JEDNA JUGOSLOVENSKA PRIČA
Tragajući za univerzalnom pričom koja u sebi nosi opštu poruku razumijevanja i saosjećanja, nailazimo na “jednu jugoslovensku priču”, promišljanja Vita Nikolića o tome kako svako ima pravo na pristojan život i svoje mjesto pod Suncem.
Tragajući za univerzalnom pričom koja u sebi nosi opštu poruku razumijevanja i saosjećanja, nailazimo na “jednu jugoslovensku priču”, promišljanja Vita Nikolića o tome kako svako ima pravo na pristojan život i svoje mjesto pod Suncem.
Prije nego što ispričam jednu lijepu jigoslovensku priču, moraću da se dotaknem nekih autobiografskih detalja koji se prirodno uklapaju u nju, a mogu, uzgred, puno toga da pojasne i ilustruju. A zašto sam se baš ove priče, i baš ovih dana sjetio – vidjeće se na kraju.
U martu 1945. godine, ja sam se sa tridesetak nikšićkih mališana, ratnih stradalnika, kakav sam i sam bio, obreo u Bugarskoj. Bili smo smješteni u Mezdri, malom gradu udaljenom šezdesetak kilometara sjeveroistočno od Sofije. Ne znam da li je i danas “gara Mezdra“ tako važna željeznička stanica, ali u ono vrijeme svaki voz koji je išao iz Evrope prema istoku, morao je obavezno, makar na pola sata, da se zadrži u Mezdri. Tu je uzimao vodu, popunjavao rezerve uglja i obavljao sve one tehničke kontrole neophodne za dug i bezbjedan put.
Bilo je puno tih vozova, ali jedan od njih, onaj poslijepodnevni, koji je dolazio odnekud iz dubine Evrope, mi smo dočekivali organizovano, sa transparentima, ružama, pjesmom, svirkom. A putnici tih vozova su bili uglavnom sovjetski ranjenici sa nekog evropskog ratišta i logoraši iz Dahaua, Mathauzena, ili kojeg drugog nacističkog pakla. Zbog strašnih prizora i likova koje sam tada vidio, meni se još uvijek čini da se Mezdra nalazila na samom ušću Drugog svjetskog rata, u njegovoj višekrakoj delti, odakle su se sa jednog mjesta mogle vidjeti sve strahote ove najveće od svih ljudskih katastrofa… I danas vjerujem da su onu slijepu mržnju, što se krajem rata javila – ne samo prema Hitleru i njegovom nacizmu, već prema čitavom njemačkom narodu – podsticali i razgranali upravo ovakvi vozovi strave i užasa koji su se kao živa optužba kretali evropskim kolosjecima. A ta mržnja je išla čak dotle da su i neke najumnije glave svjetske politike predlagale da se Njemačka pretvori u pašnjake, oranice i krompirišta. Francuski književnik i akademik Andre Malro, vrhunski intelektualac i humanista našeg vremena, nije se tih dana libio da opakom duhovitošću odgovori na pitanje šta misli o poslijeratnoj podjeli Njemačke:
-Toliko volim Njemačku, da su mi čak i dvije malo!
Teško je, odista, tih dana biti Njemac, a pogotovo njemačko dijete. U to smo se moji drugovi i ja lično uvjerili. Kada smo se u septembru 1945. godine vratili u domovinu, upućeni smo u Čestereg, jedno pusto njemačko selo udaljeno desetak kilometara od Zrenjanina. Već na prvom odmorištu, u Pančevu, u jednom sabirnom centru, mi smo onako čisti, uhranjeni i dobro obučeni, odmah postali sumnjivi ostaloj djeci.
-Švabe! – viknuo je neko od njih i put nas su poletjele prvo psovke, a potom i kamenice. Uzalud je naša dobra učiteljica Ljeposava Begović vikala da smo mi Crnogorci. To smo, na kraju, ipak morali da dokažemo sopstvenim pesnicama.
A gdje su, zbilja, tih dana bila njemačka djeca, ona siročad vojvođanskih Njemaca izginulih u ratu, to niko nije znao, niti smio da zna. Vodeći računa o mogućim reakcijama stanovništva, naše vlasti su krajem rata, čim bi jedinice oslobodile neko naselje sa njemačkim življem, odvodile njihovu siročad u specijalne i dobro čuvane centre, negdje duboko u pozadini. Kasnije, kada je rat konačno završen, sva ta djeca su smještena po dječijim domovima u Crnoj Gori, i to u njenom primorskom dijelu. Računalo se sa tim da u ovom području njemačke jedinice nijesu počinile toliko zla kao drugdje i da će tu ova nedužna djeca biti najbezbjednija. Koliko je ta računica bila tačna i kako se sa njemačkom djecom odista humano postupalo, najbolje će ilustrovati slučaj Kristine Imhof. Ta brižna majka je odnekud čula za crnogorske domove pa je dovela iz Vojvodine svog jedinca Antona i izmolila da ga prime, kako bi ga spasila od onih kamenica i psovki, koje smo i sami preživjeli. Anton je, naravno, primljen, a Kristina se zaposlila kao domska kuvarica i ostala u Kotoru sve do smrti.
Najveći dio od tih stotinjak njemačkih dječaka i djevojčica odveden je kasnije kod svojih rođaka i danas ih ima u objema njemačkim državama. Henrijete Grejzer – Brant je, na primjer, državljanka Istočne, a njena drugarica Tereza Gec – Ekert, Zapadne Njemačke. Svake treće godine njih dvije se obavezno nađu na tradicionalnom susretu bivših “domaca” u Kotoru.
Veliki broj ove njemačke djece se kasnije, udajom ili ženidbom, trajno vezao za Jugoslaviju, kao Hilda Bes iz Morinja, Marija Mac iz Beograda, Tereza Buš iz Pančeva, Elizabeta Gatel iz Niša, Matijas Kulcman iz Bijelog Polja, Hilda Sumer iz Kotora i mnogi drugi. Vilmu Miler su, na primjer, rođaci svojevremeno odveli u Zapadnu Njemačku, a ona se tamo udala za Jugoslovena i ponovo postala naša državljanka!
Eto, to je, u najkraćim potezima ta lijepa jugoslovenska priča iz koje bi danas mogli mnogi šta da nauče nekadašnji protivnici, a današnji saveznici, dok se spremaju da proslave (ili samo obilježe) četrdesetu godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom. Šta bi sve oni dali da svojevremeno nije rečeno ono što je rečeno ili da nije učinjeno ponešto od onoga što je učinjeno?
Mi, zaista, nemamo od čega da zaziremo: borili smo se protiv jednog zla, ali ne i protiv naroda u kome je to zlo nastalo i od koga je i sam taj narod i te kako stradao. Možda smo i bacili koju bombu više, i rekli poneku oporiju riječ, ali samo na cilj i – pravo u njega…
Vitomir Nikolić 1985. godine
