Magija igre, ta nedokučiva filozofija imaginacije i čuda, othranila je i kulturološki podigla generacije i generacije „bistričkih fudbalskih hodočasnika“, uvjerenika u svijet bez faula.
Reklo bi se nalik čudesnom gradu Maču Pikču, prestonici drevnih Inka, čiji se princip građenja zasnivao na što prisnijoj familijalizaciji stanara, kao da su rađena i radnička naselja industrijskog Nikšića. Sledstveno toj familijarnosti, po kojoj se u naselju Humci (preciznije ulica 143/2) figurativno znalo šta ko jede, ko je kome u gostima, zbog čega je neko tužan ili srećan, još više, gradio se sistem zajedničkih vrijednosti, simbola, mitova… U centru tog familijarnog kosmosa podrazumijeva se, stanovao je fudbal. Sa svim svojim moćima, zavodljivošću, magijom koja nas je okupljala kako oko malih golova, tako i posebno kada bi se pripremali na veličanstvene ritual-ceremonije odlaska na Sutjeskine utakmice. Na stadion kod Bistrice.
Dan pred utakmicu krenulo bi naše dječje navijačko „zagrijavanje“. Prvo kako ćemo ući (?) na stadion, te da li će to biti pogled sa sjevera, juga ili možda istoka (o zapadu se naravno nije ni sanjalo) ko će nas „uvesti“, hoće li biti problema sa roditeljima, te do onih uže „stručnih“ pitanja- ko (ne)će igrati, prognoze rezultata, pa do skromnog inventara koji ćemo sa sobom ponijeti, zavisno od vremena i uslova. A kada dođe neđelja…! Taj praznik svih praznika. Kao da smo spavali na jedno oko, da nas možda vrijeme ne prevari, budili smo se ranije da bi dali svoj doprinos ceremonijalu- naselje koje se gotovo bez izuzetka spremalo za meč. Vršnjački grupisani, obično bi odlazili na utakmicu sa nekim od starijih komšija, koji je u tom liku, bio naš patron, naš prozor ka svijetu stadiona sa Bistrice. Čisto kao slučajno, već prije podne, javljali bi mu se par puta – onako radoznalo, da provjerimo, da ga ne daj Bože, što ne omete taj dan. Ispunili bi taj dan i sve roditeljske zapovijesti, jeli bi bez pogovora i ona jela koja nam i nijesu po ukusu, ali,… za Sutjesku sve. Oni ne baš zaljubljeni u knjigu naprečac bi se hvatali nje, kao da idu na neki težak ispit. I tako dalje… Stare novine za sjedenje, ili kakav priručni materijal, kišobrani za slučaj kiše, i sva druga skromna sezonska oprema koja se podrazumijevala. Nije tu bilo ni firme, ni brenda , ni loga..sve sama domaća radinost.
Mićo Bakrač protiv „Crvene Zvezde“
Obično nepun sat i po, prije početka utakmice, krenula bi Humačka navijačka grupa, koja se gotovo po nepisanom pravilu negdje oko „Milkine trafike“ ukrštala sa Željezarskom grupom, navijačima iz „Zadružnih zgrada“, Rubeža i Oštrovca, čineći rijeku radničke kolonije, koja je puna srca i duše krenula da bodri svoje „plave sa Bistrice“.
A već na kapijama stadiona, počinjala bi epizoda iskušenja, u kojoj je trebalo proći taj, tada za nas, „berlinski zid“. Tu misao smo nosili već od kuće, da li će nas redarska služba stadiona (obično bi to bilo obezbjeđenje Željezare „Boris Kidrič“), dozvoliti da uđemo ili ne. I kako to biva, zagledanim očima negdje u prazno, u nebo, očekivali bi svog dobrotvora da nas onako nonšalantno pozove, prigrli, i kaže „ajde mali, ti ćeš sa mnom“ Sa varljivom srećom, obično bi ulazili, ponekad bi sačekali da prođe desetak minuta od početka meča, a u najgorim po nas varijantama, čekali bi početak drugog poluvremena da bi ušli na tribine bistričkog stadiona. Bilo nam je nejasno zašto ne dozvoliti djeci da besplatno uživaju u čarima fudbala. Ali, snalazili smo se. A u snalaženju i nejasnoće su bile manje. To iskustvo sa distance djeluje kao neprocjenjivi socijalno-kulturološki kapital koji ne bi mijenjali za druga i veća zadovoljstva.
