Pedesetčetiri godine i jedanaest dana otkako tragam.
Pedesetčetiri puta smrzavan i gledajući sada, vidim da je svako sjećanju bliže odmrzavanje bilo nepotpunije. Sad sam smrzotina. Iz te perspektive lica djeluju izobličeno. Da bih ispravio sliku, krivio sam pogled preko vrha nosa ili kroz tačku gdje se obrve spajaju ali uzalud. Užas je čak bivao veći! Žmureći sam bio u nekim drugim svjetovima, ali ja sa davao nadu ovome. Pedesetčetiri različita Sunca (velikim slovom jer su bila samo moja) su pokušala da me ugriju. Sad se i sam pitam, ima li takve vatre? Mnoge su se ruke lijepile za taj led a neka srca nožem odvajana. I pričalo se o tome ali niko nije vjerovao. Svi su htjeli da ispitaju, pokušaju, bar taknu. Pedesetčetiri godine je ispod tog ledenog bloka virilo nešto što sam i ja zvao Ja.
Pedesetčetiri puta plakao i uvijek bliže sadašnjosti glasnije al’ sa manje suza. Jednom se nadom nasmijao, poslije prvog plača, ubrzo shvativši da je bezrazložno. I više dani nijesu značili ništa sem brojeva okačenih o zidove.
Pedesetčetiri puta sam iznova sakupljao sve za šta sam mislio da može osmisliti kompletnu sliku: zvečke, klikere, sličice fudbalera, prazne paklice cigareta, limenke, pisma, fotografije, brojeve telefona, sjećanja… Red je izgledao logički jasan do pojave želje da se krene redom unazad. Da li je moguće?
Pedesetčetiri zablude.
Pedesetčetiri sna, u osnovi ista, sa promjenjivim nebitnim detaljima kao što su: boja očiju neke žene, mjesto, oblik i veličina krošnje ili lista pa, čak i vrsta drveta pod kojim isčekujem željene promjene. Sad mi je jedino lijepo izvući sebe, samog ali mirnog, čekajućeg, iz tih sekvenci u boji. Nije presudno samoljublje jer, zašto ne bi drugi mene doživljavali kao ja njih i smatrali u određenom trenutku nebitnim.
Pedesetčetiri iluzije i isto toliko razočarenja.
Pedesetčetiri lutanja kroz maglu, gustu i suvu pa, svaki udah izazove bolan kašalj sa mogućim raspadanjem pluća. Zašto sam uopšte pokušavao da dišem? Miris te, lično moje magle je bio nepodnošljivo neprijatan da su nozdrve bile u ranama. Ljepljivi osjećaj iste na koži je izazivao svrab pa su je prsti kopali kao zemlju u pustinji ispod koje traže vodu. Imao sam na trnutke snagu mašte da se u njoj snalazim kao da letim kroz oblake i bivao ptica. Neću o padu. Trebao sam samo zanemariti čuli, zatvoriti usta i nos pa buljeći pući.
Pedesetčetiri koraka. Ne sjećam se smjera ni da li je bilo naprijed ili nazad. Ne sjećam se ni da li sam zaista pokušavao da se pomjerim, mada, tu sumnju mogu priznati samo sebi Za druge sam daleko putovao, tražio i pokušavao, davao sve od sebe. A jesam li… ili sam ukopan u mjestu čekao?
Pedestčetiri godine i deset dana lažem!
Miki Vukićević (objavljeno u Novinama Nikšića 2013. godine)
