LOV I LOVAČKO DRUŠTVO U NIKŠIĆU (FELJTON l DIO)
Otkada je nastao, čovjek se morao štititi od zvijeri za koje je bio hrana. Zahvaljujući razumu, razradio je sistem odbrane, koji je vremenom preoblikovan u napad. U svojoj borbi za opstanak, radi ishrane, odjeće i smještaja, čovjek je postao lovac na zvijeri.
Grupa nikšićkih lovaca 1934.-’35. godine
Odkada je nastao, čovjek se morao štititi od zvijeri za koje je bio hrana. Zahvaljujući razumu, razradio je sistem odbrane, koji je vremenom preoblikovan u napad. U svojoj borbi za opstanak, radi ishrane, odjeće i smještaja, čovjek je postao lovac na zvijeri.
U paleolitu se lovilo pomoću jama u koje se divljač nagonila (hajka) ili vrebala iz zasjede. Tada, doba sjevernog jelena, su se isticale zupčaste osti od jelenskog roga, kao oružje.
Takođe se upotrebljavala i obična toljaga, zatim štap koji se kasnije razvio u koplje sa vrhom od kamena, strjelastog ili srpastog oblika. Pošto se meso ubijene divljači poslije izvjesnog vremena kvarilo, čovjek je počeo da hvata i čuva određene životinje, kao postojani izvor hrane, čime je počelo pripitomljavanje životinja.
Na osnovu najstarijih crteža u pećinama u kojima su živjeli naši preci i na osnovu istorijskih svjedočanstava i ispitivanja života urođeničkih plemena Afrike i Južne Amerike, može se zaključiti da je način lova pretrpio male promjene, osim u vrsti oružja za lov.
Pripitomljavanjem životinja, posebno konja i psa, pronalskom luka i strijele, lakog koplja, mijenja se i način lova. Ova pomjagala su povećavala njihovu moć u lovu i da bi se savladala vrlo jaka i brza divljač. Ali i tada i danas, lovac je morao poznavati divljač, njihov način života, da bi vještinom, brzinom i razumom mogao loviti.
Lovačko oružje bronzanog doba ne pokazuje naročit napredak, osim kama od bronze i koplja sa bronzanim vrhom. Kamenu sjekiru zamjenjuje bronza.
Gvozdeno doba zadržava luk i strijelu, ali se ističu mačevi i bolje građena koplja.
U četvrtom vijeku javlja se samostrijel, primitivna mašinska strijela. Treba reći da se samostrijel u Kini upotrebljavao hiljadu godina ranije. Kod Slovena glavno oružje je luk i strijela u obliku trna, zatim mnač i lako koplje. Kroz čitav srednji vijek, oružje ostaje isto, uz usavršavanje noža, mača, koplja i samostrijela.
Već od davnih vremena čovjek je koristio sokolove za lov. U zemljama Azije, Afrike i nekim zemljama Evrope koriste se i danas. Indijci su već četiristo godine prije nove ere poznavali umjetnost dresiranja sokolova.
Za lov se upotrebljava obični soko – falco rustikolis, tamne boje, posut mrljama, porijeklom iz Skandinavije i Rusije i lovni soko falco candidian, potpuno bijela ptica sa nekoliko crnkastih mrlja, čija je domovina daleki sjever.
Mnogi narodi Azije koriste kopca za lov na ptice.
Među kratkodlakim sokolovima, jastreba smatraju, kada je jednom dresiran, najboljim lovcem zbog njegove brzine, hrabrosti, izdržljivosti i krvoločnosti.
Kao dobri pomagači u lovu su bili dragocjeni dugonogi psi hrtovi. Zahvaljujući svojoj brzini oni su sustizali i hvatali divljač tako da nikakvo oružje nije bilo potrebno.
U nekim krajevima se lovilo, a i danas se lovi na konjima, uz upotrebu koplja i strijele. Takav lov je tipičan za velika prostranstva – stepe i pustare.
Pronalaskom vatrenog oružja nastaje velika prekretnica. Pri kraju 16. vijeka pored metala (legure) pronađena je i bušeno – olučasta cijev.
Lov postaje sve više individualan, u njemu učestvuje sve manje lovaca i hajkača, ali su načini ostali isti, i pojedinačni i grupni.
“U mladosti lov na divlje svinje pružao mi je pravu mogućnost za susret sa zapovjednošću i opasnošću, bavio sam se njim strasno. Kao savršenom čovjeku, u doba zrelosti, lov me je odmarao od mnogih potajnih borbi sa neprijateljem ili suviše bistrim ili suviše glupim, suviše jakim ili suviše slabim za mene.
Ta pravična borba ljudske inteligencije i bistrine zvjerova, činila mi se neobično čista u poređenju sa ljudskim zamkama.”
