Željeznička pruga Nikšić – Bileća počela je da se trasira oko 1925. godine i trebalo je da prođe još deset godina da bi radovi i istinski otpočeli. Narod na ovim prostorima u to vrijeme nadao se da će izgradnjom ove pruge doći do rješavanja mnogih ekonomskih teškoća, pa su se oni koji su bili na vlasti njom služili u špekulativne svrhe, jer bi prilikom svih izbora uz zamišljenu trasu pruge prošetala po koja ekipa inženjera i tehničara a samo otvaranje radova se vezivalo za ime vladinog kandidata i njegov izbor u skupštinu.
Nakon deset godina od ideje da se krene u realizaciju ovog projekta konačno je 25.09.1935. godine polaganjem kamena temeljca za zgradu željezničke stanice u Nikšiću dr Milan Stojadinović, nekadašnji poslanik Nikšića i predsjednik Vlade ozvaničio sam početak radova. Može se slobodno reći da je taj dan u Nikšiću bio bukvalno praznični. Na samom mjestu gdje je trebao da se udari kamen temeljac tog jutra okupilo se nekoliko hiljada ljudi, zatim predstavnici seoskih opština i raznih udruženja, kao i delegacije iz susjednih srezova.
Samo osvećenje je počelo u devet časova prije podne, a obavio ga je zastupnik mitropolita, crnogorski arhimandrit Jokanović. Zatim je predsjednik Vlade Milan Stojadinović postavio kamen temeljac da bi nakon njega predsjednik nikšićke Opštine Grujica Novaković u svom govoru naveo značaj pruge za ekonomski i kulturni razvoj nikšićkog kraja kao i cijele Crne Gore.
Sama izgradnja pruge imala je svoje poteškoće a sa druge strane privukla je dosta radnika sa strane, naročito kvalifikovane radne snage, koja je mještanima i domaćim radnicima omogućavala da brzo postanu polukvalifikovana i priučena radna snaga, a mnogi si stekli i kvalifikacije, čime su poboljšavali svoje zarade.
Radovi na izgradnji pruge tekli su svojom dinamikom uz manje ili veće poteškoće a onda krajem 1937. godine dnevne novine „Politika” u broju od 22.12.1937. godine donose članak u kome se kaže da se radovi na izgradnji 71 km duge željezničke pruge privode kraju. Tu se prije svega mislilo na završetak željezničkog
mosta na rijeci Zeti. Most je izrađen od tesanog kamena i ima četiri okna sa rasponom od po 15 metara svaki.
Samim radovima na izgradnji pruge rukovodio je Odbor za izgradnju koji je bio sastavljen od trojice inženjera ministarstva saobraćaja (odjeljenje za građenje željeznica) a činili su ga Dragoljub Marković, Milan Dimitrijević i Pavle Žiravac. Glavnim dijelom radova i organizacijom posla rukovodio je šef nikšićke sekcije inženjer g. Žiravac. Da bi se radovi što brže izvodili, Odbor je u to vrijeme uveo jedan novi način pa su poslovi izdavani u zakup manjim grupama radnika, bez ikakve kaucije i zakonskih formalnosti. Nagrada je plaćena od kubika i ako koja grupa napusti posao odmah je dolazila druga. U same poslove izgradnje pruge uključilo se i lokalno stanovništvo ali su njihove nadnice bile male a izvodili su uglavnom zemljane radove, dok su važnije poslove, kao zidarske i druge, izvodili većinom radnici sa strane i oni su imali mnogo veću nadnicu. Radi bržeg izvođenja poslova pruga je bila podjeljena na sedam dionica. Na čelu svake dionice, nalazio se po jedan mladi inženjer, koji je prema instrukcijama Odbora, izvodio radove. Na gradnji pruge dnevno je bilo uposleno 1.600 do 2.000 radnika.
Pruga je bila uskog kolosjeka 760 mm. Najveća kota se na ovoj pruzi nalazila na Trubjeli (852 m). Duž čitave ove pruge probijeno je sedam malih tunela ukupne dužine od 962 metra od kojih je najduži tunel bio onaj kod Božura (265 m). Pruga je imala šest stanica i to: Petrovići, Vilusi, Podbožur, Trubjela, Stuba i Nikšić. Sve stanične zgrade bile su izrađene od najljepšeg tesanog kamena.
Što se tiče samog terena on je bio dosta podesan za izvođenje radova a najveći problem bila je voda jer je pruga prolazila kroz bezvodni kraj pa se zbog toga voda morala dopremati kako sa snabdijevanje radnika tako i za same zidarske radove.
Na Petrovdan 12.07.1938. godine pruga N
ikšić – Bileća puštena je u saobraćaj, kada je prvi voz iz pravca Bileće ušao na željezničku stanicu Nikšić dok je svečano otvaranje pruge bilo je zakazano za 11.09.1938. godine na dan kada je Nikšić oslobođen od Turaka 1877. godine.
