Povodom stotinu godina od početka rada prvog stalnog bioskopa u Nikšiću, do kraja ove godine, iz štampe će izaći knjiga autora Maksima Vujačića i Moma Rebića. Iz rukopisa tog rada priredili smo feljton. U ovom broju dajemo fragmente u kojima se Nikšićani prisjećaju 50-ih i 60-ih godina i pominju bioskope kao kultna mjesta okupljanja.
SJEĆANJA: Božidar Bota Nikolić, poznati filmski snimatelj i reditelj.
– U to vrijeme osnovna zabava u Nikšiću bio je bioskop. Gledali smo filmove u onoj čuvenoj sali „Napredak“ i prve ličnosti za nas bili su Pupo Tomanović, Sveto Krivokapić i direktor bioskopa Jovo Begović. Oni su nam se činili kao da odnekud sami donose tu magiju, kao da oni sami prave te filmove. Zanimljivo je da je najveća stvar bila ići prvu noć u bioskop, jer ako nijesi film gledao tada, smatrao si kao da si ga potpuno propustio. Bioskop nije imao dovoljno sjedišta da bi primio sve one koji su se interesovali za filmove, tako da je uvijek bila ispred njega gužva i bio si srećan ako si došao do karte, pa makar je kupio kod tapkaroša. Za karte si dolazio i po dva tri sata prije nego što bi počela njihova rasprodaja, ali ipak nijesi bio siguran da ćeš je kupiti ako nijesi bio dovoljno snažan da se suprostaviš onima koji su upali sa strane i preko reda dolazili do šaltera gdje su se karte prodavale. „Tarzan“, „Herkules“, kaubojski filmovi ili oni u kojima je bilo mačevanja dražili su našu uobrazilju tako da smo danima prepričavali njihove sadržaje i ponešto im dodavali, a poseban događaj je bio prikazivanje „Parižanke“, filma u kome smo prvi put vidjeli golu ženu na platnu Brižit Bardo, junakinju toga filma. U jednom trenutku je prošla ili bolje reći protrčala gola ispred kamere, ali već je i to bilo dovoljno za našu radozalost za koju smo tokom filma čuvali koncentraciju, jer se moglo desiti da nam ta scena promakne – toliko je bila kratka.
Poster filma “Casablanca”
Gojko Glušac, jedan iz kruga ondašnje nikšićke boemije, kaže da su svi bili filmomani, a bioskop i igranke, uz sport, najveća zabava:
– Bili smo opsjednuti bioskopom, a jedino kino je bilo u sali stare SOFK-e. Uveče ljeti i zimi uvijek smo bili u bioskopu. Ako nema karata za dvanaesti red uvijek smo sjedjeli u prvom. Ako bi nekim slučajem propustili prvu predstavu prve noći kad se film prikazuje, to je bila prava „propast svijeta“. Prvo nas je facinirao Džon Vejn, pa Alen Lad, Hemfri Bogart, potom onaj talas Elije Kazana, Džems Din, Brando, Montgomeri Klift, Pol Njumen, filmovi: „Istočno od raja“, „Na dokovima Njujorka“, „Mjesto pod suncem“, pa sjajni Tenesi Vilijams „Mačka na usijanom limenom krovu“, „Četiri jahača Apokalipse“, iz Evrope: Vadim, Godar, Trifo, Luj Mal, Tarkovski, Brižit Bardo, Belmondo, Delon, „Do poslednjeg daha“, „Žil i Džim“. Ali, mogu reći da je film naše generacije bio „Varalice“. Sjećam se i sjajne tribine povodom tog filma na kojoj je govorio Mišo Vuković. Kod nas stiže i domaći novi talas: Kokan Rakonjac, Saša Petrović, Žika Pavlović, Dušan Makavejev, Želimir Žilnik.
I mi smo se tada oprobali na filmu. U Nikšiću je, naime, 1956. godine sniman film „Zle pare“ u kom smo glumili neke italijanske vojnike, a najveća rola pripala je pokojnom Ivu Martinoviću koji je glumio stražara na željezničkoj pruzi. Bili smo dakle filmomani, ali po dogodovštinama iz stvarnog života našeg tadašnjeg društva Boro Drašković je snimio film „Horoskop“, a djelimično i Živko Nikolić „Beštije“.
Povodom ćetvrt vijeka „Nikšićkih novina“ Branko Janjušević je pišući o društvenom životu grada šezdesetih u toj novini zabilježio:
…Nije bila rijetka pojava da se pojedini građevinski objekti ne završe na vrijeme zbog toga što nijesu obezbijeđena dovoljna sredstva za njihov dovršetak, a u isto vrijeme se daju znatne sume za izgradnju Sindikalnog doma koga Nikšićani očekuju s nestrpljenjem jer se predviđa da će u njemu biti i jedna bioskopska dvorana budući da je ona stara već postala tijesna da primi sve ljubitelje filma.
