Ovdje se ni čuda ne javljaju sama. Ona su vezana za dijela koja se pripisuju velikom svecu, Svetom Vasiliju Ostroškom, ali i samom manastiru u čijim se njedrima čuvaju svečeve mošti. Ni granate nijesu mogle nauditi ovom čudesnom zdanju.
U vrletima Ostroških greda, koje se jugoistočno od Nikšića protežu Bjelopavlićkom ravnicom put Danilovgrada, smjestio se manastir Ostrog. Nazvan je po ovom kamenom masivu u čijoj pećini, pri samom vrhu visoke i strme litice, manastir postoji više od tri i po vijeka. Osnovao ga je, a dijelom i lično izgradio mitropolit zahumsko-hercegovački Vasilije Jovanović, koji je još za života prozvan sveti Vasilije Ostroški. Mnoga čudesa vezuju se za ime ovog svetitelja, tako da se za Ostrog može reći da je čudesan iz dva razloga – i zbog Svetog Vasilija, a i zbog samog položaja manastira, koji je jedinstven i krajnje neobičan. Na hiljade ljudi tokom čitave godine pohodi manastir, a u prilog još jednoj neobičnosti ovoga mjesta je i činjenica da to ne čine samo pravoslavni vjernici, već se svetiteljivim moštima poklanjaju i pripadnici drugih vjeroispovjesti. A ko je bio Sveti Vasilije Ostroški i kako je nastao manastir Ostrog?
Rođen je krajem 1610. godine, u selu Mrkonjić u Popovom polju, od oca Petra Jovanovića i majke Anastasije i na krštenju je dobio ime Stojan. Vaspitavan u pobožnoj atmosferi roditeljskog doma, a kasnije sticavši pismenost u manastiru Zavala, kod njega se veoma rano javlja ljubav prema monaškom životu.
Manastir Ostrog
Nakon zamonašenja u manastiru Tvrdoš, nadomak Trebinja, dobio je ime Vasilije. Godine 1638. put ga je poveo ka Svetoj gori, a na povratku je boravio u Pećkoj patrijaršiji. Tu bi imenovan za episkopa i mitropolita Zahumskog, sa sjedištem u Tvrdošu. U Zahumskoj mitropoliji Vasilije je proveo trinaest godina, sve do 1651. Te godine su naime, Turci ubili mitropolita Pajsija Trebješanina, čije je sjedište bilo u Onogoštu, današnjem Nikšiću i na njegovo mjesto je postavljen Vasilije Jovanović. Turski zulumi, čiji se najžešći bijes ispoljavao upravo prema pravoslavnom svještenstvu, nijesu dozvolili mitropolitu Vasiliju da dugo boravi u manastiru Svetog Luke u Župi nikšićkoj gdje se bio smjestio. Prema navodima iz „Životopisa Svetog Vasilija Čudotvorca“, čiji je autor dr Justin Popović, u Ostroškoj pećini već su ranije boravili mnogi monasi i isposnici, te se mitropolit Vasilije odluči da upravo tu pređe i osnuje manastir. Okupivši oko sebe i druge monahe, počeo je da gradi „nastojavši da se Ostroška pećina pretvori u pravi manastir i da bude pravi rasadnik duhovnog života za narod“.
Tako se manastir smješten u stijeni, koji se još zove Gornji manastir, sastoji od dvije crkve – Vavedenje Presvete Bogorodice, koja je obnovljena 1665. godine i crkve Časnog Krsta, sagrađene dvije godine kasnije. Donji manastir smješten je niže, na proplanku i sagrađen je mnogo kasnije, 1820. godine. Još za života Svetog Vasilija, pripisivala su se čuda i njegovim dijelima i molitvama.
Sve do svoje smrti, aprila 1671. godine, svetitelj je ostao u Ostrogu, u kojem su se oko njega okupljali mnogi monasi i vjernici, a tu je često svoje utočište nalazila “obespravljena raja pred naletima osmanlijskih zulumćara”.
