Bila je, kažu, obožavana – kadikad kuđena. Svoja i osobena: velika majka i domaćica – sjajna družbenica, pjesmom nadarena krčmarica. Otud i ujedno – ženski boem i „bekrija“. Moji, iole stariji Nikšićani, lasno bi razabrali pomalo zagonetni preludij ove priče. Dabome: Natalija-Koka Djukanović-Vujović.
Nota bene: Eto, i u imenu i pezimenu, reklo bi se homo – pardon, femine-dupleks. I ne samo u simbolici– već u njenom prpošno razgranatom životu. Stazama kojima je hodila, tragovima koje je ostavila i, u krajnem nažalost, gorkoj i zlehudoj sudbini koju je u dubokoj starosti doživjela… Eda bi se to objasnilo – podastirem, možda najneobičnijih i najkompleksniju biografiju, podrazumijeva se, višeznačno neobične žene. Bome i legende našega grada. Počnimo od prisjećanja mojih i vršnjaka mi.
KAPLAR GIOVANI
Rat se, spočetka četrdesetih minuloga vijeka uveliko golemo rasplamsao. Četa italijanskih vojnika (ne baš onih rigidnih fašista-crnokošuljaša) „ulogorila“ se u Mušovini s onu stranu željezničke stanice i šina iliti „štreke“. Nekolika đevojčurka, čuvši tihu pjesmu i gitaru – probliži se žičanoj ogradi , načuljiše uši i, tobože ne sasvim zainteresovano, slušali nekog omlađeg pa i omalenog gitaristu lijepoga glasa… Sjećam se kao danas, priča mi Koka, ravno pola stoljeća nakon toga, u njenom stanu u Kjetiju, ubavom gradiću ponad Peska ponad Peskare. Kaplar Giovani Kopola (da, samo prezimenjak – nikakav rođak – fascinanznog režisera Frenisa Forda – „Kum“ ) pjevaše čežnjivu baladu (namjerni pleonazam) „Mamma, son’ tanto felice”. Sjutradan, isto mjesto, ista pjesma, ista scena. Ali, kako mlađana Natalija-Koka, ekstra muzikalna sa slavujskijm sopranom – poče da ga melodijski, prati ,u terci“ bez neznavenog teksta – kaplar zastade i pjesmom i dahom! Eto tu, u snažnoj asocijaciji zavarniči scena nalik onoj kada se Hamlet Montegi u trenu opsjenio Ofelijom Kapulet. Da, da: dva žestoko zavađena bratstva – u ovom kontekstu dva teško zavađena ratna neprijatelja… Ništa, ništa, dakle sem bezazlenog „a distance“ flerta, a kamoli bliskog susrijećanja. Điovani Kopola je za Koku (p)ostalo nepoznato ime. Đovani, pak, zapamtio je da su njegovu simpatiju (može li se reći i ljubav „a la pfrima vista“?) – drugarice oslovljavaju sa Koka.
ČETIRI DECENIJE KASNIJE
Junakinja naše priče osta u Nikšću. Pjevala i glumila u Zahumlju, bila prvi glas Crne Gore u 54.-oj godini na koncertu u Bijelom Polju.. Desetak godina kasnije biva u braku sa dobricom Jovom Vujovićem i imala dvoje djece Miru i Božidara-Boba. Oboje je nadživjela. I oba muža. No, hajdemo redom… Kaplar (podosta docnije inženjer-geodet) Đovani Kopola krajem rata se oženio Slovenko učijoj kući se skrivao kad je, mjesec uoči kapitulacije Italije, septembra 1943., pobjegao iz vojske.
Bezmalo trideset godina živio je sa suprugom u Kjetiju. Slovenka Ana je umrla, a Đovanijeva prića, u prisustvu Koke, njegovim žargonom tj. slabašnim poznavanju našeg jezika i gramatike – izgleda i zvuči ovako: “Onaj vece kada Ana umri – ja teško spava. Sanjam Koka. Slusaj…Sjutra ja opet sanjati kada opet viđeti u Niksić. I tako puno noć i puno dana, poslije mjesec i po, ja idi pravo Crna Gora da u Niksic traziti Koka. Niko ne zna. Taj sto za mene bio za prevodilac misli da ja trazi kuvarica. A to talijanski se kazi – Kuoka. Onda jedna zena kazi – pa to nije kuvarica – to je Natalia, Koka Dzukanovic. Onda pravo u njena kafana i zagrli se i tako puno minuti plakali…Ja kazi Koka da moja zena ne ziva i ja hoću zeniti moja prva velika simpatiju sto sam dva-tri puta vidio u moja zivot…” (PS: Sve ovo je snimljeno na magnetofonu i doslovno emitovano u reportažnom zapisu na talasima Radio-Titograda , da ponovim – u vrijeme rigidnog embarga i žestoke inflacije – sproljeća 1994. godine).
SVADBA U CRNOGORSKOM
Ovdje u njihovom domu – priču nastavlja Natalija. Uz crnogorsku lozu prije, i pitki italijanski Kjanti – poslije ručka. A na stolu- raštan i kastradina! Raštan, bolannebio iz moje „goleme“ bašte, dolje ispod zgrade… U vr’ glave ima dvaes-tries kvadrata – šeretski će domaćica.
***
Nijesu nam, s početka, ođe šćeli dat’ da se vjenćamo u crnogorskoj nošnji u ovoj prelijepoj, velikoj crkvi u malenom gradu. A onda je Đovani išao kod biskupa, pa nadbiskupa i – evo ti svadbe, evo televizije i novinara… Evo i mladenaca od po šeset i kusur ljeta ođeveni kada je vjenčanje usred Ni’šića.
Ova „love story“ u trećem dobu, ispričana je, meni i vozaču kombija, kada smo, više nego jednom, dolazili u dom Kopolovih, e da bih iz njihovog natrpanog kućnog magacina dopremali humanitarnu pomoč – ljekove ponajviše. Maršrutom od Kjetija, preko Peskare, Barija, trajektom do Drača, zatim Skadra i Božaja do odredišta – Kliničkog centra u Podgoricu, Lučkog magacina u Zelenici, risanskog Doma starih, Dječjeg doma u Bijeloj… Sve po putnom nalogu tadašnjeg ministra zdravlja Miomira Mugoše i saglasju nadležnih organa italijanskog Crvenog krsta i lokalnih kanonskih vlasti koje su dobrano znali kako u njihovom crkvenom horu godinama dominira Kokin milozvučni sopran. Eto, stoga su je , s pravom nazivali Koka –„Usignolo nacionale di Montenegro“. Da, da: crnogoski slavuj. I to u Italiji – zemlji velikana muzike Verdija, Pučinija, Rosinija, Albinonija, Leonkavala…
Koka, svakoruki patriota i humanista… Riječju – legenda!
Stoga: sada i za svagda – slava joj i hvala.
-Bratislav-Bato Kokolj
