Sjećanje- Željko Bjelica – Beli (1964 – 2017)
Piše: mr Željko Rutović
Upoznali smo se avgusta 1984. godine u Karlovcu-Hrvatska, na odsluženju vojnog roka u JNA. Kao što je i očekivano, nostalgično-zavičajni zov, upečatljivo je obilježio susret i slike sa istog. Beli, kako su ga od milošte zvali, bio je sa svojim ljudskim karakteristikama pravi reprezent sredine iz koje potiče. Visok, markantan, sportske korpulencije i posve nezaboravnog toplog osmjeha, Beli je snažno plijenio svojom harizmom. Srdačan, otvoren, druželjubiv, blagonaklon i predusretljiv, znao je sa ljudima, koji su rado zbog svih tih osobina stupali sa njim u komunikaciju.
Sveukupnom pojavnošću i ljudskim odnosom brzo je stekao neupitani autoritet koji se ničim nije dovodio u pitanje. Sportista od formata sa već izgrađenom kulturom takvog života i rada, Beli je bio lider svih sportskih disciplina i pratećih takmičenja. Biti sa njim u ljudskoj i sportskoj komunikaciji, značilo je biti u prednosti. Prednosti etike, prednosti smisla, srdačnosti, fer pleja, pobjede…. Stasitost lika definisala ga je stasitošću pravog vojnika, kog ste prosto morali zapaziti. Antičkog stava sugerisao je svaku vrstu otpornosti, odgovornosti, povjerenja, otmenosti i dostojanstva. Sve to znao je da nosi ljudski, odmjereno, skromno i normalno. Uniforma na njemu definisala je školski obrazac izgleda vojnika JNA. Kao takav, bijaše svekoliki primjer uzornog vojnika koji je bez razlike plijenio simpatije i vojnika i starješina. Nezavisno odakle je ko dolazio, Belog su sa poštovanjem pozdravljali, uvažavali i rado se s njim družili. Dobronamjeran i druželjubiv pružao je nesebičnu podršku, pitajući i autora ovog teksta da li mu je po nekom pitanju potrebna. Onako, kako to već mladom vojniku prija, prijalo je i meni što takvog čovjeka znam i za prijatelja imam. Naravno sa posebnim zadovoljstvom što obojica dolazimo iz nama dragog, rodnog grada, Nikšića.
Željko Bjelica
Nikšić kao grad i zaista rasadnik sportskih veličina, bio je 1980 god. početna stanica Željku Tomaša Bjelici (1964), kada je u tadašnjem RK “Čelik” u vrloj generaciji sa Slobom Nikolićem, Zoranom Marušićem, Milanom Radovićem, Momčilom Živkovićem, Veskom Radulovićem…počeo uzornu sportsku karijeru. Čari rukometa, sportske inteligencije i fer pleja Beli nastavlja da od 1987.daruje gradu Zrenjaninu i Proleteru sa kojim je igrao i doživio san svakog rukometaša, finale kupa šampiona sa Barselonom. Vrijedni rezultati nijesu ostali nezapaženi, pa je njegovo umijeće bilo prepoznato od strane francuskog prvoligaša ABC iz Pariza, čijim navijačima Beli ostaje u trajnom arealu sjećanja onih koji su upečatljivo obilježili istoriju ovog kluba. Povratak iz Francuske, veže za svoj Proleter sa kojim osvaja prvenstvo Jugoslavije. Beli svoje sportsko umijeće, trud i posvećenost nakon okončanja uspješne golmanske karijere nastavlja kao trener sa zapaženim stažom na čelu prve ekipe Proletera. U svojstvu pomoćnog trenera, Beli sa proslavljenim rukometašem Momirom Rnićem sa klubom Vojvodina postaje prvak Srbije, nakon čega i prekida trenersku karijeru.
Gradu Nikšiću, širokoj sportskoj javnosti, poštovaocima rukometne igre, njegovoim prijateljima, a posebno njegovoj porodici, supruzi Gordani, sinu Matiji (takođe rukometašu Proletera) i šćerci Nadi ostaje plemenito sjećanje i najljepša ljudska posveta koju je Beli svojim životom, moralom i sportskim rezultatima ostavio za sobom. Trajno i upečatljivo, kao zaslužnik svjetova ljudskog dobra. Nažalost, sudbina i zemaljski putevi odnose ljude i to upravo onda kada su zrela iskustva i mudrost, trebali još dugo vremena da zrače, pomažu i hrabre sve oko sebe. Takva sudbina zadesila je preranom smrću Željka Bjelicu. Beli kao primjer uspomene i čovjeka koji se ne zaboravlja. Otišao je prerano, pokazavši kako ljudska plemenitost i smjernost za dane provedene na zemlji ostaje častnim i neizbrisivim uzorom ljudskog postojanja. Za primjer, sjećanje i poštovanje.
Belog su sportski i životni putevi skrasili u Zrenjaninu. Vječno. To su putevi koji su na svakoj dionici odisali vrlinom časti, ponosa i uspjeha. Svojim radom i sportskim odnosom postigao je rezultate koji ostaju za ponos i sjećanje njegovom rodnom gradu Nikšiću, njegovom gradu porodičnog života i vječnog smiraja Zrenjaninu i svakako najširoj sportskoj javnosti koja ga je priznavala, uvažavala i koja će ga kao takvog pamtiti. Po svemu, živio je život plemenitosti i dobra, koji je svojim životom na najbolji način pokazao zašto čovjek jeste i ostaje Čovjek. Poznavati Belog i nositi kulturu sjećanja na njegov lik i ime, znači pamtiti ljudsko trajanje i vrlinu koja se u dobru prenosi, prepričava i ostaje uzoritim primjerom ljudskog postojanja.
