikšić doživljavam onakvim kakav je danas.
Potom sagledam, gdje sam i koliko ja u tom gradu, i gdje je i koliko taj grad u meni.
Konačno, da preciziram – da li je, u tom slučaju, termin „volim“ uopšte primjeren.
Preispitivanje stavova neumitno budi i uspomene.
Do sada sam izbjegavao da listam te stranice.Tačnije, nijesam želio.
Uspomene često nose primjese iracionalnog.
Stoga, njihovo prizivanje nosi rizik u davanju – ne iskrenog, već objektivnog odgovora.
Koliko će on u ovom času biti zaista objektivan?
To, u ostalom zavisi i od psihološkog stanja u kom se nalazim, dok za tim odgovorom tragam.
Jer, ono katkad može dovesti do iznošenja detalja privatnosti i intime, čemu baš nijesam sklon.
Pa, kakva je suština veze između mene i grada u kom sam rođen?
Da li protokom vremena i događaja ona slabi ili jača?
Tehnički gledano, već godinama je ovaj grad je za mene mjesto stalnog boravka. U njemu počinjem i završavam uobičajene dnevne aktivnosti: sati i sati provedeni u mojoj, istovremeno i radnoj i spavaćoj sobi, gomile knjiga kojima sam u blagoj konfuziji okružen (eto detalja intime i privatnosti!), bezbroj kontakata sa ljudima, uslovljenih prirodom profesije…
Do skora, povremeni izlasci u jedan jedini kafić… Jedan te isti broj ljudi sa kojima provodim dio slobodnog vremena…
Zvuči prilično neinteresantno.
Sad ću pokušati da neke detalje slike, obrađene u foto-shopu svakodnevnice izmjestim iz tog „tehničkog“ okvira i zumiram do podnošljive oštrine koja tim detaljima, nadam se, neće narušiti prepoznatljivost.
One, iz kojih se, možda mogu uočiti karakter i čvrstina veze o kojoj sam govorio.
Prvi „detalj“ su ljudi.Ljudi bez navodnika.
Osobe do kojih mi je veoma stalo. Mada to ne želim da pokazujem, snažno sam vezan, ili sam bio vezan za određene osobe.
One su dio života grada i moja kopča sa njim.
Na žalost, sve ih je manje.Odlaze, zauvijek.Na mjesta koja nemam snage da posjećujem.
Ostaju njihovi tragovi, ali i praznine u meni.U mojim godinama njih nije moguće popuniti.
Ne postoje karike koje mogu nadomjestiti njihovo mjesto u lancu koji se zove život.
Život, koji ja definišem kao kompromis između trenutka rađanja i trenutka smrti.
Drugi detalj su događaji.
Naravno, njihovi akteri su opet ljudi. Za neke od njih, evo da se „ogradim“, možda bi se moglo naći mjesta i za navodnike.
Ali i takvi kakvi su, ljudi sa navodnicima ili bez njih, opet su dio tog kompromisa.
Smatram da ne postoji događaj, u pravom smislu te riječi, koji ne budi makar trenutne emocije.Neki od njih u našim sjećanjima ostavljaju trajne, neizbrisive tetovaže.
U čovjekovoj je prirodi da potiskuje, dok za to ima snage, ružne i teške slike prošlosti.
Prizivanje onih lijepih mnogo je lakše. Njih ima tako malo.
Ali, ja ni to ne želim. Pristajem na veći napor: stvaranje novih.
To očekujem i od drugih.
I, dešava se…
Moja veza sa gradom, zahvaljujući tome, ostaje još uvijek čvrsta.
Treći detalj su mjesta.Sa ljudima ili bez njih, sa događajima ili bez njih.
Draga mjesta. Za sada, bez uspomena. Jer one će stići kad više ne budem mogao da ih posjećujem.Ubrzo…jer za posjete imam sve manje prilika i vremena.
Naravno, i mjesta, poput ljudi, a opet – zahvaljujući ljudima – mijenjaju lica pa i dušu.
Veze su dakle nešto što se gradi, čuva…i kida…One su dio racionalnog.
Emocije nijesu od tog štofa. Stoga bih pitao: da li bi bilo uputnije riječ „ljubav“ od koje se očekuje da označi moj odnos prema gradu, zamijeniti riječju „potreba“. I, da li, ako ga volim, volim zbog toga što mi je potreban, ili mi je potreban zbog toga što ga volim?
Kao i nakon svake adolescentske emotivne veze, i ona, koja je nekada postojala između grada i mene, vremenom se svela na potrebu…
Očigledno, jednostranu. I „ničim izazvanu“.
Jer, ako bih, nasuprot tome, postavio pitanje: da li grad ima potrebu za mnom, sudeći po onom kako teku moji dani u njemu, odgovor bi odavno bio odrečan…
A i da ima te potrebe, ona bi, protokom vremena, dobila formu puke navike… ili je već dobila?
Uprkos tome, javi se u meni katkad taj, očigledno nepravedno zanemareni osjećaj ljubavi prema gradu: zbog opojnog mirisa lipa u cvatu, Ljubovog besmrtnog osmijeha koji lebdi nad poljem između Budoša i Vojnika, čarolija oblika prirode isklesanih nevidljivom rukom vremena…ma, da ne griješim dušu: volim ga i zbog vazduha još uvijek obogaćenog crvenkastim prahom iz željezarinih dimnjaka koji blagotvorno djeluje na moje alveole, zbog aromatičnih isparenja koja se u vrijeme ljetnjih vrućina šire gradom sa razvalina kolektora otpadnih voda, zbog performansa i instalacija u koritu Bistrice ostvarenih u suptilno koncipiranim gomilama zarđalih automobilskih šasija, šporeta, rascvjetalih plastičnih kesa, i pođekojeg naduvenog krmeta koje je, ne mogavši da podnese okrutnu činjenicu da boluje od onog “najgoreg“, dakle trihineloze, izvršilo samoubistvo.
Iz navike, dabome.
Dragoljub Ilić – Čarli