Rajo Vujadinović
Đorin šarm
A na stadionu… Zagrijavanje fudbalskih ekipa, poslovična duhovitost publike sa već prepoznatim gradskim likovima koji bi nas svojim dosjetkama, dobacivanjima i humorom uveseljavali. Nezaobilazni i podrazumijevajući dekor te atmosfere bio je i „taza“ sa svojom pletenom korpom presvučenom zelenom tkaninom sa patentom na sredini. Išli bi nam pogledi za njim, osjećajući miris svih sjemenki-„špica“, kiki rikija, i drugih đakonija, za koje mi polaznici rečenog naselja obično nijesmo imali novca… No, to su ipak manje bitne stvari u odnosu na centralni događaj-utakmicu kod Bistrice. A kad bi se na teren tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka pojavili Baja Stamatović, Zeković, Međedović, braća Bakrač, Rajo Vujadinović, Krivokapić-Krivi, Brajan Nenezić, Peco Rakojević, Giljen, Muni i Mijo Bajović, Bajčeta, Mojaš Radonjić, Jocić, Drizić, Bursać… i mnogi drugi, našoj sreći nije bilo kraja. Upijali bi svaki pokret, ljutili se na sudiju i kad treba i kad ne treba, vičući iz svojih dječačkih grla uvjereni da svekoliko pomažemo našoj „Sutjesci“ i ukupnoj atmosferi.
I danas u svekoliko živim arhivima uspomena, ličnim i kolektivnim, pamti se sezona 1983/ 1984. godina i pobjeda Sutjeske nad OFK Beograd 3:1. Maestralni golovi Mojaša Radonjića i Jocića obojili su grad, dušu i srca u plavu boju. Ostavila je Sutjeska te godine iza sebe u Drugoj ligi-istok, i drugoplasirani OFK Beograd, i Pelister, i Galeniku, i Trepču, i Rad, i Napredak, i, i, i Darovali su Nikšiću opet prvu ligu tadašnje SFRJ države, vrativši ga u arenu veličanstvenih na kojoj je ne mali broj Nikšićana ostavio vječni trag fudbalskih veličina. Ako se za neki meč može reći da se živjelo, onda je to bio upravo taj. Sve su se boje stopile u jednu plavu. Sve su se teme stopile u jednu-fudbalsku. Sva su srca kucala za jedno-Sutjeskino. Sve su misli bile za jednu-Prvu ligu. I bila je prva liga… I Crvena zvijezda i Partizan i Hajduk i Dinamo, i Rijeka, i Velež i Željo, Sarajevo, Vardar… I bio je i ostao Đorić. Trener-šarmer, energetski kodiran po mjeri nikšićkog temperamenta. Dizao je temperaturu i kad bi se uslovno rečeno publika i javnost hladila. Ne manje, boemski duh rasprostirao je i po nikšićkim kafanama u kojima je sa zaljubljenicima tih vječnih mjesta dijelio zgode i nezgode najljepše sporedne stvari na svijetu. I ne samo te zgode… Zato Đora bek, ostaje u neprekinutom sjećanju memorije grada koji je disao plućima plavih sa Bistrice. Zamah tim plućima, bila bi njena krila i maestralni centarfor koji bi kao i u meču sa OFK Beogradom sve fudbalske želje pretočio u stvarnost. Ničim mjerljivu. Jedino i samo spoznatu.
