Arh. Slobodan Vukajlović, rođen 1934, preminuo 8. aprila 2006. godine, živio je u Nikšiću. Većinom koristeći heksagonalnu mrežu kao polazište – startno ustrojstvo – on je u pravilnom šestouglu imao iskorišćen simbol i života, i arhitekture, koji su, inače, za prave stvaraoce, neodvojivi. Rasprava o njegovom djelu nametnula je više riječi o nekoliko uopšte upotrebljavanih prilaza projektovanju.
Slobodan Vukajlović
U haiku poeziji, sonetu, desetercu i dr. pjesnici polaze od zadatih karaktera, koje su izabrali da ih prate u stvaralačkom činu. Tako je i Slobodan polazio od heksagonalne mreže, koju je, potom, probranim inspiracijama preispitivao, adaptirajući se izgrađenom vještinom i voljom. Uporno je nudio ta rješenja i u slučajevima kad ih investitori nijesu tražili, kad su ga upućivali na ortogonalnu mrežu, u kojim slučajevima je, preusmjeren od njih, tragove heksagona nevoljno zadržavao samo na sporednim sadržajima i sekundarnoj arhitekturi. Trudio se da taj DNK-a bar u najmanjoj mjeri zastupi. Ali, bilo je i drugih slučajeva – da se heksagon, kad je uspješno upotrijebljen, pojačano traži, u kojim primjerima može, kao i svaka dobra roba, da se izveze. Vjerovatno da je Slobodan Vukajlović bio prvi arhitekta u onoj Jugoslaviji koji je „izvezao“, i to u Italiju, kao brušen dijamant, obrađen heksagon i još šta uz njega sa svog Motela „Jastreb“, izvedenog na brdu Trebjesa u Nikšiću. Poslije prve kafe u tom motelu, italijanski industrijalac, proizvođač prikolica za teretna vozila, više se nije mogao odvojiti od njega. Računao je da u Italiji ima sve, sem to. Vukajlović je za njega projektovao Motel „Grotta Regina“(1974.), koji je izveden na obali mora u Bariju. U Bariju je po njegovom projektu izveden i Vodotoranj sa barom.
Vodotoranj (1974.), Bari
Kako je za Vukajlovića u startu bio postavljen šestougao, tako je za arh. Iliju Šćepanovića (interesantno uporediti) to bio kvadrat na konturi osnove njegovog objekta. Stvaraoci takvog opredjeljenja u tome nalaze dodatan izazov, a posebno disciplinovanje pravca pružanja zidnih platna, komunikacija, konstrukcije i dr, sa, reklo bi se, u znatnom vidu reduciranim prostorom i izborima za oblikovanje, što oni, po navici kretanja u tim relacijama, tako ne doživljavaju. Inače, tu se, kao kod gimnastičara na težem sastavu, dobija više poena, koje se u doslednoj i uspješnoj primjeni doživljava kao postignuti cilj, a ne start. Doživljava se kao cilj koji je implementiran u ostale karaktere, zaokruženo jezgrovitim izrazom.
Slobodan Vukajlović je i u naučnoistraživačkom radovima polazio od toga da je heksagon racionalniji i iskorišćeniji od drugih oblika – prigodniji za čovjeka. Primjere zasnovanosti tog oblika nalazio je kako u živom tako i u neživom što nas okružuje.
Zgrada Investicione banke 1974. godine, a danas zgrada Prve banke u Nikšiću
Projektovanje nad heksagonalnom mrežom bilo je za sve koji su je uporno koristili (nikad koliko Vukajlović) rani oblik dozvoljenog bunta protiv tada vladajućeg često bezdušnog konstruktivizma, gdje je heksagon čistotom svojom, po istom principu, morao biti računat u disciplinovane, ali ne uvijek i odabiran… U to vrijeme traženo je da fasada bude rezultat unutrašnjeg rješenja sa „isplivanom“ konstrukcijom, kao rebra kod mršavog čovjeka. Zahtijevano je da je fasada bez ičeg naknadno „prilijepljenog“ što bi došlo spolja, što je obično rezultiralo ravnim površinama. Heksagon je sa sobom nosio razuđenu fasadu, kao posledicu, a ne dodatak. To je bila formula za mjesto u dugom redu, iz kojeg je trebalo izaći.