Mošti Svetog Vasilija Ostroškog počivaju i danas u crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice, iako su ih monasi, do oslobeđenja od Turaka, tri puta morali sklanjati, jer su Turci uporno nastojali da osvoje i unište Ostrog. Prvi put 1714. Godine, monasi su Svečev ćivot zakopali pokraj rijeke Zete, a dva puta, u periodu od 1853. do 1878, ćivot je sklanjan na Cetinje.
Bez obzira na okolnosti, Svetac je i dalje činio čuda. Predanje, a i istorijske činjenice kazuju da je 1852. godine, pred najezdom Omer-paše Latasa, braneći manastir Ostrog u Gornjem manastiru, devet dana bio pod opsadom vojvoda Mirko Petrović, otac kralja Nikole i sa svega tridesetak Crnogoraca, uspio odbraniti manastir od daleko brojnijeg neprijatelja. Takođe, 1942. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, Ostrog je u nekoliko navrata granatiran, ali su ga granate jednostavno zaobilazile, osim jedne koja je pala na na manastirski kompleks, ali nije eksplodirala. Ona se i danas čuva u Gornjem manastiru i kasnije stručne analize su potrvrdile da je bila u sasvim ispravnom stanju.
Rijeke vjernika koje svečevim moštima ukazuju poštovanje, ali i traže utjehu i pomoć, svakodnevno se slivaju u Ostroški manastir. U dane pravoslavnih praznika, a posebno na dan Svetog Vasilija Ostroškog, 12. maja, na ovom mjestu se okupi i više hiljada ljudi.
Do manastira se nekada, načešće išlo pješke, od samog podnožja Ostroških greda. Vjernici su se po prilično nepristupačnom terenu, koji je pun velikih uspona, penjali prvo do Donjeg, a potom do Gornjeg manastira. Najuporniji i najhrabriji, taj put su savlađivali bosi ili na koljenima.
Do Ostorga se danas može stići iz dva pravca. Prvi, koji se sa magistrale Nikšić-Podgorica, u mjestu Bogetići odvaja ka manastiru. Dužina tog puta do Donjeg manastira je osam kilometara, a od Donjeg do Gornjeg ima još tri. Put je prije nekoliko godina obnovljen i rekonstruisan, uravo kada je i sagrađena crkva Svetog Velemučenika Stanka, neposredno iznad Donjeg manastira. U toj crkvi se sada obavljaju krštenja i vjenčanja. Upravo od te crkve, vodi drugi, novoizgrađeni put koji se u dužini od oko 25 kilometara, rubom Bjelopavlićke ravnice proteže do Danilovgrada, tačnije do manastira Ždrebaonik. Vezano za ovaj put, postoji i nezvanično potvrđena ideja da se isti nastavi planinskim lancem Prijekornica do Pipera, odnosno do manastira Ćelija piperska gdje počivaju mošti Svetog Stefana Piperskog.
Gledano sa magistrale koja spaja Nikšić i Podgoricu, manastir zaista impresivno djeluje. Prosto je za nevjerovati da je, u jednoj takvoj okomitoj vrleti, moguće smjestiti jedno takvo zdanje. A sam pogled sa jedne od terasa manastira, koji se inače nalazi na 900 metara nadmorske visine, je prizor od kojeg zastaje dah, jer se kao na dlanu vidi gotovo cijela Bjelopavlićka ravnica.
Svetiteljevim moštima počast odaju ljudi svih vjeroispovjesti i masovno dolaze i mimo prostora Crne Gore. Svetilište je prepuno čudesa, koja se ogledaju između ostalog i u vinovoj lozi, koja po pravilima ne može rasti na toj visini. Po predanju, loza je samonikla iz stijene kraj isposničke kelije Svetog Vasilija, upravo onda kada je on napustio ovozemaljski život. Ili recimo, živa voda koja izbija iz manastirske stijene, a koje niže, u tom kraškom terenu, nigdje nema.
Bilo kako bilo, i za vjernike i za nevjernike, svi oni koji otvorena srca i čiste duše dolaze da se poklone Svecu, u tom momentu postaju isti i ravnopravni, bez vjerskih, nacionalnih ili bilo kakvih drugih podjela.
-Gordana Stajčić
