Ljubomir Ljubo Stanišić-muzičar i slikar
DAR OD BOGA NA DAR UMJETNOSTI
Još kao dječak Ljubo je počeo da prinosi žrtve svojim talentima za umjetnost. Iz drugog razreda Nikšićke gimnazije istjeran je zbog muzike, mogućnost vanrednog studiranja dovela ga je, opet u ime muzike, do Ekonomskog fakulteta, a posao u banci napustio je u ime slikarstva i muzike… Odricanjima je osvojio rijetku privilegiju da radi samo ono što voli- stvara muziku i sliku. Njegova muzička i likovna djela obilaze svijet.
Ljubomir Stanišić
“…Stvarao sam i đavolisavao milione. Neko voli džipove i uživa u materijalnom, a moj svijet su muzički studio i slikarski atelje. Nikada mi nije dosadno, probudim se poslije ponoći i stvaram kompoziciju ili sliku…” Bio bi to siže inspiracija, iskustava, izbora… odnosa prema životu Ljubomira Ljuba Stanišića, čovjeka sa diplomom ekonomiste koja mu ne znači ništa, i umjetnika bez diplome koja mu, opet, ništa ne bi značila. Jer, on u Ulici Dimitrija Bulajića, u svom muzičkom studiju, ateljeu i galeriji proizvodi umjetnost. Ta priča teče paralelno od 1985. kada je stekao status slobodan umjetnik za koji se počeo boriti kao gimnazijalac kada je pokazivao ranu zrelost u pogledu ludističkog zadovoljstva, uživanja i hoda za sobom. Ta priča, kaže Ljubo, počela je prije početka, kao i svaka u Staroj Varoši, u domu Mirka Stanišića: “Moj otac Mirko bio je predratni profesor, direktor Učiteljske škole, a penzionisan je kao profesor na Pedagoškoj akademiji. Napisao je pet zbirki poezije. Majka Zorka je od porodice Kujačić, ujak Mirko bio je poznati slikar, a od majkine sestre od strica je Dado Đurić.” Privilrgiju da kao dijete uglednog prosvjetnog radnika bude dobar i primjeran učenik nadjačala je ljubav prema muzici pa je Ljubo zbog deset jedinica i dvije stotine neopravdanih časova u drugom razredu Gimnazije istjeran iz škole. Nije ga spasio šarm muzičara niti ugled njegovog oca tada direktora Učiteljske škole: “Nijednu riječ u moju odbranu otac nije htio da kaže, a bilo mu je teško: To je tvoja odluka, tvoja krivica i sam se izbori, rekao mi je. Tada počinju moja neviđena putešestvija od Bara preko Rožaja do Berana gdje sam, konačno, zahvaljujući preporuci profesora Ilije Lemajića, završio drugi razred gimnazije.”
Otvaranje čuvenih nikšićkih rokenrol vrata, tajnovitog prostora između poznatog i nepoznato, zatvaralo je ona koja su šezdesetih godina 20. vijeka bila obećavajuća na društvenoj ljestvici. Ta vrata Ljubo je doživljavao kao životarenje sa rupom u epicentru, a njegov svijet bila je muzika. I akademsko zvanje diplomirani ekonomista stekao je u pauzama od opsesivnih nastupa širom bivše Jugoslavije sa grupom talentovanih, atraktivnih, odvažnih i upornih svojeglavaca koji su svojeručnim muzičkim potpisima obilježili jedno vrijeme: “Za mene je muzika bila čudo. Na ideju Bata Jaukovića i Bata Govedarice, koji sada žive u Americi i doktori su nauka, napravili smo rok sastav Fenixi, prvu rok grupu u Nikšiću. U grupi su bili i profesor Branko Burić i pokojni Marko Jovićević, a ja sam bio pjevač i učio sam da sviram bas gitaru. To je bilo nešto najljepše.” Fenixi su disali punim plućima, nastupali su širom Crne Gore, a stariji Nikšićani i danas prepričavaju zabave u Omladinskom klubu i na Malom stadionu: “Zabava je počinjala u sedam, a morala se završiti u deset sati. Popunjeno do posljednjeg mjesta. Jednom smo htjeli da se reklamiramo pa smo na trotoaru ispred Jugoplastike ispisali Fenixi. Dolazi milicajac Zećo i pita: šta je ovo, F- fašizam E- Engleska… vi ste elementi protiv države. I privede nas u stanicu. To je jedna od anegdota karakteristična za to vrijeme.” Najbolja reklama za Fenixe, priča Ljubo, bila je svirka, jer ko ih je jednom čuo svuda ih je pratio. Na repertoaru su imali svjetske hitove i tako upoznavali publiku sa muzičkim kretanjima: “Slušali smo Radio Luksemburg i učili. Jedan je hvatao riječi, drugi skidao akorde… pa je za jednu pjesmu trebalo petnaestak dana.”
