TREBINJE: SUSRETI U SUSJEDSTVU
SRĐAN ALEKSIĆ PONOS DUČIĆEVOG GRADA
Prije tri godine Društvo sportske rekreacije ”Veterani“ Nikšić je učinilo human gest i posjetilo porodicu Aleksić, čiji sin Srđan je tragično izgubio život u Trebinju, braneći svog komšiju druge nacionalnosti, za vrijeme rata u BiH. Predhodno su veterani dobili od Srđanovog oca Rada saglasnost da na dresovima nose slogan „Srđane, živiš sa nama“, kojim su se predstavili u više gradova Crne Gore. Prijateljstvo sa Srđanovim ocem traje, pa ponešen emocijama, nedavno sam ga ponovo posjetio, sa željom da nanovo oživim sjećanje na taj čin visokomoralnog žrtvovanja u odbrani nemoćnog.
Rade Aleksić i Blagoje Đukanović
Prošlo je četvrt vijeka od herojske Srđanove smrti. Žrtvovao se , kako u oproštajnoj posmrtnoj čitulji napisa njegov otac Rade „ispunjavajući ljudsku dužnost“, spasavajući svoga komšiju Bošnjaka Alena Glavovića. Ovaj 27.-godišnji mladić iz grada pod Leotarom, vaspitavan na najljepšim primjerima čojstva i junaštva, stao je u odbranu svog komšije i to platio svojim životom. Umro je zato što je bio čovjek, ali ga je to učinilo besmrtnim. Vrijeme teče ali sjećanja na Srđana žive. I živjeće dok je pitomog grada na obali Trebišnjice. Srđan je na nebu ali njegovo djelo je ušlo u legendu. Srđan ljepotan, sportista, glumac, drugar, boem, sav satkan od ideala za koje se živi, bio je čovjek kakav se rijetko rađa. Riječi obrazloženja pri dodjeli Povelje Helsinškog komiteta to najbolje potvrđuju: „Bez ljudi kakav je bio Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela čovjek bi izgubio nadu u ljudskost, a bez nje naš život nebi imao smisla.“ Braneći čovjeka ostavio je trajnu poruku ljudskom rodu. Njegov čin žrtvovanja za spas komšije Bošnjaka daleko je prevazišao granice nekadašnje velike Jugoslavije. Danas u Podgorici, Novom Pazaru, Sarajevu, Beogradu, Pančevu, Novom Sadu, Tuzli…postoje ulice imena SRĐANA ALEKSIĆA. Stigla su i brojna poshumna priznanja i odlikovanja, snimljen je i film o Srđanu. Sve to olakšava tugu čestite porodice Rada Aleksića, pezionisanog pravnika, ali i umjetnika koji zna i kamen da oblikuje. Srđanov otac Rade, sve godine od te kobne 1993. je u žiži zbog herojskog čina njegovog sina, dolaze mu u posjetu znani i neznani, dolazi omladina, đaci, što ga posebno raduje, bila nedavno i ambasadorka SAD. On sve to prihvata od srca i sa ponosom priča: -Svima kažem, naročito mladima da treba „u čovjeku tražiti čovjeka“, stvarati ljude. Ne naglašavajte da je moj Srđan heroj, već običan momak omiljen u svakom društvu, koji je svojim životom i djelom, svom Trebinju ostavio fin pečat. Spasio je grad i njegove poštene ljude ljage koja se nikad nebi oprala. To je najvrednije što se ostavio u amanet svima nama. Teško jeste, ali muku i tugu treba trpjeti. Kad se nesreća desi ne smije se pasti, već se boriti da zla ne bude, kako bi zavladalo blagostanje dobrih ljudi. To je putokaz za mlađe generacije- riječi su Srđanovog oca.
Srđan Aleksić
A prezivjeli Srđanov komšija Alen Glavović, sada stanovnik dalekog Malmea u Švedskoj, često je na vezi sa Radom, naglašavajući da mu je scena zrtvovanja Srđana na tebinjskoj pijaci, stalno pred očima i nosiće je sa sobom u grob. Nosiće je i njegovo dvoje djece kojima stalno priča kakav je bio i šta je uradio njegov komšija SRĐAN ALEKSIĆ. Svakoga ljeta Alen sa porodicom dođe u Trebinje, posjeti Sđanovu vječnu kuću i Srđanovog oca Rada.
Veterani na takmičenju u Baru
U sunovratu ljudskosti kakav je bio u tom nesrećnom ratu, Srđanov čin žrtvovanja je ušao u legendu, vinuo ga put nebesa do zvezdanih visina, učinio ga nezaboravnim. U Dučićevom gradu, među stoljetnim platanima, priča o Srđanu je jedinstvena, po uzvišenosti, za vječno pamćenje. Za ponos porodice i rodnog grada. Zato priču o SRĐANU ALEKSIĆU treba stalno ponavljati.
Blagoje Đukanović