Sutjeskine pobjede su nam otvarale vrata nekog novog, nama dragog svijeta koji je djelovao bajkovito, razigrano, maštovito.. Svijeta obojenog u „plavo“… Porazi su nas debelo rastuživali, onespokojavali, poništavali naš zamišljeni pobjednički svijet. Više su nas porazi boljeli, i od nastavničkih i roditeljskih prjekora, više su nas boljeli od bilo koje naše prehlade, temperature… A pobjede… Razdragani povratak kolone dobijao bi svoj novi, veličanstveni smisao, koji se osjećao na svakom metru. Uživljavajući se u uloge istinskih fudbalskih znalaca, analitičara, komentatora, pod našu malu lupu stavljali bi svakog fudbalera, sudiju, trenera. Zašto nije igrao onaj, a zašto je ovaj… Gdje je sudija „ukrao“, gdje je progledao kroz prste, je li bilo penala ili ne… i slične, epizode pretvarale bi nam put do kuće u trenutak koji nas je obasjavao nekom kosmičkom radošću u kojoj smo sebe vidjeli, značajnim i ponosnim, što smo eto baš mi, bili ili jesmo, dio tog malog-velikog plavog svijeta sa Bistrice. Već bi u putu komentarisali i sljedeće kolo, kome Sutjeska „ide“ pa ko joj dolazi u Nikšić, koliko bodova treba za ovo ili ono mjesto na tabeli. I tako ne osjećajući ni hladnoću, kišu ili snijeg, dolazili bi do porodičnog doma, gdje bi obazrivo propitivali teren šta nas tu očekuje i kakav će nam „sudija“ biti. Prisutni gosti ili dobre ocjene u dnevniku bili su nam saveznici za naše „fudbalsko bitije“ u suprotnom, bila bi to drama sa (ne)izvjesnom, po nas, završnicom. Tražili smo uglove kako da potencijalnu neprijatnost za tu nedelju izbjegnemo. A zlatna završnica dana podrazumijevala bi prepričavanje u naselju, o svim dešavanjima meča koji je za nas, naše godine, i uopšte te godine, bio nešto više od igre.
A novi dan, donosio bi produženu energiju prethodnog. Dolazili bi u školu sa neskrivenom dozom neobičnog ponosa, očekujući pitanja od onih koji, nijesu bili na stadionu. Tada bi išli do detalja, pazeći da vjerodostojno prenesemo atmosferu. Zanijela bi nas priča daleko… Povratak od škole kući nosio je razmišljanje od koga posuditi dnevne novine „Sport“ i pročitati izvještaj sa utakmice, vidjeti ocjene fudbalera, ko je bio najbolji…Išla bi ta novina iz ruke u ruku, kao neka šetajuća biblioteka sabirajući svoje čitaoce, ne samo tog, nego i sledećeg dana. Čitanje na „otvorenom“ toj fudbalskoj agori podrazumijevalo je razne komentare, reakcije i iskričavosti svojstvene opet samo fudbalu. A tek ako bi se četvrtkom u „Tempu“ pojavila priča o nekom od nama dragih fudbalera, bio bi to doživljaj krunisanog zadovoljstva čiji mirisi s razlogom bude danas nostalgična sjećanja.
Dolazile bi i odlazile tako generacije fudbalskih kolona, na stadion i nazad u svoje domove, sa svojim brigama i nadama, nošeni uvjerenjem da fudbalska čarolija pravi i životnu, i makar na trenutak razagoni mutne oblake koji po životnim zakonitostima, padaju prije i poslije, po svima. Ostale su slike da žive i kulturom sjećanja da se pamte. Ostalo je sjećanje na jedno vrijeme, prostor i ljude. Ostalo je sjećanje u kom je manje bilo više. Ostalo je sjećanje… a u njemu se i od njega živi. I čak i najviše onda kada neki drugi, biološki zakoni počnu da vladaju. U sjećanju i trajemo onoliko i onako kako traje i magija fudbalske igre. U sjećanju žive, zdrave i bistre slike, stadiona kod Bistrice…
-mr Željko Rutović