Vrijednost osnovnog karaktera heksagona, kad ga ne zaobiđu inspiracije, vidimo, pored Slobodanovog iskustva, i na djelu arh. Svetlane Kane Radević – na antologijskom Hotelu „Crna Gora“(1967.) u Podgorici. Tu je u dominantnom dijelu objekta upotrijebljen u korigovanom obliku.
Vukajlović je pokazivao i talent za slikanje. U pauzama projektovanja, veoma je uspješno iscrtavao naglašeno slikarske interpretacije svog djela u povoju, čime se dobija podsticaj za jači zalet u inspiracije.
Katolička crkva (1973.), Nikšić
Početkom sedamdesetih godina, boraveći poslovno u Dubrovniku, sjeća se arh. Petar Todorović, koji je bio s njim, on je u restoranu Starog grada, dok je sjedio za stolom sa poslovnim partnerima, zatražio od kelnera veći broj tanjira, na koje je flomasterom veoma brzo iscrtao portrete svih tu prisutnih , kao ipomoćnog osoblja. Odmah je od poređanih iscrtanih tanjira napravljena izložba. To je bila prva njegova izložba u inostranstvu, koja je do kraja života ostala jedina i u zemlji, i inostranstvu. U sebi je nosio druge, vidjećemo, manje vesele slike, koje su mu, spletom nametnutih okolnosti, otežavale rad i život.
Bez zaljubljenosti u svoj poziv nema uspjeha, a on je imao i dodatnu vezanost. U takvim slučajevima zadovoljstvo se, bez posebnih napora, prenosi i na ljude van struke, recimo, dok im autor djela, kako je činio Slobodan, temperamentno objašnjava svoj projekta, kad se stiče utisak da je dosta od toga i u njemu, sakriveno od iscrtavanja, ostalo. Kod pravog stvaraoca ne postoji jasna granica između njega i njegovog djela… Danas se na fakultetima uče generacije kako da projektuju, a nedovoljno kako to na pravi način da vole da bi više od sebe sebi dali, posebno da vole djelo svojih kolega – da ga ne ruše, kako danas masovno čine, plaćeni od zaslijepljenih investitora.
Slobodan Vukajlović je primjer kako teški događaji u djetinstvu mogu da utiču na djelo i život stvaraoca. Njemci su 27. decembra 1943. godine u Farmacima, kod Podgorice, kao odmazdu za ubistvo njihovog oficira, strijaljali veliki broj talaca, a među njima i njegovu majku. Prije toga ostao je bez oca.
Neizbrisiva slika strijeljanja majke, pratila ga je čitavog života. Iako je po fizičkoj konstrukciji bio krupan čovjek, koji se utisak povećavao njegovom iskazanom nadarenošću, ta snaga bila je mala prema sili koja ga je iznutra lomila, narušavajući mu zdravlje.
Niko mu, ni u tom teretu od ranih dana, nije bio sličniji od Ilije Šćepanovića, arhitekte, skulptora i slikara, koji je preminuo u 63. godini života. Oni nijesu mogli da nađu ugao da se sklone, sem one uglove: u četvorouglu i šestouglu.
Slobodan je doktorirao 1978. godine u Krakovu na temi „Heksagonalni sistemi u arhitekturi“ , poslije čega je nastavio karijeru kao profesor na Univerzitetu Crne Gore.
Dobijao je mnoga priznanja i nagrade. Motel „Jastreb“ na Trebjesi (1971.) uistinu asocira na pticu snažno zamahnutih krila, fiksiranog pogleda očima datim u naznakama, u postupku koji je izveden bez banalizacija, sa distancom identiteta. Motel se, polazeći od heksagonalne osnove, pravim plesom krovnih ravni, ritmički svodi u jednu tačku. Poslije tako obavljenog posla, sve se to sa prve prevodi na drugu isto toliko snažnu asocijaciju, u kojoj krov podsjeća na vrhove okolnih brda. To je ostvareno produhovljenom stilizacijom, gdje zasebnim putanjama, a prihvaćenim redom, prema istom cilju idu i male, i velike krovne površi, koje, reklo bi se, polaze sa zemlje – kao da je sve potkrovlje, u čemu je data mjera – da to ne bude to. Ovaj objekat, na tako istaknutom mjestu, sa potpuno iskorišćenom prilikom u oblikovanju, odmah po izgradnji postao je jedan od znakova prepoznavanja grada, kojeg turisti nijesu zaobilazili.
