Fotografija: Trg u Nikšiću 1942. godine
Trgovi su dio grada. Trgovi su ukras grada. Mnogi gradovi su poznati i prepoznati po trgovima. Kad se pomene ime trga, zna se kome gradu pripada. Neki gradovi imaju više trtgova. Tako ih je zapalo.
Piše: Dino Tuzović
Trgovi su dio grada. Trgovi su ukras grada. Mnogi gradovi su poznati i prepoznati po trgovima. Kad se pomene ime trga, zna se kome gradu pripada. Neki gradovi imaju više trgova. Tako ih je zapalo. Nikšić, moj Nikšić, naš Nikšić ima trg koji je pravi ukras. Nijedan grad u Crnoj Gori nema centralni prostor kao što ima Nikšić.
Zahvaljujući ing. Josipu Sladeu, Trogiraninu, koji je još u pretprošlom vijeku projektovao plan grada, Nikšić je dobio jedan centralni prostor, koji je, srećom, zadržao prvobitne oblike i arhitektonske cjeline do danas. Sa pravougaonim dimenzijama od preko dvanaest hiljada kvadratnih metara, u pravom smislu čini grad gradom.
Moj prvi dolazak na nikšićki trg desio se daleke 1941. godine. Imao sam tada svega šest godina. Doveo me otac, držeći me za ruku. Trg smo tada zvali pjaca. Ja ga i sad tako zovem. Utisak je da sam prvi put vidio i zapamtio takav ogroman prostor. Lijep utisak.
Trg nije promijenio mnogo imena. Prvobitni naziv mu je bio Karađorđev trg. Za vrijeme Drugog svjetskog rata nije mijenjao ime. Nakon oslobođenja, proglašen je Trgom maršala Tita. Konačno, 1992. godine, dobio je ime Trg slobode. Lijepog li imena! Više se neće mijenjati.
Na uglovima trga sagrađene su četiri lijepe betonske česme. Kasnije su ih uklonili i rekli – sagradićemo ljepše i starije. Meni su one bile ljepše. česme (ukupno osam) je dao da se sagrade, tridesetih godina prošlog vijeka, tadašnji gradonačelnik Danilo – Dano Šobajić. Ono što odslikava jedno vrijeme je da je vodovodna uprava , da bi olakšala korišćenje vode sa česama, ili zbog nečeg drugog, naložila čuvenim nikšićkim limarima da naprave plehane čaše koje su lancem bile pričvršćene za česme. Pazarnim danima bi se izdašno koristile. O higijeni se nije vodilo računa.
Nikšić je uvijek bio poznat po zelenilu, po drvoredima, po lipama. U mjesecu lipnju, čitav grad mirisao je na lipe. Čuvena glumica Milena Dravić, nakon povratka sa gostovanja u Nikšiću, pitala je jednog našeg sugrađanina: “Mirišu li još onako lijepo lipe u Nikšiću?“
Moj otac je držao tekstilnu radnju na trgu. Gradonačelnik je došao sa radnikom kod njega i u dogovoru, zasađena je na trotoaru jedna lipa. Niko nije smio da je bere niti da zaveže konja pazarnim danom za nju. Ja sam je svako jutro zalivao sa obližnje česme. Ekologija u pravom smislu.
Za mandata gradonačelnika Šobajića, sagrađen je gradski vodovod, vodom sa gornjepoljskog Vidrovana. Bila je to velika blagodet za grad. Narod je tada ispjevao pjesmu za svog gradonačelnika, velikog dobrotvora:
„Ko ne glasa Šobajića Dana,
Gubala ga voda s Vidrovana.“
On je sagradio tri fontane, prve u gradu: pred Gimnazijom, u Gradskom parku i u krugu bolnice. Jedino je ova bolnička ostala sačuvana.
Na gradskom trgu postajale su dvije barake za prodaju mliječnih i drugih proizvoda: jedna “župska“, druga “straševljanska“. Centrom Trga, sa obje strane su se, na zemlji, prodavali poljoprivredni proizvodi: voće i povrće. Najviše je bilo šljiva, gornjepoljskih i župskih, u krošnjama koje su dopremane na konjima. Svaka kuća pravila je pekmez za zimu. Trajao je do proljeća, pa su ga djeca mrzjela. Bilo je i drugog voća, pa i smokava i grožđa iz Pješivaca. kasnije je sagrađena tržnica, ali je i ona devastirana.
Na ivici istočnog dijela trga, u blizini sadašnjeg Siti centra, postajala je mala benzinska pumpa, prva te vrste, iako nije imala mnogo mušterija.
Na sredini trga postajala su dva lijepa kamena bunara, sagrađena krajem devetnaestog vijeka. Zatrpani su i prekriveni asfaltom. Mogli su ostati kao raritet, kao ukras. Ne bi smetali.
