U lijevom krilu zdanja Željezničke stanice, pored kuće željezničara, „Onogošt“ je otvorio restoran – kafanu koja radi „od jutra do sjutra“. Nostalgičari su upamtili cvijetnu baštu ispred stambene zgrade.
Željeznička stanica u Nikšiću izgrađena je prije drugog svjetskog rata. Bila je tada i dugo kasnije jedna od najvećih i najljepših zgrada u gradu. Ozidana od ručno klesanog kamena, obrasla u bršljan čije se zelenilo čarobno stopilo sa bjelinom njenih zidina. U lijevom krilu zdanja, pored kuće željezničara, „Onogošt“ je otvorio restoran – kafanu koja radi „od jutra do sjutra“. Nostalgičari su upamtili cvijetnu baštu ispred stambene zgrade. Ostalo je, osim staničnog zvučnika i crne table na kojoj je kredom ispisivan vozni red sa redovnim kašnjenjem vozova i danas manje- više isto.
Dvojica ljudi koji su obilježili kafanski život na Željezničkoj stanici. Ćale Livaden i Jovo Džada Borozan
„U proljeće i ljeto, kazao je jednom u sjećanju stari željezničar Dragoljub Rudović, baštu smo sami održavali, u jesen saksije s cvijećem slali u Herceg Novi, gdje je bila željeznička zimska bašta. Cvijeće je tamo presađivano i čuvano zimi, a u martu je opet bilo tu. Da bi prostor ispred stanice bio čistiji i ljepši i da bi putnici mogli ulaziti u voz sami smo tovarili sa perona snijeg u vagone, pa smo ga sa mosta na Zeti istovarali u rijeku“. Noćno radno vrijeme nikšićkih ugostiteljskih objekata pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka završavalo se u ponoć. S pomenutim izuzetkom, kafana na željezničkoj stanici radila je non- stop, a u to vrijeme postojao je u gradu jedan poseban soj kafanskih ljudi i noćobdija, stalnih gostiju konobara ovdašnjih Vide Žižić i legendarnog Nikše Kokolja. Ponoć je tim hodočasnicima označavala početak nekog drugog života. Nemirnog duha, neuklopljeni u društvene šeme, oni tu traže sklonište od čamotinje svakodnevnog palanačkog života i mada ne putuju nikuda, taj mali peron i bife ih danonoćno privlače godinama, do trenutka odluke kada će se, osim onih što u Nikšiću zauvijek počinuše, svi do jednog otisnuti u veliki svijet u potrazi za svojom srećnom zvijezdom. Mnogo kasnije, po dogodovštinama i likovima Jova Džade, Ćala, Krka 150, Vita, Milije Gatala, glumice Greč, Micule, Ćora, Gojka i drugih, Boro Drašković će (po scenariju Mirka Kovača) snimiti svoj čuveni film „Horoskop“, a Živko Nikolić djelimično „Beštije“.Iz ambijenta ove kafane u vidu „pisma“ Vito je u daleke metropole drugovima koji su imali mogućnost i sreću da odu na studije poslao čuvene stihove:
Na stanici se skupljaju svako veče
pijanci znani i neznani
pjevaju, lumpuju, rakija teče
a s njom i ovi dosadni dani.
Ja sam sa zdravljem tako i tako
vječito pratim lokomotive
sinoć sam prodao posljednji sako
za jednu litru meke šljive…
Njihovo sastajalište kod čuvenih konobara Nikše Kokolja i Vide Žižić, mada danonoćno pod budnim okom milicije, nije bilo tada na dobrom glasu. U hronici Nikšićkih novina 1961. godine, neki „savjesni „ građani tražili su čak da se ukine ta „Meka“ nikšićkih pijanaca u kojoj se uz viku i pjesmu prave ponoćna hodočašća. Smještena uz sami peron Željezničke stanice, nije to naravno mogla biti neka otmena restoracija. U nevelikom lokalu radnicima željeznice i gostima služilo se jelo i piće. Od ulaznih vrata desno, iznad furune, stajalo je upozorenje „ ne pljuj na pod”, a ispod natpisa metalna posuda za te svrhe. Fotografija Maršala Tita stići će u ovu kafanu kasnije, kad su već legendarni kelneri i gosti iz nje otišli.
