Povodom stotinu godina od početka rada prvog stalnog bioskopa u Nikšiću, do kraja ove godine, iz štampe će izaći knjiga autora Maksima Vujačića i Moma Rebića. Iz rukopisa tog rada priredili smo feljton.
U Crnoj Gori do Prvog svjetskog rata, postojala su samo dva stalna bioskopa, na Cetinju i u Nikšiću. Stariji građani su se sjećali da je u Nikšiću 1910. godine dolazio putujući bioskop.
Prvi stalni bioskop u Nikšiću otvorio je Branko Šobajić.
Prema podacima koje je dala Ksenija Deretić, kći Branka Šobajića: „Bioskop Branka Šobajića, počeo je da radi posle Balkanskog rata. U prizemlju svoje lepe kuće, u ulici zvanoj Pivarska (danas Njegoševa, br,6. nap.prir.) Šobajić je adaptirao za bioskopske predstave jednu od prostorija. Za sedenje su postavljene stolice, prostoriju su osvetljavale brojne petrolejke, kad predstava počne, lampe se privijaju na najmanju svetlost. Za vreme pauze svetlost se pojačava. Projekciju je vršio sam Šobajić. Filmove je nabavljao od Ljuba Tamindžića sa Cetinja… Gledaoci su bili pretežno muškarci, teško da ih je bilo toliko da bi se mogli pokriti troškovi. Ulaznice su se kupovale pri dolasku u dvoranu, cena im se ne zna. Takođe se ne zna koliko su puta nedeljno održavane predstave. Slike su titrale, aparat je pucketao. Kad je Šobajić pripremao program, aparat se čuo po celom gradu i deca bi nagrnula u njegovu kuću. Bioskop je radio do rata 1914. godine, Dugo posle prvog svetskog rata u magazinima Šobjića bilo je koturova sa filmovima. Nestajale su pri seobama i prilikom bombardovanja grada u drugom svetskom ratu. Projekcioni aparat Šobajića bio je posle drugog svetskog rata jedno vreme u Muzeju grada Nikšića”.
***
Cetinjske novine, br 52 (11. februar 1917) objavljuju pod nadnaslovom Dopis iz Nikšića :
Nikšić, 1. veljače
Bojni kino
Nikšić će kad to konačno dopusti dovoz materijala i do nas uprkos zlom vremenu i tegobama transporta imati svoj stalni bojni kino. Za predstave uređena je dvorana jednog bivšeg društva i ima u njoj mjesta za 150 sjedala, a i potrebne ulaze i izlaze kako je to propisano radi sigurnosti. Dosad je davano četiri predstave, jedna je od njih besplatno za školsku djecu grčko-istočne vjere na njihov Božić.
Slike za ove kino-večeri dao je ovdašnji fotograf S. Šobajić, koji posjeduje još iz doba mira čitav uređaj za kino.
Može se javiti, da je dosadašnje večeri dobro posjetilo i civilno pučanstvo i vojništvo i da su svaki put sva sjedala bila rasprodana.
Nesumnjivo je da je autor ovog teksta pod S. Šobajić mislio na Branka Šobajića, koji je zaista bio tada „ovdašnji“ fotograf… i “koji posjeduje još iz doba mira čitav uređaj za kino”.
Branko Šobajić je preminuo te 1917. godine, za vrijeme austrougarske okupacije Nikšića, a o daljoj sudbini pomenutog „Bojnog kina“ u Nikšiću nemamo podataka.
***
Nikšićki trgovci, braća Todor i Risto Bošković kupili su 25. aprila 1923. godine moderan aparat za bioskop. Bioskopsko pozorište (tadašnji naziv za kino salu) bilo je smješteno u kafani Đuraševića. Bioskop je imao dvijestotine pedest sjedišta, a filmove je prikazivao Ristov sin Boško.
***
Pero Berkuljan (1885-1954), kafedžija, prema sjećanju nekih članova njegove porodice prikazivao je filmove u ulici, danas s imenom Josipa Sladea, do 1925. godine, kada je izgrađen Dom zanatlijsko-radničkog udruženja sa salom koja je imala četiristo sjedišta u parteru, lože i galeriju. Berkuljan je tamo otvorio bioskop i kafanu. Od 1938. godine, kad je Domu renoviran krov, Berkuljan je prikazivao filmove u zgradi Zahumlja, a potom do 1941. godine opet u Domu.
Tridesetih godina prošlog vijeka bioskop je, sjećala se prof.dr Olga Brajičić (Nikšićke novine, 3. jun 1999.) bio „naročito privlačan“: „Ista sala Doma, u kojoj su održavane svečane priredbe, pozorišne predstave i balovi, bila je bioskopska. Vlasnik bioskopa bio je ugostitelj Berkuljan, čija se kafana nalazila desno od ulaza u salu o kojoj govorimo. To je bilo vrijeme kada smo poslije nijemog filma doživjeli da zaživi zvučni film. Ali posebno moram istaći da je to bio period svjetske slave velike Grete Garbo. Ostala je nenadmašna, prosto čarobna, u filmovima koje smo imali priliku da gledamo : „Kraljica Kristina“ , „Dama s kamelijama“, „ Marija Valevska“ i dr. To samo po sebi govori (kao i njeni ostali filmovi) da je samo ona mogla igrati uloge ovakvih ličnosti. Popularna u to vrijeme, ali nešto manje nego Greta, bila je Marlen Ditrih, koja se posebno proslavila u filmu „Plavi anđeo“, a posebno interesantna pojava na filmu tih godina bila je mala plava Sonja Heni u svojim umjetničkim filmovima „Na ledu“, pošto je prethodno osvojila svjetsku i olimpijsku slavu kao prvakinja u klizanju na ledu. I ova umjetnost bila je za nas zadivljujuće otkriće”.
Slavne glumice nijemog, a zatim i zvučnog filma, takođe smo upoznali u njihovim najboljim ostvarenjima. To su bili : prvo, veliki zavodnik Rudolf Valentino, odmah iza njega – Ramon Novaro, zatim Klerk Gejbl, Žan Gaben i posebno nenadmašni Čarli Čaplin. O filmovima ovih slavnih glumica i njihovih partnera na filmu, puno se govorilo među nama: film nam je otkrivao čudesnu umjetnost, velika književna djela, razne istorijske epohe, velike istorijske ličnosti i ljudske drame. Tako je i film, posebno, bio jedna od novih oblasti našeg kulturno-umjetničkog obrazovanja.
(U narednom broju: Bioskopi u Nikšiću nakon Drugog svjetskog rata)
-Maksim Vujačić
