Piše: Emir Mušović
O prošlom možemo svjedočiti iz više uglova, uplitati narodno kazivanje i istorijske izvore, govoriti epskim pjesmama ali mnogo je važnije da ono što bude saopšteno, ne bude unaprijed uramljeno u bilo kakve zadate obrasce i ideološke okvire. Kada vjekovi prođu, kada se epohe zamijene i vrijednosni kantari odmjere događaje – onda civilizacijske tekovine iznjedre predvodnike koji neumorno stražare u almanahu prošlosti i čuvaju dragocjeno sjećanje, a na tom pragu davnine susrešćemo i Mušoviće kapetane.
Neka ovaj kratki uvod posluži čitaocu kao najava da će akcenat u ovom tekstu biti na ljudskim tekovinama koje su univerzalne. One su most približavanja kultura, razumljive su na svim kontinetima jer ne veličaju čovjeka kao jedinku već njegov čin koji treba da nadživi zaborav prošlosti. U prilog ovome govorićemo o Mušovićima kapetanima kao nosiocima i pokazateljima pomenutih vrijednosti.
Ako je neki oblik državne vlasti i organizacije neraskidivo vezan za istoriju jednog bratstva onda je to vojnička organizacija kroz kapetanije. Stoga valja reći nešto o kapetanijama kao preduslovu uspona bratstva Mušovića. Nadirući i proširujući se ka zapadu, Osmanska država je u svom zenitu na osvojenim teritorijama podarila neke od najnaprednijh kulturnih, državnih i drugih sistema i vrijednosti. Sa druge strane u pograničnim i najudaljenijim krajevima Carstva taj otisak osmanske stope osećao se najslabije. Pojavu kapetanija u Bosanskom ejaletu (koji se nalazio u okviru Rumelijskog beglerbegluka, u tzv. Evropskoj Turskoj) možemo posmatrati kao iznuđeno rešenje i viziju odgovora države na specifične okolnosti i probleme sa kojima se susrela.
Treba istaći da su kapetanije postojale samo u organizaciji Bosanskog ejaleta, sa Hercegovačkim sandžakom (od 1833. do 1866. pašalukom) u svom sastavu, u koji su ulazile nahije Kolašin i Nikšić gdje se kapetani Mušovići prvi put i pominju. Kapetanski status koji su imale Nikšićka i Kolašinska kapetanija i druge na prostoru osmanske Crne Gore značio je pomoć države, garantovao redovnu stajaću vojsku pod zapovjedništvom kapetana, odžak-berate i sigurne plate. Ako kažemo da je bratstvo Mušovića dalo kapetane u 4 kapetanije: Nikšićkoj, Kolašinskoj, Džisri-Tarskoj i Bijelopoljskoj ta skoncentrisana moć u rukama jednog bratstva na relativno maloj teritoriji jasno ukazuje na njegov položaj u društvu i mogućnost uticaja na istorijske tokove. U traganju za rodonačelnikom kapetanstva bratstva Mušovića na raskrsnici možemo zakoračati dvjema kaldrmama. Kaldrma narodnog predanja odvešće nas ka kazivanju o Muša-begu koji je u činu kolaz-baše (pedesetara Kolašinske tvrđave) upravljao malom kasabom Kolašin nastalom 1650. godine na putu između Podgorice i Akova (turski naziv za Bijelo Polje). Dodaćemo i da je Kolašin formalno stekao status kapetanije tridesetih godina XVIII vijeka, dok izvori potvrđuju Ibrahima Mušovića kao kapetana 1737. godine. U široj okolini Kolašina Mušovići su imali posjede, a kule (kuće) u Poljima, Podbišću, Stožeru. Jedan od toponima kolašinskog kraja, Mušovića rijeka, često je nazivana i Rijeka kapetanovića prizivajući tako sjećanje na Mušoviće kapetane. Kaldrma istorijskih dokumenata – dovešće nas do Bećira Mušovića, sina Muša-bega, koji je predvodeći odred vojnika iz Kolašina sa ostalim vojnicima po zapovjedi (bujuruldiji) Numan-paše Ćuprilića predstavljao čarakčije (predhodnicu) pašine vojske. U tom kratkom pohodu iz 1714. godine, na pobunjene crnogorske i brdske nahije, Mušovići su se istakli i zadobili pravo da postanu kapetani u kasabi Nikšić. Ipak, postavljanje Bećira za kapetana prouzrokovalo je suparništvo sa prvim kapetanima iz Nikšića koji su bili iz hercegovačkog bratstva Danevića. U tim sukobima Mušovići su izgubili 14 svojih bratstvenika, kako navodi dr Ejup Mušović. Ako se vratimo istorijskim