SJEĆANJA – DR DUŠKO MAŠULOVIĆ (1963 – 2009)
Ima ljudi koji svojim životom i djelom pokazaše kako se živi, slavi, i u priči i sjećanju ostavlja i predaje život. Ima ljudi koji u životu i od njega davahu samo ono najbolje – plemenito, ljudsko i humanističko. To su ljudi koji svoje zemaljske korake darivaše čovjeku, ljudima, životu… Darujući im najbolje od sebe, i tragajući za onim najboljim u njima. I sve sa lakoćom, mirom, gospodstvom i kulturom. Ima ljudi…
Duško Mašulović
Jedan od takvih koji svojim životom, svojim primjerom, ispisa najljepši arhiv uspomena, dostojan civilizacijske kulture sjećanja, jeste ljekar, humanista, čovjek, drug, gospodin, Duško Mašulović. Potomak uzorne građanske porodice za vrijeme svog relativno kratkog života, ispisao je karakterologiju etičkog pisma koje odnosom prema profesiji, životu, ljudima i solidarnosti, osta uzoritim primjerom brige o Drugom. Duškova ličnost ne bijaše jednosmjerna i socijalno samodovoljna. Naprotiv. Druželjubiv, otmen, džentlmenskih manira, istančanog estetskog nazora, obilježi i ugravira sebi taj prepoznatljivi duh otmenog Nikšića koji se pamti i koji se rado u sjećanje vraća. Ostaju slike sjećanja gdje bi on na uglu ulica Njegoševe i Sočice u hodočašću vremena rijetke dokolice skupljao i zbližavao ljude oko sebe, životne srodnike po interesovanjima, hobijima, manirima i ljudskoj toploti i dobroti. Prednjačio je u svemu tome. I to, onako lagano, nenametljivo, sa urođenom otmenošću i sapripadajućim svjetovima dobra, praštanja, otmenosti i gospodstva. Njegovo gospodstvo objedinilo je u sebi svu plemenitost genetskog porodičnog koda prepoznate porodice ljekara, s jedne, i sa druge strane njegovu civilizacijsku notu koja u razlici dobra osta pamtljiva i trajna. Pomoći drugom, značilo je kod Duška pomoći svjetovima Dobra, Ljepote Vrline. Sve velike ljudske riječi on pretvori u djelo. Osobeno, karakteristično i sve sa lakoćom i smijehom. Njegov lijek bio je, ne samo u profesionalnom i etičkom odnosu, već i u ljudskom pristupu, maniru i načinu ophođenja, razumijevanju za brigu, strah i neizvjesnost. Takvim ga zapamtiše i preniješe u priču njegovi pacijenti, prijatelji, kolege. A taj ljudski lijek, složićemo se, bijaše i jeste više od lijeka. I naravno, rijetkima se podari taj kosmički znak blagosti. Blagost za radost. Porodičnu i životnu. Blagost za novi život. I sve to, i više od toga, učinje ga neobičnom ljudskom pojavom. A svakoj neobičnosti koja dobrom odiše upisano je kratko trajanje. Duško je imao i nosio pokretačku snagu, manire i ponašanje uzornog čovjeka, neopterećenog predrasudama i stereotipima bilo koje vrste. Složićemo se, odlazak, takvog čovjeka, a posebno prerani odlazak nije samo gubitak za porodicu, to je gubitak za grad, za društvo, za profesiju, za kulturološke vrijednosti i građanski bonton. U Duškovom ljudskom kovu ostao je govor vremena plemenitosti, običajnosti i nesvakidašnje srdačnosti, osobenosti koja iznova upućuje da svijet dobrim čine samo dobri ljudi. Svako je vrijeme za dobrog čovjeka. Tom nauku Duško Mašulović posvetio je i svoje trajanje i svoje ljudsko i profesionalno traganje. Iskre takve svjetlosti goreće i razgorijevaće žar pamćenja, ne samo Duškove porodice, već i kod Duškovih prijatelja, poznanika, pacijenata, sugrađana. Zaslužniku svjetova dobra, sjećanje je podrazumijevajući i očekivani odgovor. Onakav kakav je Duško i zaslužio. Ne zaboravimo da u sjećanju traju i žive oni koji nijesu više sa nama. Sa njima u nama i nama u nekim drugim povezaćemo svjetove, ljude i vremena. Povezivati ljude, onako kako je to Dule činio. Sjećanje na njega, čini nas boljima i uzvišenijima, onako nalik aristokratskoj uzvišenosti kojom je snagom etike i estetike, manira i dobročinstva, Duško obojio svoj svijet. Zaslužan predanja i poštovanja.
Hvala Čovjeku, koji je iznova vraćao vjeru u čovjeka. Hvala Čovjeku što nam je sjećanje na njega blagodarno, i u uzvišenoj emociji na njegov lik i njegovo vrijeme nostalgično. Njegov život i njegov primjer ostaje najbolja ljudska i građanska lektira, na koju iznova treba podsjećati i nositii je u predanju kao rijetku relikviju zbog koje život vrijedi, traje, pa i onda kada čovjek nije fizički među nama.
Piše: mr Željko Rutović
