ŽIVOT TRGA (ll DIO)
Uz vlieliku svečanost i narodno veselje, 01. marta 1885. godine, datum je knjaz odredio, naseljena je nova varoš Nikšića. Knjazu je sa velikog narodnog zbora upućena depeša ‘’sa izrazima odanosti, zahvalnosti i posnosnom hvalom’’.
Piše: Maksim Vujačić
Privodi se kraju urbana obnova centralnog gradskog trga, Trga Slobode, i tim povodom našim čitaocima darujemo feljton o tome kakve je sve mijene doživio od 1. marta 1885. godine, kada je završena njegova izgradnja i naseljena nova varoš Nikšića.
Uz vlieliku svečanost i narodno veselje, 01. marta 1885. godine, datum je knjaz odredio, naseljena je nova varoš Nikšića. Knjazu je sa velikog narodnog zbora upućena depeša ‘’sa izrazima odanosti, zahvalnosti i posnosnom hvalom’’:
“Nikšić je danas divan i svijetao, kuće dovršene, trgovina sva prenešena i useljena, pjaca velika sa šest pobočnih ulica, lijepo posalidžana i pijeskom nasuta, koje je tvoja hrabra vojska, sve uz pucanj iz pušaka i popijevku junačku izradila’’.
Nikšićani su istog dana dobili knjažev odgovor u stihovima:
…’’ Neka novi Nikšić cvati
Junak bio ravan lavu,
A razvićem, umnim radom
Nek’ prilježnom sliči mravu.’’
Novu varoš Nikšića knjaz Nikola je prvi put obišao početkom maja 1885. godine, a Slade iste godine u oktobru. Utemeljivači i kreatori novog ggrada, vladar i arhitekta, izrazili su javno u tim prilikama zadovoljstvo rezultatima graditeljskog poduhvata u Nikšiću.
Centralni trg Nikšića od marta 1885. godine do početka balkanskih i svjetskih ratova bio je trgovački centar, pijaca i glavni pazar za sjeverni dio Crne Gore. Velika pijaca tu će ostati sve do 1952. godine kad je pored trga podignuta nova moderna tržnica sa 3500 m2 prostora.
Osamdesetih i devedesetih godina devetnaestog vijeka na trgu je otvoren veći broj trgovačkih i zanatskih radnji. Zbog skučenog prostora često je i po nekoliko zanatlija radilo u zajedničkoj prostoriji. Trgovalo se manufakturnom i kolonijalnom robom.
Na trgu su 1886. godine izgrađene dvije kućice od čvrstog materijala, kako bilježi ondašnja štampa, ‘’jedna za prodaju furmina (šibica), puščanog praha i fišeka, lovačke municije i oružja, soli, duvana, igračaka i drugog.’’ U drugoj se plaćala taksa tzv. dacija. Do pred Drugi svjetski rat pored njih se nalazila benzinska pumpa Ilije Kadovića. Kasnije su izgrađena i dva prelijepa okrugla punkta sa nastrešnicama u obliku slamenih kineskih šešira, za prodaju mlijeka, bijelog mrsa i jaja.
Na istočnoj i zapadnoj strani trga bili su postavljeni piljarski stolovi za prodaju voća i povrća. Mada nikakvim propisom to nije bilo uređeno, precizno se znalo gdje, ko i koju robu prodaje. Na istočnij strani svoje proizvode nudili su prodavci iz Ozrinića iz Župe, a na zapadnoj iz Straševine, Kličeva i Studenaca. Pijaca je bila bogata naročito s jeseni kad bi zapadnu stranu trga, nasutog pijeskom, prekrile košare sa voćem i povrćem, a istočnu, stočarski i zanatski proizvodi. Ispred gradske kafane prodavao se krompir, luk i pšenica. Kod kuće Čopića, svoje automobile parkirali su malobrojni taksi vozači.
Ponedjeljkom, u Nikšiću tradicionalno pazarnim danom, na trgu se okupljalo redovno i više od hiljadu ljudi. Tog dana Nikšić je ličio na ‘’uzavreli’’ grad, o čemu je literarno najupečatljivije sjećanje ostavio akademik Obren Blagojević : “…Posebni izgled i živahnost poprimao je grad pazarnim danom. Mislim da bi samo umjetničko pero moglo dati vjernu sliku toga dana. Nikšićka pijaca bila je jedna od najsnadbjevenijih u zemlji. Već oko 10h čitav grad bio je krcat narodom, koji se po njemu muvao tamo – amo idući svaki za svojim poslom. Bili su izmiješani i seljaci i građani i zanatlije i gospoda. Duž voćne pijace nijesi mogao prići tezgi. Tu bi seoski momci svojim sestrama i drugim seoskim djevojkama koje su se tog dana našle u gradu nakupovali grožđa, smokava, jabuka. Kafane takođe pune, ne možeš da nađeš mjesto. Tu bi se oko kakvog advokata ili lokalnog političara okupila gomila seljka vičući nešto i galameći na sav glas. Jedva si se mogao kretati centrom i ulicama kroz tu gustu gomilu svijeta… Proljećem i ljetom, svako jutro bi putem od Careva mosta vrvio dugi niz pješivačkih žena i djevojaka, koje su na malim kamenjarskim, lakoranim magarićima dogonile korpe pune svakojakog voća i povrća: grožđa, smokava, trešanja, višanja, šljiva, oraha, rogača i ne znam šta sve ne. Sve bi se to nanizalo u pravoj liniji dužom stranom u sredini glavnog trga, gdje bi onda stajale bezbrojne korpe i sandučići koji su te nudili svim što ti srce zaželi. Baš tu negdje ja sam okusio i prvu smokvu i prvi grozd u životu, pa nije ni čudo što mi se i sad zbiljski čini da tako slatko grožđe i tako ukusnih smokava više i nema. U blizini je, čini mi se, bila i baraka u kojoj se prodavalo mlijeko i mliječni proizvodi: sir, skorup, maslo. S druge strane, na samom centru trga, mali paviljončić kod koga je nekad varoški dobošar udaranjem u bubanj pozivao građane radi kakvih značajnijih obavještenja ili naredaba vlasti… Trgovine , zanatske radnje bile su pune svijeta, naročito žena. One su kupovale pomalo beza i kamrika, konca, igle, kvarat kave i po kvarta cukra i tome slično, a vrijedni trgovci iza tezge mjerili su platno metrom široko ga razvlačeći i hvaleći, ili kavu ili šećer na terazijama u debelim papirnim kesama, ne bi li što više zaradili na tom škrtom seljaku koji se tako teško odvaja od s mukom dobijene pare. Kod Maksima Kankaraša bilo je gužve naročito ispred kakve krsne slave kad su slavljenici kupovali: rakiju, vino i špirit, kavu, šećer, oriz, ulje, i šta sve za slavu nije potrebno.
Male pekare, mesare, gvožđarske radnje, kovačke radionice, berberi, krojači, stolari – sve se to dopunjavalo, uobličavajući sliku male patrijahalne palanke u sredini seljačkog mora, od Šćepan Polja do Ostroga, i do Lukavice do Trubjele.
No, život je mješavina dobra i zla. Na tom istom trgu ja sam kao dječko prvi put u životu vidio i ljudske leševe. Bila je zima. Trgom su, po snijegu, vučene volovima i praćene žandarmerijom, lagano stupale saonice: prve, druge, treće, čitav niz njih, na kojima su ležala bez reda ispremetana mrtva i krvava tijela Muja Bašovića, Sava Raspopovića i desetak drugih odmetnika od nove vlasti, izginulih negdje blizu Lukova.”
nastaviće se…