** Hadrijan Publije Elije (od 76. godine do 138. godine) rimski imperator.
„Jednostavnost življenja, lov, kretanje i povoljna klima razlozi su zdravlja Crnogoraca“
Dr Timoleone Vedovi
LOV U CRNOJ GORI
Da se čovjek na ovim prostorima bavio lovom od iskona potvrđuju arheološka nalazišta.
Dr čedomir Mirković u svom djelu “Neolit Crne Gore“ piše: „Ljudi onog vremena bili su grupisani u zajednice, horde i živjeli su nomadskim, odnosno polunomadskim načinom života. Njihovo osnovno zanimanje bio je lov i ribolov.“
Nalazišta Crvena stijena, Spila, Odmut ukazuju na bavljenje lovom čovjeka neolitskog doba. Glavna lovna divljač bila je kozorog, jelen, divlje goveče, divokoza, srna, suri – mrki medvjed. Ostatci pasa su pronađeni u Spili, pa se pretpostavlja da su korišćeni u lovu.
Pronalaskom metala i formiranjem stalnih naselja, ljudi počinju da žive od poljoprivrede i stočarstva, a lov biva sporedna djelatnost.
Vremenom, život ljudi se mijenjao, ali lov kao dio čovjekove prirode nikada neće biti napušten.
Čovjek lovac i lov će često biti inspiracija za najveće umjetnike, za stvaranje mitova i raznih kultova.
U Okapini u Lipcima kod Bijele na crtežima i na keramici iz 8. v.p.n.e. se vide obredi posvećeni plodnosti i što boljem lovu. Ilirska plemena i njihova država formirana na području Crne Gore i Grčke, a poslije njih i Rimljani, ostavili su tragove o kultovima i božanstvima koji su između ostalog bili i zaštitnici lova.
Ilirsko božanstvo lova bila je Artemida, dok je njen pandan kod Rimljana Dijana. Za Artemidu je postojalo vjerovanje da je kći boga Zevsa i Lete, a na umjetničkim djelima prikazana je sa lukom i tobolcem, sa lovačkim psima, košutama i nimfama.
U Dokleji postoji natpis posvećen Dijani, rimskoj boginji lova, koja se najčešće prikazuje u lovu sa pogođenim jelenom.
U 7. vijeku Sloveni formiraju zajednice na prostoru Crne Gore, gdje u 9. i 10. vijeku stvaraju kneževinu i kraljevinu sa Dukljom kao središtem. Kod Slovena se Sveti Evstatije Plakida slavi kao zaštitnik lova. Taj datum kod katolika je 20. septembar, a kod pravoslavaca 3. oktobar. Legenda ga opisuje kako na brzom konju goni krdo jelena.
Molitva za lov:
„Jesam. I moja puška i moj pas.
Lovac sam. Al’ pravičan kao što Plakida bješe.
Čuvši glas Gospoda Isusa Hrista posta Evstatije.
Sačuvaj me Bože, iskušenja i pravdi me održi,
da sa zapovijestima tvojim vladam i podari
mi plijen koji mi uistinu pripada.
Poštujući Tebe, poštujem Tvoje darove,
što Njeno Veličanstvo Priroda ima,
a zavjet Gospodu da ne skrnavim djelo božijih ruku
dajem i molim za moju pušku i mog psa. Amin.“
Blažo Kontić i Stevo Kovačić 1934. godine
Tokom Srednjeg vijeka lovom se bave krunisane glave i plemstvo iz razonode i prestiža, a niži staleži iz potrebe vezane za egzistenciju. Donošenjem “Stege“ i “Zakonika“ krajem 18. i početkom 19. vijeka, te vladavinom gospodara Petra Prvog Petrovića, počinje da postoji moderna država Crna Gora.
U Crnu Goru dolaze mnogi ljudi iz raznih krajeva svijeta koji žele da vide i upoznaju zemlju, narod i njihov način života. Ti ljudi dosta pišu o nama i o onom što su vidjeli i doživjeli prilikom boravka.
Vladimir Vronjanski u “Lov na divljač“ piše: „U dvije velike šume vladaju medvjedi, vuci i lisice. Krzna od njih se prodaju u Kotoru. Loviti divlje veprove, zečeve, kunice se smatra prijatno provođenje vremena. Zimi se lovi mnogo prepelica, jarebica, ševa, pataka, drozdova i zeba koje se ovdje jedu. Upravo, lov podsjeća na neku ratničku igru, te Crnogorac ima u vidu zadovoljstvo, a ne korist od lova.
Nastaviće se…
Iz knjige “Lov i lovačko društvo u Nikšiću“
Dr Jefto Njunjić
