Prvi zvanični boks meč u Nikšiću održan je u sezoni 1949/50. godine. U najtežoj kategoriji u ekipi Nikšićana pojavio se, kasnije legendarni, Miloš Jakovljević.
Prvi zvanični boks meč u Nikšiću održan je u sezoni 1949/50. godine, na tadašnjem stadionu FK „Sutjeska“ iza Saborne crkve. U ovom meču učestvovalo je dosta Nikšićana, koji su bili gotovo djeca, početnici u ovom sportu, a borili su se protiv trojice iskusnijih i poznatijih boksera, inače vojnika. U najtežoj kategoriji u ekipi Nikšićana pojavio se, kasnije legendarni, Miloš Jakovljević, koji je već nakon nekoliko mečeva dobio nadimak „Župski torpedo“. Ovaj nesavladivi gigant teške kategorije, strahovit udarač, s lakoćom je nokautirao sve svoje protivnike i izazivao divljenje gledalaca, koji su u velikom broju dolazili na mečeve samo njega da vide, pa je zbog toga na posterima posebno naglašavano, odnosno dopisivano, da u meču boksuje Jakovljević. O njegovom udarcu, za koji se govorilo da „ubija vola“, i danas se pričaju priče. Svaki njegov rival je nakon meča završio u bolnici. Jedan njegov meč pamtiću dok sam živ, kaže Tomislav Tošo Grgurević, tadašnji bokser, trener i sudija u klubu, kasnije izvrstan fudbaler: Na prvi susret u Dubrovniku 1954. godine, Miloš nije otputovao, ali za revanš u Nikšiću neko je od nas otišao u Župu da moli Jakovljevića da nastupi (on inače nikada nije trenirao). Protivnik u tom susretu bio mu je, niko drugi do Damjanović, prvak Jugoslavije, pojačanje Dubrovčana iz Splita. Borba dva kolosa, koja će mi zauvijek ostati u sjećanju, bila je uzbudljiva, žestoka sa dramatičnim tokom. „Torpedo“ je bio bolji, publika je bila zadivljena. ja sam bio u tom meču sudija u ringu.
Minja Kankaraš, bivši bokser i trener (lijevo), Miloš Jakovljević (desno)
Životna priča ovog čovjeka i sportiste, interesantna je i van ringa. Ovaj čudan i neobičan, a ipak veoma jednostavan čovjek. rođen je u Župi nikšićkoj. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, u kome je ranjavan, odselio se u Vrbas i pokušavao da se navikne na vojvođansku ravnicu, na rad, na širinu… Na rad se nije morao navikavati, jer Miloš Jakovljević je iz Župe nikšićke stigao, pa tamo se do hljeba ne stiže „sve sjedeći i duvan pušeći“, već teškim i mučnim radom. No, tada se nije mogao navići, da li zbog klime, nostalgije, čega li, ali „okrenuo je natrag“. Tek nakon povratka iz Vrbasa, počeo je boksovati za nikšićku ekipu, ali ne zadugo. Radeći težak posao drvosječe, nije mogao sebi obezbijediti egzistenciju u Župi. To ga jenatjeralo da desetak godina kasnije, ponovo ode u Vojvodinu. Na povratku nastanio se u Lovćenac, a kasnije prešao u Vrbas, gdje je u okolini kupio ogromno imanje. Na salašu je i ostao do kraja života.
Eto, to je tek okosna linija puta ovog mirnog i dobrodušnog diva. Iz rata je izašao sa dvije rane, a dok je bio na odsluženju vojnog roka u Kragujevcu, 1949. godine, počeo je da boksuje za armiju. Kada se vratio u Nikšić, bio je drvosječa i boksovao je. Ako zanemarimo neuspio izlet do Vojvodine, Miloš je boksovao kao teškaš deset godina i isto toliko bio prvak Crne Gore. I ako danas neuvjerljivo zvuči, boksovao je iz ljubavi, zdravlja, prijateljstva! Nikada nije trenirao, a uvijek je pobjeđivao. Njegova pojava na ringu izazivala je ovacije i u Vrbasu. U njemu su njegovi zemljaci vidjeli dio visokih, kršnih planina, a sa pobjedom su bivali opijeni. U Vrbasu je boksovao do 1967. godine. Od osamdeset šest registrovanih, izgubio je samo četiri meča. Nije pamtio od koga.
Djeci, sinovima koji nijesu bili niži od oca, ako nijesu bili i viši, a on je bio visok dva metra, nije dozvolio da boksuju. Dugo je radio u kafani „Central“- zavodio je red, među ponekad osionim prisutnim gostima, upoznavao je ljude, sudbine, karaktere… Vjerovao je jedino u pošten rad, a uvijek mu je u duši bila Župa iz koje je kao mlad čovjek pošao. U Vrbasu je bio omiljen. Utemeljio je i vodio istoimeni Bokserski klub i tiho kako je i živio, „Župski torpedo“ je iz ovog mirnog vojvođanskog grada otišao u legendu.
-Ljubomir Nikolić
Izvor: Nikšićke novine, Pobjeda