Narod jednostavno nije htio da prvi voz uđe nečujno u Nikšić, pošto se taj događaj smatrao jednim velikim, značajnim danom o kome je toliko sanjalo i govorilo. Zato je organizovan jedan odbor od najuglednijih ljudi nikšićkog kraja, koji je izdao proglas sljedeće sadržine:
„Naš dični i čuveni Onogošt, naš dragi i divni Nikšić, sjutra na Petrovdan, 12, jula, ima da proslavi jedan od najznačajnijih dana od svog postanka do danas. Sjutra ulazi u našu varoš, u stari tvrdi bedem, prvi željeznički voz, koji nas spaja za vječita vremena sa ostalim krajevima naše moćne i velike Jugoslavije, a preko nje i sa čitavim svijetom. Značajan je, braćo, sjutrašnji Petrovdan za nas. Velika je to tekovina za našu varoš i čitav naš kraj. Trebalo je da prođe punih dvadeset godina od dana ujedinjenja dok prvi voz uđe u Crnu Goru i da on bude prethodnica za druge vozove, koji treba da spajaju i ostale naše krajeve sa privrednim i kulturnim centrima naše države, kako ne bi smo i dalje ostali odsječeni u našim ponosnim brdima od ostalog svijeta. Željeznička pruga Nikšić-Bileća biće prva i najznačajnija tekovina ne samo za naš kraj već i za čitavu Crnu Goru dobijena od ujedinjenja. I koliko smo duže čekali, utoliko za nas treba da bude svečaniji i značajniji sjutrašnji dan. Jer on treba da bude početak naše srećne i bolje budućnosti.“
Dolazak prvog voza dočekalo je oko 5.000 ljudi. Pred stanicom je toga dana bila podignuta jedna velika kapija, lijepo okićena zelenilom, a na vrhu same kapije bila je slika Kralja Petra II i natpis “Živjela Jugoslavija!“ Sve kuće u Nikšiću su toga dana bile okićene zastavama. Dolazak voza je bio zakazan za 10:20 časova, ali zbog zakašnjenja sarajevskog voza, zakasnio je i ovaj prvi voz za dva sata. Međutim, okupljenom narodu nije smetalo da strpljivo čeka i pored velike vrućine koja je vladala toga dana. Dolazak voza očekivan je sa najvećim nestrpljenjem a nekoliko narodnih kola igralo je oko željezničke stanice. Prvo kolo povela su dva stara ratnika, koji su kao borci učestvovali prilikom zauzimanja Nikšića od Turaka.
Tačno u 12:32 časova objavljen je dolazak voza pucanjem prangija sa Bedema. Kada je svečano okićen voz ušao u stanicu i sam prekinuo trobojku koja je bila na kapiji, nekoliko starih ratnika ispalili su iz svojih revolvera nekoliko metaka, da bi nakon toga nastala opšta pucnjava i veselje.
***
Proslava 60 godina od oslobođenja od Turaka bila je zakazana za 11.09.1938. godine a kao centralna svečanost bilo je predviđeno otvaranje pruge Nikšić – Bileća na željezničkoj stanici u Nikšiću. Prugu je po protokolu trebalo da otvori Milan Stojadinović. Za tu svečanost i za pripremu cijelog događaja formiran je Odbor građana na čelu sa g. Milutinom Spasojevićem, upravnikom bolnice. Pripremana svečanost je trebalo da bude najveća manifestacija moći, snage i „dobre volje” vlade Milana Stojadinovića i stranke na vlasti prema Crnoj Gori.
Po ranije utvrđenoj maršuti, 11. septembra 1938. godine, preko Trebinja i Bileće, Stojadinović je uz mnogobrojnu pratnju stigao u Nikšić a na željezničkoj stanici se toga dana okupio veliki broj ljudi. Stojadinović je po dolasku na stanicu pokušao da održi govor, ali je u svom govoru prekinut, da bi u jednom trenutku pored skandiranja i uzvikivanja parola protiv Vlade i režima, prema njemu poletjeli razni predmeti. Stojadinović je sa svojom pratnjom potražio sklonište u gimnaziji (dvorac kralja Nikole) gdje je sa terase održao planirani govor. Demonstracije nijesu uspjele da spriječe ni jake policijske snage za ovu priliku dovedene iz cijele Zetske banovine, niti zelenokošuljaši dovedeni iz Beograda, a posebno to nijesu mogle lokalne pristalice stranke na vlasti. Tako se “oduševljen i spontan doček”, kako je pisala tadašnja štampa, pretvorio u masovne demonstracije protiv režima i njegovog najvećeg i najvažnijeg predstavnika.
Poslije Drugog svjetskog rata prugom Nikšić – Bileća odvijao se i teretni i putnički saobraćaj. Ona je ostala najvažnija željeznička veza Crne Gore sa ostalim krajevima Jugoslavije sve do puštanja u rad pruge Beograd – Bar, kada je 1976. godine konačno zatvorena za saobraćaj. Poslednji voz iz Nikšića za Bileću pošao je 29.05.1976. godine u 13 sati i 18 minuta.
-Boško Roganović