dokumentima i naredbama Numan-paše iz ovog pohoda, moramo napomenuti da još dvije sačuvane naredbe nijesu prevedene. U njima su zapisana pojedinačna imena svih osmanskih vojnika (koji su imali vojnu obavezu i bili dužni odazvati se na poziv Numan-paše Ćuprilića) sa teritorije Nikšića i Kolašina. Prevođenje tih dokumenata (bujuruldija) bi moglo razgonetnuti i potvrditi predanja kako su Mušovići postali kapetani u Nikšiću. Među najistaknutije ličnosti ovoga bratstva spada mudir (upravitelj) Kolašinske nahije, Hamza Mušović, koji je nosio i titulu kapetana bašibozuka kao dio porodične tradicije. Njegova pogibija prilikom borbi u Rudancima (šira oblast Žabljaka) 1862. godine duboko je urezana u narodno sjećanje, a epske pjesme kazuju da je turska krajina izgubila krila. Sa druge strane u ,,bijelom gradu Nikšiću” koji je i nazivan ,,vrata Hercegovine”, od svih Mušovića najdublji trag ostavio je Hamza-kapetan Mušović. Istorijski dokumenti ga navode 1758. godine, a o njemu svjedoče kao o čovjeku sa smislom za uspostavljanje harmoničnih odnosa između Osmanlija/Turaka i okolnih crnogorskih nahija. Da bismo osnažili ovu našu tvrdnju spomenućemo ,,Ugovor o miru“ koji je potpisan u Ostrogu 1761. godine sa crnogorskim vladikom i glavarom Vasilijem Petrovićem. Ta ,,tvrda vjera“ učinjena na tri godine zahtijevala je ,,da svak bude rahat i da ne zebu obadvije strane od lupeža“.
Veliki crnogorski pjesnik, vladar i vladika Petar II Petrović Njegoš u svom najpoznatijem djelu Gorskom vijencu (štampanom u Beču 1847. godine), smještajući lik Hamze-kapetana koga je uzeo kao predstavnika ,,Turaka iz Nikšića” u jednoj od rečenica govori: Šta zboriše Hamza i Nikšići, što ukazuje da se stav kapetana grada itekako osluškivao i uvažavao, a Hamzine riječi donijete kroz stih:
…Hata jašem, britku sablju pašem,
kapetan sam od careva grada,
u njem vladam od trista godinah,
đed mi ga je na sablju dobio,
đe su carstvo sablje dijelile,
te mu tragu osta za gospodstvo…
najjasnije svjedoče o njegovoj glasovitosti.
Etnolog Petar Šobajić u knjizi Nikšić-Onogošt iz 1938. godine navodi da su dva sina Hamze-kapetana poginula u borbama sa Crnogorcima, ali je i pored toga on ostao upamćen kao pravedan i korektan u odnosu prema Crnogorcima.
Iza spomenutog čina, pogibije Hamzinih sinova, stoji činjenica da je njega na kapetanskoj funkciji nasljedio brat Bećir-kapetan Mušović 1768. godine i na toj poziciji će biti do 1786. godine kada kapetanske toke predaje sinu Osmanu. Osman-kapetan će najduže vladati Nikšićkom kapetanijom od svih Mušovića, skoro 50 godina, od 1786. godine do 1833. godine. U tom vremenu ostavio je iza sebe brojnu korespodenciju sa crnogorskim glavarima koja se može izučavati sa različitih aspekata. Jedan tabak (pismo) koji je Osman-kapetan uputio 1815. godine Petru I Petroviću Njegošu govori kakve su etičke norme vladale u tom vremenu.
Pismo počinje sa: Pozdrav vladiki crnogorskom, našemu dostu i prijatelju … No te molim da pošalješ knjige po Brdima da š njima (zulumćarima) sastanka nema, nikako ni mira. I molim te da pošalješ knjigu u Ostrog kaluđeru i Pleševcima, ako nam bude za nevolju da nam pošalju ljudi koliko uzmognu budne, no te molim te knjige pošli po Brdima što prije uzmog budeš…
Završetak pisma glasi: Na poštenom domu i Bog se veselio.
Poslije Osmana-kapetana, o njegovom sinu Mujagi-muselimu Mušoviću ćemo kazivati iz dva razloga. Sa njim prestaje epoha nasljednih kapetanija (1835. godine) i Mušovići postaju muselimi (upravitelji). Tako su svojim kapetanskim tokama dodali i muselimski čin, te time još više učvrstili politički uticaj. Mujagina pogibija prilikom pregovora sa Crnogoracima na Bašinoj vodi 1843. godine, i do danas je u istoriografiji ostala nerasvijetljena, a opjevana je i u muslimanskoj epskoj pjesmi Pogibija turskih prvaka na vjeru pod Ostrogom.