Iz Javorka su italijanski vojnici dovukli jednu ogromnu jelku. Istovarili su je bili na zapadnoj strani trga. Tu su je obradili, otkinuli grane, skinuli koru, ofarbali i postavili na kameno postolje, na sami centar. Oko nje su ugradili simbole: snoplje i sjekiru. Svako jutro dolazila bi vojna muzika i dizala svoju zastavu. Naveče bi se uz istu ceremoniju, spuštala. Za to vrijeme, ko bi se god našao na trgu, morao je stati mirno i okrenuti se prema “bandijeri“ u znak pozdrava. Ja jedanput nijesam stao, pa sam dobio cokulom otpozadi.
Nikšićki trg je zapamtio i kolonu kamiona sa poginulim italijanskim vojnicima na Javorku. zapamtio je trg i hrabri, ponosni osmjeh narodnog heroja Ljuba Čupića, koga su tuda proveli na strijeljanje. Njegov osmjeh, osmjeh prkosa, danas, u vidu spomenika, krasi Nikšić. Najljepši poklon gradu. Najljepši spomenik na svijetu.
Trg je doživio, krajem rata, bombardovanje, drugo u svom postojanju. Puno poginulih, puno ranjenih i bezbroj ruševina. I jedan član naše porodice tada je stradao. Konačno je Nikšić doživio oslobođenje nakon Drugog svjetskog rata. Prve partizanske jedinice umarširale su na trg, dočekane od razdraganih građana. Igralo se crnogorsko kolo. Nijesu vjerovali da je došao konačno dan slobode.Trebalo je tada dati sadašnje ime trgu.
Dosta gradova ima svoje korzo. Kažu da je nikšićki najljepši. Valjda zbog mladosti šetača, zbog lijepih đevojaka, koje ga krase. Na njemu su se sretale simpatije, ugovarali sastanci, treptala zaljubljena srca… Pravljena su vjenčanja, igrala svadbena kola, razna veselja. Preko trga išlo se i na posljednje ispraćanje sugrađana. Mrtvačka kola vozio je Miloš Kaljević, a krst je ispred nosio Rašo Zeković. Poslije rata, kad bi se krst nosio, sprovodi su bivali mali. Nije bilo preporučljivo ići za krstom. Sa manastira, odjekivali bi jednolični zvuci zvona. Vrata radnji bi se zatvarala, a vlasnici izlazili ispred i stojeći, odavali poštu svom sugrađaninu.
Na trgu je 1948. godine osuđena Rezolucija informbiroa. Govorili su istaknuti predstavnici vlasti grada i Republike. Zapamtio je trg i AB revoluciju.
Svako obilježavanje praznika prvog maja, organizovano je na trgu. Kolone radnika, đaka, pionira sa crvenim maramama, defilovalo je pred ogromnim brojem građana. Prikazivana su privredna dostignuća. Vijorile su se zastave, nosile parole, slike rukovodilaca…
Sa razglasne stanice odjekivale su borbene pjesme, sa zvučnika marke “Filips“, postavljenih po gradskim ulicama, pa i na Bedemu. Razglasnom stanicom rukovao je Božo Perović, a spiker je bio Dragi Mijatović.
Nikšić je doživio da dočeka “najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, druga Tita. Dekoraciju svečane tribine, stručno je uradio Ilija – Pićoni Lalatović, najbolji nikšićki dekorater. Uoči Titovog dolaska on je morao prenoćiti ispod tribine – “iz bezbjedonosnih razloga“. Tita je dočekao Đorđije – Bato Grujičić, jedan od najomiljenijih gradonačelnika kojeg je Nikšić imao.
Sa trga su praćene Štafete mladosti, uz more pozdrava.
Kada bi se neđeljom igrale utakmice, sa trga su, kamionom, išli fudbaleri u dresovima i nekoliko srećnika – navijača do igrališta, koje se nalazilo iza gradskog parka. Kretali su ispred “Dilove menze“, radničko – službeničkog restorana, kojim je rukovodio ugledni građanin, Dimirije – Dile Šakotić.
Na južnoj strani trga, prikazivani su filmovi, naučni i poučni, za prosvjećivanje naroda: njega zuba, liječenje od tuberkuloze, zaštita od štetočina i gamadi… Postavljalo bi se malo platno na fasadu kuće Tomašević, a publike je uvijek bilo dosta.
Prvi film o Nikšiću, “Zle pare“, snimljen je na trgu. Statista nije falilo.
Tako sam doživio, tako sam zapamtio moj trg, najljepši trg, moj Nikšić, najljepši grad na svijetu.