Zvižduk lokomotive popularnog “Ćira”, što bi s vremena na vrijeme prekinuo monotonu melodiju kloparanja točkova teretnih i putničkih vozova, iz zadimljene stanične kafane i čekaonice pored nje izmamio bi cijelu galeriju likova kojima bi se obradovao i maestro Felini lično. Osim onih koji negdje putuju ili nekog dočekuju, dokonih starovaroških “staničara”, dekor ovog “horoskopa” dopunjavali su Ćale, Jovo i Vaso, gradski amali, uvijek tu da umornom putniku pomognu oko prtljaga. Nekadašnji kapetan Ćale Livaden preparat, nazvan tako po imenu proizvoda koji je uzgred nudio uz obavezni slogan “pere sve – samo fleke ne”, obreo se ovdje jednog dana odnekud iz Srbije i tu na stanici stekao kolegu i druga do groba Cetinjanina porijeklom, Jova Borozana sa nadimkom Jovo Džada. Ćale bijaše ljudina od blizu dva metra, riđe brade i dva nemirna oka blagog sanjivog pogleda. Vojnu karijeru prekinula mu je neka greška iz doba tzv. Informbiroa, pa su ga se žena i djeca javno odrekli. Njegov nerazdvojni drugar, takođe nosač, Jovo Džada (završio je, kažu, na Cetinju gimnaziju), bio je posebno zanimljiv čovjek, izvanrednog duha. Nadimak je stekao zbog svog uobičajenog odgovora na pitanje: “kako si Jovo”? “Sve džadom”, odgovarao bi. Jovo je, uz ostalo, bio znalac poezije Lesa Ivanovića, Njegoša, Šekspira, Šantića, Platonove misli. Svakog od njih je uvijek pominjao intimno, po imenu – Aleksa, Rade, Viljem… Ovaj nerazdvojni tandem posjedovao je kolica različitog oblika i dimenzija. Jovo je za sobom vukao niska, malih točkova, a Ćale znatno veća i izglednija, onakva kakva su tada koristile njegove kolege u Beogradu. Ta prevozna sredstva, parkirana pored ulaza u kafanu, služila su im i kao spavaća kola tokom cijele godine. Kad bi ih probudila hladnoća ulazili bi u kafanu na dva – tri deci meke šljive i tu svoju “porciju” nazivali su parnim grijanjem. Jovo bi, uz to, ponekad kafanskim gostima nametnuo i raspravu o Platonovom djelu. Rasprave, duhoviti dijalozi i dogodovštine iz tog ambijenta neki pisci iskoristili su za sadržaj svojih djela o urbanom duhu imaginarnig gradova.
Redovni gost ove kafane Milija Đurović s nadimkom Gatalo, zapamćen je kao jedan od najduhovitijih Nikšićana, junak brojnih anegdota koje se i danas pominju. U drugom svjetskom ratu zatočen u logoru Klos u Albaniji vadio je svoje zlatne zube, prodavao ih karabinjerima i kupovao hranu za drugove u ćeliji. Na suđenju, kada mu je saopštena kazna od 101 godinu zatvora, upitan šta ima da kaže, Milija je zapjevao: “Talijani, kam da vi je, Milija će sto i dvije”. Ovaj događaj opisali su i neki novinari najtiražnijih jugoslovenskih glasila. Starina stasa pravog kao svijeća, impozantnog izgleda i samo njemu svojstvenog izraza, do svojih zadnjih dana, bio je ljubitelj i ljubimac žena. Mlađeg od sebe nikad nije pitao za ime i prezime, već: “Koja ti je štampa, sine”? Redovno bi, tu, za kafanskim stolom zaspao, naglo se budio, ustajao i pošto bi nekoliko puta obišao oko kakvog društva koje uz piće čeka dolazak voza, udario bi štapom po njihovom stolu uz upozorenje. “Dosta je meni špijuna”! Najkorpulentniji čuvar reda u Nikšiću, ogromni Petrović, zadužen za stanicu ili pak patrola milicije u obilasku, odvela bi ponekad Miliju da se tu noć “odmori” u pritvoru.
(Nastaviće se…)
Maksim Vujačić
Momčilo Rebić
