Bila je nedelja ujutro. Mislio sam da predhodnu rečenicu napišem u prezentu, ali mi je ljepše kada vraćam sjećanje, komotnije je nekako. Ovo se i desilo u tenutku ali nije pošteno reći da je to moglo ostati u memoriji jednog sasvim običnog jutra u jednom svasvim običnom naliku na mene ili bilo koga drugog. Pogled sa Petrove Glavice na „polupanoramu“ Nikšića bori se sa posljednjom mišlju, koja je prva komšinica sjećanja, kao neka srednjovječna zgodna dama koja koketira sa preostalim dijelom, ne smijem se usuditi reći sa ostatkom, sa komšilukom istine. Pravi žabicu, odskakujući preko pločnika sa trga Šaka Petrovića, preko kuće Zirojevića odlazeći manirno preko Stare Varoši u svoj bukvalni nedogled i potpuni tajac koji pravi zaborav. I taj i takav pogled me me uvijek vrati na onu moju staru kritiku u pisanju, “zbog čega?“. Ima nekakvav motiv, ima uvijek nekakav suludi instikt koji se se bori sa onim realnim. Ima uvijek pristojno mjesto za nepristojne misli , ima uvijek uski prostor za prolazak megalomania, za prolazak vremena koje upošte u stvari i brine za mene, za “nas”. Taj moj zenit, moja tačka posmatranja koja je je srasla sa tačkom mišljenja. Ne slučajno, one su se povezale u roku, izgleda. Našle su kohezuiju u onom trenutku pomirenja između sebe i sebe, između sebe i mene.
Sa toga čuvenog mjesta misli čovjek o vječnosti, ili bolje reći svaki Nikšićanin joj namigne, pa sad svaki različito sa svog stanovništva. Ne bavim se krajnostima, slome me, bukvalno. Bavim se ljudskim navikama, hrabro i nedozvoljeno. Pripišem ja sebi uvijek veliko breme. Ne smatram to patetičnim. Mjerim svoje udaljenosti. Želim da napravim neki sistem vrijednosti i mjerila prema svojoj karmi. Želim da budem neki novi ”taj neko”, i neko drugačiji sa mjesta gdje je rekao o svemu sve “taj neko”. I u svoj toj (ne)logičnosti na svoj način žive slike dovedu sjećanja kao krunske svjedoke. Odmah nešto ne štima, odmah je sve u skladu sa tuđim pojimanjem mene , moga brata, moje sestre, moje navike, mojeg disanja, moje borbe i moje odveć pobjede jer me poraz ne tangira, jer je poraz nešto što je poslao neko koga ne vidim sa Petrove Glavice i svega onaga što sam vidio kroz sebe samog. Sa toga kompleksa popularno zvanog “kod manastira” svako od nas je posmatrao budućnost, sabirao uspjehe, oduzimao poraze od svog ega , borio se sa čovjekom u sebi. Taj mali prostor koji je država za sebe nekako je uvijek obilježavao moje i tvoje godine, polako nam pripisivao naš provincvijalski dižvivljaj velikograđanske kulture. Miris poznat i simbol vječan. Sve sluti na Jerusalim. Pokorim se ljepoti jednostavnosti koja nas je stvorila. Duvaju u leđa Njegoš, Crnjanski, Kiš, Kovač…. Malo pod utiskom praznika Vaskrsenja, malo iziritiran prvim proljećnim pejzažima, malo uzdignut vapajem čovječanstva koje vapi za humanim, sve me podsjeti na Jerusalim i na jedan zatvoreni krug koji je više nego savršen. Nada. Sigurnost. Napajam se mirisom istine. Žmurim. Mislim o tome da nijesam tu. Razmišljam o tome koje bi mjesto moglo biti ljepše i prostije Petrove Glavice. Opet sve navodi na jedan zaključak. Jerusalim. Po čuvenom pravilu kruga sve počinje i završava u jednoj tački. Za nas obične ljude to smo mi, početak i kraj. Za istoriju čovječanstva to je prvi i posljednji čovjek koji su ustvari jedan, preslikani Gospodnji lik. Za jedan skladan život u nikšićkim prilikama to je skup susreta i pogleda sa Petrove Glavice. Bez pretjerivanja. Pristojno. Nekom svojom privlačnošću i mistikom saborna crkva SV. Vasilija Ostroškog bdije nad naizgled pomalo umornim gradom koji je razapet kako bi spajao duh stare Crne Gore i temperament i visprenost stare Hercegovine. Stoji i vremenom se ne mijenja, ne tone. Veća je svakoga dana, blistavija, bjelja i nevinija. Ponosita jer zna da je njen temelj neprolazan, da smo to svi mi u odrazima naših predaka koji su je podigli i podarili sebi i nama, njihovoj djeci. Nekad mi se učini da čujem tužne jecaje kada se oglasi zvono sa saborne crkve. Zastanem. Pravim udaljenosti između ličnih zaključaka. Promijenim stav, ostavim osnovu istu. To nijesu jecaji, to su osmjesi sve djece i krštene i nekrštene, i bogate i siromašne, i domaće i došljačke. Ti osmjesi pjevaju zajedno odu ovom lijepom mjestu i ovom Božijem daru koji je kruna na glavi moga grada, princa svih gradova.
U knjizi “Dobri duh Nikšića” (koju sam dobio još kao dječak na poklon za moj debi na televiziji) sjećam se pisao je “pjesnik” o Petrovoj Glavici i njenom značaju za Nikšićane. U nekoliko redova, pristojno i konkretno nasuprot mojem esejisanju. Sklopio je figure i simboliku ovoga mjesta o čas posla, maestralno kako je samo on znao. I sam rekao da je to mjesto početka i kraja, da je to početah svih naših “drumova” i kraj svih naših odlazaka i odmora.Podvukao je crtu. Sa jedne strane je legao u vječnost, a sa druge označio početak drumovanja za nas “mlađe” generacije ostavljajući svoje stope po svojeimenom šetalištu.
I sada je nedelja ujutru i ona je uvijek. Dan koji je beskrajan, koji je simbol, koji je nekako najznačajniji među danima. Bili mi ili oni sve jedno je, nedjelja će imati posebno mjesto. Za posebnosti treba imati strpljenja. Posebnosti se stvaraju u osamama, u trenutcima bezbrižnosti. Posebnosti se stvaraju na lijepim mjestima koja svojim postojanjem davaju simboliku lijepim trenutcima u našim neprolaznim životima. Jedno takvo mjesto od kojeg krećemo i prema kojem idemo u svakom našem djelovanju je Petrova Glavica i prelijepi hram na njoj. Da ne bi bili posebniji od ostalog čovječanstva zadajem sebi zadatak da nađem asocijaciju na sve ovo. Prva i poslednja misao. Odgovor tačan. Odgovor glasi : Jerusalim.
-Nikola Cicmil
