IN MEMORIAM
Dragan Gašo Lalović, sa planinskih vrhova – u vječnost
Mir, tišina i spokoj, kažu- blaženstva su ovoga svijeta! Ništa od toga nije bilo svojstveno, Draganu Gašu Laloviću, jednom od najvećih planinarskih virtouza Crne Gore.
Piše: Radosav Rako Nikčević
On nikada nije želio- niti tišinu, niti mir, a o spokoju, ni na ovom ni na onam svijetu, nije ni brinuo. Njemu su, od mira i tišine, mnogo bliži bili: zvuk klina, pod udarom alpinističkog čekića u stijeni; siguran čvor planinarskog užeta; huk i grmljavina lavina; škripa dereza; sunovrat stijena; surovi izazovi kanjona, ali i – let kondora i čarobna igra divokoza….
Nastojao je da promoviše planinare Crne Gore, u višu vrijednosnu klasu, koja im suštinski, i pripada, jer- planinari, su ljudi posebnog kova: umješni, humani, hrabri, požrtvovani, patrioti… On sam je bio, takvog profila, kojeg je izgradio u svom matičnom društvu „Javorku“ iz Nikšića, od prvog osnovne do svog zadnjeg daha. PSD „ Javorak“ je bila Gašova osnovna planinarska škola, ali i visoka Akademija, čiji je dugogodišnji Predsjednik bio. Sa tom inercijom – uspješno je rukovodio i Planinarskim savezom Crne Gore, više od jedne decenije.
Planinski vrhovi su bili njegova posebna opsesija – strast ili strast na sedmi stepen: Ankonkagva, Mon Blan, Materhorn, Tofane, Gros Glokner, Monteroza, sve planine bivše FNRJ, Pamir, Ararat, Himalaji…Gledao je Gašo svijet i sa tih visina, odakle vidici duže dosežu ali se i u sebe dublje prodire…
Planine su bile njegova – ljubav, posao i drugi dom.
Dominantno, njegova je ideja, da crnogorski planinari, trebaju i mogu doseći i najveće Zemaljske visine.
Družeći se sa planinama, stigao je Gašo da završi metalurški fakultet i da u Željezari „ Boris Kidrič“, u Nikšiću, ugradi – dio svog radnog vijeka i razvojne vizije.
Stamen, tih, sigurnog koraka, plemenite, skoro dječje duše, human, istinit- oplemenjivao je, Gašo, planinske i druge puteve kojima se suvereno kretao.
Gašo se nikada nije kleo da je istina ono što govori – njemu se jednostavno vjerovalo!
On je bio – drug i prijatelj svima onima koji su ga okruživali. Volio je ljude, a ljudi su voljeli njega!
Bio je hrabar, do iracionalnosti. Nije se bojao ničega: ni mećava Krnova, ni jama bezdnanica, ni stijena- Vojnika, Durmitora, Komova, Prokletija, Alpa, Anda, Kavkaza, Pamira, Ararata, Himalaja. Čak se nije bojao ni lavina Mont Everesta – kojima je prkosio!
Na svim tim planinarskim pohodima imao je sreće ali i umješnosti, jer on je prošao sve planinarske i alpinističke nauke i prakse. Svim tim stazama išao je, hrabro ali i sigurno – davajući primjer kako se to radi.
Nikad nije priznao ni jedan planinarski neuspjeh, pa ni naš prvi pokušaj osvajanja Mont Everesta. Stalno je govorio, a bio je ubijeđen u to- važno je da smo sad sačuvali glave ali biće on naš, biće on pod nama i bilo je tako.
Gašo je bio i razvojni vizionar, on je želio da od crnogorskih planina napravi posao. Počeo je od svog Pošćenja i iz Željezare otišao da razvija turizam, koliko za sebe toliko i za druge – da vide kako valorizacija jednog planinskog ambijenta može, za njega, biti prospertetna- vizuelno estetski, ekološki i ekonomski.
Nije samo Pošćenje bila njegova vizija, već i šire:
– Samo prije godinu dana, sa grupom autora, završio je jedno kapitalno, razvojno djelo: Slivovi, Komarnice i Gračanice, višenamjensko korišćenje voda. Intezivno je radio na njegovoj realizaciji.
– Drugo djelo, ne manje važno, koje je započeo: Škrčka jezera- rijeka Sušica, idejna projekcija integralne valorizacije- je u završnoj fazi.
* Biće teško da se ta djela ostvare, a on neće biti tu.
U sintezi- ko je bio Dragan Gašo Lalović: planinar, gorski spasioc, alpinsta, humanista, intelektualac, privrednik, razvojni vizionar, predsjednik-vođa i to sve u jednoj ličnosti. Zbog ovakve stvarnosti – dajem sebi za pravo, da ovom prigodom kažem-da je Gašo Lalović najveća planinarska ličnost koju je Crna Gora, do sada, imala!
Nije Gašo mislio da je u samom sutonu svog života – nije računao da je na tom putu! Kad smo ga pitali, kako je- govorio je: „ pa dobro“. Gledao je Gašo smrti u oči puno puta – pa mu i ovo zadnje i nije bilo tako strano. Skoro nonšalanntno nam je rekao: „ Pa dobro, svi ćemo tamo, i nije tako važno oće li to biti malo prije ili malo kasnije“. Otišao je – s nogu, uspravno- kako je i živio, kako mu i dolikuje
Ali, da ima Boga, da je bilo pravde – živio bi Ti, makar jedno stoleće-Gašo, Gale naš.
Na njegov zadnji put- ispratili su ga svi njegovi planinari koji su trebali i mogli biti. Nijesmo plakali za njim, ne zato što – tuga , bol i praznina nijesu veliki, već i zato što nam on- ni plač ni plakanje nikad nebi odobrio.
Ali, bicemo siromašniji za velikog i pouzdanog druga i prijatelja! Biće siromašnije i sve planine kojima je išao u pohode!
U Pošćenju, između Vojnika i Durmitora, biće ti vječna kuća. Ugodno za tebe a privilegija za njih!
Nije lako izgubiti planinarskog druga, i nije lako ovako razgovarati sa tobom, ali mi smo i to naučili – što god da nas snađe mi smo mu naredni. Naredni smo i, za ovaj čin – a meni, u ime planinara Crne Gore, ostaje da kažem-počivaj u spokoju, ako tamo spokoja ima- Gašo naš.