Dječji vrtić u Nikšiću (1971.), za koji je dobio republičku Borbinu nagradu za arhitekturu, nije izgrađen nad heksagonalnom mrežom, ali je iskorišćeno to iskustvo kroz preuzete karaktere.
Dječji vrtić, (1971.), Nikšić
To se ogleda u kružno – oko centralnog atrija – postavljenim prostorijama, sa rogljastim krovnim završecima, karakterističnim i za neke druge njegove objekte. Vrtić podsjeća na izvadak iz heksagonalne mreže, od koje je autor, kao od svog repertoara, preuzeo centralno (a ne ortogonalno) pružanje odabranih naspramnih zidova i refleksiju razuđenih fasadnih ravni. Osjećajem da na ovom primjeru više ništa ne duguje heksagonu, zupčaste ispade prevodi u ritam oblih površi (uticajem konture objekta), koje se, u sistemu zidnih platna i zastakljenih stijena, smjenjuju po pravilnom redu. To znači da on nije bio za heksagon po svaku cijenu.
Kapela na groblju u Nikšiću (1969.) sljedeće je njegovo uspješno rješenje nad heksagonalnom mrežom, koja je na fasadi (karakterom svojim) iznjedrila razuđenost, ali ne kao neobrađen proizvod. Svoje dodatno prisustvo autor je potvrdio ne samo dovođenjem do Groblja ivica heksagona, kao pramca brodova, no i njihovim zaustavljanjem djelimičnim zasijecanjem oštrica, koje tom tužnom mjestu, pored onih što već ima, nijesu potrebne. Zasječene su ivice za ugaono formiranje prozorskih otvora na dijelu gdje se ne očekuju, sa asocijacijom na neke jednooke poređane organizme. Sa njima je objekat logično-nelogično-zagonetno usmjeren prema Groblju. Međuprostori su povukli za ruku autora da ih naraslom vinjetom, poput paukove mreže, ispuni. Potez autora „prošetao“ se van objekta, što je u novije vrijeme čest slučaj. To je sprovedeno ukrštenim armiranobetonskim gredama, kojim se obilazi objekat bez njegovog napuštanja.
Hotel Jastreb 1971. godina, Nikšić
Katolička crkva u Nikšiću (1973.) je sasvim slobodna forma, rasterećena uobičajenih stega, što je (manje ili više) karakteristično za sakralne objekte. Ovdje su autoru date veće slobode da se razmahne i potpunije iskoristi inspiracije, približavajući spomeničkoj arhitekturi. Dominantni dio Crkve, u obliku razvučene piramide – razapetog šatora, od jednog ugla rascvetava se u niži dio objekta kao kontrateg.
Od ostalih njegovih objekata ističu se: Investiciona banka (1974.), Stadion malih sportova(1956 – 1970.), Stambena zgrada u Ulici Serdara Šćepana (1972.) u Nikšiću, Spomen dom u Bogetićima (1990.), Spomenik palim borcima na Kapinom polju (1969.) i drugi. Bavio se i urbanizmom.
Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1961. Poslije odsluženja vojnog roka radio je u Zavodu za urbanizam i projektovanje u Nikšiću do 1974, u Birou za projektovanje Građevinskog preduzeća „Crna Gora“ do 1978. i do penzionisanja na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
Nije se odvajao od Nikšića koliko god je njegovo djelo tražilo veće centre za realizacije složenijih ideja. U Nikšiću se osjećao da se penje, izuzev onog spuštanja dok je bio član Padobranskog kluba. On leti na krilima svog „Jastreba“.
-Andrija Markuš
www.a4a.info