Mušovići kapetani su upravljani Nikšićem iz svog ,,bijelog hara“ (slika na početku teksta) na četiri kata (sprata) od klesanog kamena, koji je bio česta inspiracija guslarima-pjevačima. Har se nalazio u mahali Mušovini (i danas se taj dio Nikšića zove Mušovina) pokraj nikšićkog Bedema (osmanska utvrda u Nikšiću). Pozovemo li narodnog kazivača za svjedoka istorije, reći će nam da toj zgradi ,,nema ravne u Nikšiću“. Ta znamenitost dopirala je i do Crnogoraca, te je i hrišćanska epska pjesma ,,uzdignula” har Mušovića dodajući na glasovitosti Nikšićke kapetanije i njenih kapetana.
Treba se dotaći i značajne karakteristike osmanske hegemonije prostorom Crne Gore i Hercegovine – to je multikulturalnost stvorena u ,,sudaru” različitosti. Mnogo je primjera u kojima su Mušovići kapetani prednjačili u izgradnji te multiklturalnosti. Na desetine pisama i tabaka kapetana Mušovića crnogorskim uticajnim ličnostima govori o spoznaji da je svijest o onom drugačijem od sebe obuhvata prije svega poštovanje tog drugačijeg. Te zasebnosti su iskazane i kroz religiju. Dakle, osim zvaničnog prihvatanja više konfesija utemeljenih i potvrđenih kroz izdavanje povelja i kanona (kanun-nama) koje daju vjerske slobode, na ovom prostoru najbolji telal (glasnik) multikluturalnosti jeste epska pjesma. Nju su izučavali priznati svetski naučnici Milman Peri, Albert B. Lord, te Andrija Luburić, u novije vrijeme dr Zlatan Čolaković, Đenana Buturović i drugi. Istorijski događaji opjevani u epskoj pjesmi i sam ambijent o kome govori je potvrda prožimanja kultura. Zapravo u njoj ćemo najjasnije uočiti univerzalne vrijednosti, među kojima ,,takmičenje u čojstvu“ pjesnik najčešće bira kao mjeru prošlih vremena.
Pored usmene književnosti, možemo za primjer uzeti i životne događaje kao što je mahala Uskoka – pravoslavni kvart u Nikšiću u kome su najčešće utočište pronalazili pojedinci, familije ali i cjela bratstva bježeći od raznih nepravdi i krvni osveta koja su bila česta pojava tog vremena. Dodaćemo i pobratimstva pravoslavnih i ,,muhamedanaca“ pa su tako Fetah-beg Mušović i vojvoda Petar Vukotić bili pobratimi i kumovi.
Vrijeme krunjenja moći Osmanskog carstva u XIX vijeku, pratile su neuspješne reforme društva i nagomilani vojni porazi koji su bili uvod u početak nestanka jedne epohe i njenih vrijednosti. Ipak i prilikom tih prelomnih trenutaka iz prošlosti bratstvo Mušovića je sebe postavilo kao predvodika u primjerima čojstva. Tako je opsada Nikšića od strane Crnogoraca 1877. godine iznjedrila istorijski presedan.
Kada su poslije duge i krvave opsade kasabe, Crnogorci ušli u grad tamo su našli poražene ali i ponosite branioce. Branioce na čiji obraz niko nije mogao prstom ukazati. Nasuprot njima stajala je pobjednička strana koja previja i zbrinjava ranjenike branilaca, prima ih na čuvanje do ,,ozdravljenja“ i tako opsadu Nikšića upisuje zlatnim slovima u almanahu prošlosti. Izvještaj komandanta grada miralaja Skender-bega od 28.09.1877. godine kazuje o ovom događaju. Jedan od najuglednijih Nikšićana tog doba, Arslan-beg Mušović, na svom haru u mahali Mušovini popiće kahvu sa knjazom Nikolom čiju je kuću posjetio ovaj vladar nedugo nakon ulaska u osvojeni grad 1877. godine. Sinovac Arslan-bega, Hamza Mušović, postaće ordonas (ađutanat) knjaza Nikole. Poslije pada grada, veći dio bratstva Mušović iz Nikšića ostao je u svojoj mahali Mušovini do 1879. godine, kada su prodali ,,mal” (imetak) tastu knjaza Nikole, vojvodi Petru Vukotiću, o čemu svjedoči i Ugovor o prodaji imanja Mušović sačuvan do današnjih dana. Muhadžirske puteve Mušovića u nekoliko navrata u svojim radovima istraživao je i istoričar dr Ejup Mušović.
Kao što smo rekli prošlost može da se slika iz više uglova, ali odraz te slike jeste naše znanje o nijansama koje nikad nijesu ni bijele ni crne. Zato samo onaj čitalac koji svoju spoznaju istorije stalno unapređuje i nadograđuje može prepoznati te nijanse.