Zbog odlaska na studije većine članova, grupa Fenixi se rasformirala, a Ljubo je počeo da nastupa sa Nebom Petkovićem, Draganom Janjićem, Belim Boškovićem i Lazom Tripkovićem u grupi Đetići. Bilo je to vrijeme muzičke magije poželjne za svaku crnogorsku antologiju. Ljubo se živo sjeća nastupa Đetića, jer svaki je imao jedinstvenu boju:” Vazda po hiljadu ljudi. Red se čekao za kartu, jer smo bili atraktivni, a posebno Dragan Janjić. Tada je jedini festival zabavne muzike u Crnoj Gori bio Titogradsko proljeće. Pobjedili smo 1972. sa pjesmom San Stefan. Tekst je napisao Dugo Krivokapić, muziku Miki Jelinić, ja sam pjevao, a prateći vokali bili su Lenka Durutović i Buda Knežević. Doživjeli smo neviđene ovacije. Ta pjesma nažalost nije snimljena, a bili smo prvi na top listi ispred Parnog valjka i Prljavog kazališta.” U pauzama od čulnog rokenrol svijeta Ljubo je završio Ekonomski fakultet. Diplomirao je 30. avgusta 1977. a 31. avgusta otišao je u vojsku u Visoko. U vojsci je formirao sastav koji je nastupao širom Jugoslavije, a muzika mu je donijela niz povlastica i nagrada. Bio je to život za tri života i magija koja se otima riječima: “ 1976. sa Momicom Glomazićem i Tomom Bašićem otišao sam u Split. Tada sam kupio prvu gitaru. Ugovor za svirku bio je mjesec, a svirali smo šest mjeseci. Plata je bila 4000 maraka, svako je imao svoj apartman. Tada je bila Pjesma ljeta koja je okupljala najbolje pjevače: Čolić, Dragojević, Mišo Kovač, Zlatko Pejaković… Oni su nastupali od Opatije do Dubrovnika. Iznenada oni uljeću na našu svirku. Našeg klavijaturistu, koji je bio najodgovorniji, zabolio je stomak od treme. Kaže Momica: Ljubo kreći gitarom pa ćemo se nekako izvući. Odsviram solo dionicu na gitari, nastavi Momica, i prolomi se aplauz. Neviđendan. Tajna je bila u duhovnosti i atraktivnosti, odnosu prema životu i muzici. Bili smo prirodn i opušteni, živjeli smo muziku.” Jedne godine nastupali su u Ulcinju, a 150 metara dalje od njih najbolji školovani jugoslovenski muzičari među kojima i Dragan Vidak:“Prve noći posjeta je bila pola pola, nakon treće noći kod nas se nije moglo prići, kod njih niko. Došli su da vide koje su to zvijerke i jedan kroz suze kaže: Ljudi moji ovi ne znaju ni instrumente da naštimaju, a otjeraše nas za Beograd:” Brojna su sjećanja na događaje koji slikaju duh tog vremena i generacije muzičara koji su bili magnet za publiku, ma gdje da su nastupali. Jedno od njih je uspjeh na Opatijskom festivalu kada je Ljubo samo za tu priliku osnovao grupu Montenegrini: ”Bio je konkurs za Pjesmu evrovizije. Imao sam pjesmu Nijema plaža kojom sam osvojio prvo mjesto i dobio mogućnost da Crnu Goru predstavljam na Opatijskom festivalu. Tada okupim muzičare, sve legende Dragana Janjića, Dragana Drapića, Duku Martinovića i Mirka Šukovića. Tako je nastao bend Montenegrini za nastup u Opatiji, događaj za pamćenje. Nas jedanaest krenulo je na put fićom. Kao sardine. U međuvremenu brat Dragana Drapića kupi muzičku spravu koja je bojila zvuk. Na generalnoj probi pojavljuju se najveća imena YU rok-pop scene. Moć našeg instrumenta napunio je Kristalnu salu, nastalo je komešanje i organizator nam kaže: vi ovo ne možete da koristite. Ušli smo, i pored toga, u finale.”