„Nikšićke novine“ redovno obavješavaju svoje čitaoce koji će se filmovi prikazivati u toj sali koja je dugo vremena bila jedna od najzanimljivijih kulturnih institucija našeg grada. Taj stari bioskop ostao je u sjećanju onih koji su ga posjećivali pedesetih i početkom šezdesetih godina kao mjesto gdje se odvijao veoma značajan dio društvenog života jer gledanje filmova u to vrijeme za Nikšićane nije bila tek samo zabava. Atmosfera oko bioskopa počinjala je daleko prije od sata određenog za početak nekog filma. Kako je do karte bilo vrlo teško doći s obzirom na interesovanje koje je izazivala svaka filmska predstava ljudi su insistirali na tome da ne propuste biti tamo, među povlašćenima. Izvjesna potreba za prestižom, naročito kad je u pitanju bio mlađi svijet, manifestovala se u običaju da se misli kako je važno neki film pratiti prve noći na njegovoj premijeri, kad su tamo oni koji se žele vidjeti, pa je potraga za kartama za neki novi film počinjala znatno prije nego što bi one bile puštene u prodaju.
Filmski ljubimci tadašnje publike bili su: Erol Flin, Bert Lankester, Sofija Loren, Elizabet Tejlor, Brižit Bardo. Za ovu poslednju vezan je i prvi slučaj golotinje na filmu prikazanom u Nikšiću. Posjetioci su sa nestrpljenjem očekivali scenu koju su svi imali na umu i koju nijesu željeli da propuste jer je trajala tako kratko da su ljudi bili u strahu da će im ona promaći ako se desi da slučajno trepnu. Ta scena podstakla je vječne raspre o slobodi i malograđanskoj hipokriziji.
„Nikšićke novine“, 16. oktobar 1961: Naš razgovor s građanima… tema: Kako se zabavljamo?
Bimo Harović, nastavnik:
… Svi izlasci, sva vanporodična razonoda nas starijih Nikšićana vezana je uglavnom za hotel, kafane i tu jednu bioskopsku salu, koja je pored svih ostalih nedostataka još i savršeno nedovoljna za grad sa 25.000 stanovnika. Pozorišne predstave su vrlo rijetke, gostovanja sa strane još rjeđa, aktivnost kulturno-umjetničkih društava nikakva. Bioskopska sala u Sindikalnom domu Željezare već godinama zvrji prazna a nikome ne pada na pamet da tamo daje bioskopske predstave da bar unekoliko rastereti ovu već postojeću salu. Svi se oslanjamo na novi Dom Sindikata a on još nije gotov. Zar ne bi bilo bolje orijentisati se na . ono čime se već sada može raspolagati. Zašto u Nikšiću niko ne podiže zgrade sa modernim podrumima u kojima bi mogle da se nalaze bioskopske sale, društvene prostorije i intimniji lokali. To je, u ostalom, praksa svih većih gradova.
Najzad, mi imamo tako lijepih izletišta i šetališta ali nikome ne pada na pamet da ih oplemeni. Sve dok se društveni organi ne odluče da najozbiljnije priđu problemu kulturne razonode u našem gradu, mi ćemo se sve dotle dosađivati po kafanama, klubovima…
Marinko Jovović. mašinbravar:
– Ja sam jedan od onih 350 Željezarinih samaca, od kojih većina u svom slobodnom vremenu najbolje osjeća svu težinu jednog praznog, ničim ispunjenog dana. Rad, jelo, dnevna štampa, povremene posjete bioskopu – eto to uglavnom sačinjava razonodu jednog nikšićkog samca koji još nije imao sreće da se „prilijepi“ za kakvu predstavnicu lijepog pola i koji iz ovih ili onih razloga ne ide u hotel „Onogošt“.
Željezara bi nešto trebala da uradi za njene samce kad već u Sindikalnom domu ne postoji sala za igranke.
Lidija Kotri, učenica:
– O nekoj razonodi mladih u našem gradu ne može biti ozbiljnije riječi. Je li tu krivac sama omladina ja ne znam, ali bi se tu svakako moralo nešto uraditi. Zbilja je neshvatljivo da u Nikšiću već toliko vremena nije priređena nijedna igranka. Omladinski dom nema nijedne sekcije, ničega što bi okupilo mlade, što bi ih podstreklo na neku kulturno-zabavnu djelatnost.
-Maksim Vujačić i Momo Rebić