U vrijeme najveće euforije, kada su u male ostavljali velike muzičare i širili famu o muzičarima posebnog šmeka, Ljubo Stanišić je, zbog smrti brata, napustio muziku. Zaposlio se u banci, a da bi izdržao nepodnošljivu jednostavnost rada u toj struci, bez mogućnosti samosvjesnih refleksija, utočište je pronalazio u slikarstvu. A onda je taj bezbrižan poslovni angažman i privilegovan status u banci zamijenio diplomama izvanredan sluhista i majstor linije i boje i nastavio put u neizvjesnost:” Samo ponekad se sjetim da sam završio Ekonomski fakultet, a uvijek da su moje jedine ljubavi muzika i slikarstvo. Moja pokojna supruga Anka uvijek mi je pa i kada sam, bez pare i dinara, odlučio da napustim posao, davala vjetar u leđa. Rekla mi je: ja sam uz tebe. To je bilo neprocjenjivo važno za mene i moj dalji put.” Ljubo se prepustio umjetnosti, a riječ o sebi prepustio je slici. Za trideset godina bavljenja platnom, bojom i linijom, ako je početak prva izložba 1987. imao je blizu 80 izložbi u zemlji i inostranstvu. Riječi kritičara o njegovom stvaralaštvu pamte katalozi i novinski stupci, a one koje su izgovarali posjetioci bez poznavanja slikarskih termina, tehnika i stilova, i posjetioci akademski slikari, pamti autor kao sjećanje na platna koja su pronalazila nove vlasnike širom svijeta. Sa nekih izložbi nije vratio nijedno:” Bila je to 2003. godine. Na Svetom Stefanu imao sam izložbu. Petnaest minuta prije zatvaranja Galerije pojavi se grupa ljudi. Jedan čičica, duge sjede kose i brade, posmatra platna i pita me: gdje ste završili akademiju? Mene dosadilo da govorim da nijesam akademski slikar pa kažem: u Pragu. – Svaka čast, kaže čičica koji je tri moja platna kupio za 3000 maraka. Tada se predstavio: prof. Slobodan Sotirov, predavač na akademijama u Sofiji, Beogradu i Niš. Htio sam da mu vratim pare, jer za mene je to i danas važan događaj.” Svako platno sa Ljubove izložbe kupio je Sveto Dragović, vlasnik očne klinike Sveti vid iz Beograda, a još tri puta sa izložbe nije vratio u atelje nijednu sliku: “Kada vam se to desi znate da vrijedite i to vas inspiriše, jer slika koju niko ne vidi ništa ne znači”, kaže umjetnik kojem ne vjeruju da nije završio akademiju, a koji sliku osjeća posve svojom dok je završi. Tada je ona njegov trag i pričač, a vlasništvo nekog drugog: “ Poklonio sam brojne slike ljudima koji vole umjetnost, a nemaju novac. Takve odmah osjetim i sa zadovoljstvom darujem.” Ljubove slike se nalaze širom svijeta u domovima znanih i neznanih, a njihovi vlasnici su i Džeremi Ajrons, Đorđije Balašević, Kežman, Maja Sablić, Divac…
Uljem na platnu slika superiorno obavješteno, pronicljivo i elegantno sve što čini trenutni sklad u prostoru ili sjećanju, ili sklad trenutaka koji imaju istoriju i priču: portrete, pejzaže, mrtvu prirodu, apstrakciju, svakodnevicu i tradiciju kao eminentna kulturološka pitanja: ”Najvažniji su mi motivi iz prošlosti Crne Gore. Zaboravljene priče i predmete čuvam na platnima. Ali, to zanima samo nostalgičare, uglavnom naše iseljenike. Ja ih ipak slikam”. Ljubo ne priznaje definicije i fraze u umjetnosti i o umjetnosti, a priznaje iskustvo i provjerene vrijednosti zašto je sinonim Rembrantova poetika. Svoje platno koje liči Rembrantovima, kaže, nikada ne bi prodao: ”Ja nikada u životu nijesam imao sponzora, kada bih tražio sponzora bacio bih slikarstvo. Nikada nijesam bio član bilo kojeg udruženja. Slikarstvo je individualna disciplina. Uopšte me ne zanima šta kažu zvanični kritičari, a pamtim divljenja, oduševljenja, poglede ljudi koji ne govore samo zato što bi trebalo nešto da kažu, već ono što osjećaju.”
Ljubo Stanišić, stvaralac potpuno izgrađenog samosvojnog stila, ne dozvoljava da na njegovim platnima i kompozicijama, u njegovom životu, prkosno realistična mitologija izgubi esencijalnu životnosti, a zadrži banalnost preživljavanja. Slika i muzika su njegove muze, terapeuti, prijatelji, mecene, menadžeri… Njegova svakodnevica je smjenjivanje zvučnih i vizuelno opazivih fondova: “Istom emocijom stvaram muziku i sliku. I prazno platno i muzički projekat ne puštaju me dok ih završim. Uvije sam se borio da radim ono što volim. I uspio sam. Ja to ovako gledam: Dar od boga koji moram da vratim. To je suština svega.” Tako ljubo opisuje priču koja je počela je u Staroj varoši, a nastavlja se na adresi Dimitrija Bulajića 4. U njoj su sada i Ljubove kćerke, Iva u svijetu umjetnosti, Mašta u svijetu nauke i sporta.
Osamdesetih godina 20. vijeka pjevač i gitarista Ljubomir Ljubo Stanišić stavio je tačku na muziku, a nakon višegodišnje pauze dodao dvije kao tekstopisac, aranžer, kompozitor, producent-vlasnik muzičkog studija, i ateljea u kojem uspješno traje poetski realizam. Na toj adresi su vrata između poznatih i nepoznatih svjetova širom otvorena.
Sonja Vujadinović
