Borim se protiv brige, često. Nije više ni često, postalo je svakodnevno, iako ne znam koji od ovih pojmova ima prednost u odnosu jedan na drugi. E sad, nije da nije do mene. Dajem ja sebi često epitete opštosti i stavljam se u jednakost sa okolinom ali nekih puta baš ne ode za rukom. Pod okriljem različitosti uvjek nastane crv sumnje koji te grze i stavlja ti na dnevni red pitanje tvoje gordosti i narcisoidnosti.
Novembar stabilan. Zadovoljio je formu odmah na početku djelovanja. Temelji jesen, uvodi je u suštinu. Opunomoćen od strane sile logičnosti pravi dileme u glavama o smislu svega. I ja sam dio, priznajem. Biti dio nije za pohvalu. Ne biti dio je hrabro. Hrabro koje je bliže sebičnosti nego podvigu. I već dugi niz godina doživljavam novembar ovako konstruktivno. Kada sam bio mlađi ove istine su bile konkretnije i više sam ih razmatrao nego sada kada me malo , moram priznati, sve ukupnost otrgla od ideje. Na sve ovo me od početka moga ličnog rasuđivanja naveo taj čuveni izraz slobode i taj čuveni odlazak u povrtak „dečaka u purpurnim dubinama“ tog 5. novembra 1994. godine.
Po prilici stvari mnogo je podudarnosti između našeg Nikšića i neprolaznog djela Milana Mladenovića. Možda sam je privi koji nije dostojan to da kaže zbog svoje jednosmjernosti i jednobraznosti, ali otme mi se ta konstatacija. Baš sve ima podudarnost sa njegovom pričom a to je lako prepoznatljivo u našim provincijalskim dušama, u našim mjestima gdje se okupljamo, u našim navikama koje živimo, u našim manama koje nijesu ništa drugo do posljedice loše usvojenih vrlina. Plovimo tako nesvjesno po svim tim notama i stihovima čarolije koju na je pružio EKV. Mi smo slika koju su oni uramili svojom vatrom, vodom, vazduhom i zemljom. Naši karakteri su zasnovani na svakoj tonskoj pauzi u tom muzičkom svemiru. Dišemo polako ali sa namjerom, čekamo prolazak kroz crveno svijetlo sa ravnodušnošću i gledamo nebo želeći da dosegnemo njegov kraj. Slavimo ljubav kao što su i oni slavili istu a ne znamo za to. Mi smo produkt svih muzičkih rešenja tih usnulih i istinskih genija. Mi smo stanovnici grada koji su oni opisali, mi smo mala grupa prestupnika o kojoj su oni pjevali. Sve je prosto uzročno nekako između nas žitelja Nikšića i velikih ideja Milana i družine. Ne brine me uopšte statistika i kombinatorika. To je trenutna sreća lažno uspješnih. Ne plaše me materijalne tegobe velikih zbog kojih se i pominje kriza i diže prašina, jer će nezadovoljan rođen uvijek ostati takav. Još više manje briga za lokalofobiste koji zbog gordosti i lažnih prioriteta bježe glavom bez obzira ostavljajući zavičaj. Nekih izgibljenih u surovom svijetu globalizacije koji hoće da postanu nešto što je trenutni standard odnosno erozija vrijednost od kojih je nastao život. I pomjerim se uvijek na lijevu stranu kada mi prođe kroz glavu taj čuveni urlik i najveća oda ljubavi koja kaže “ti si sav moj bol”.Jer je “premalo” onih koji biraju “haljine za veče” a silinom svoje nesvijesti postanu toliko primarni i masovni. Đavolji je to posao. Ali isto tako bodri moje drage sigurađane njihove velike borbe koje su bile rovovske kada se branila kulturna baština Crne Gore. Velika je čast biti dio male grupe vrijednih “rudara” koji su u “svakom porazu vidjeli deo slobode”. Da povučeš teret pravde treba čelični jaram i divovska snaga. Da postaneš drugačiji, odnosno prirodan, treba veliko srce koje vjeruje u čovjreka i mali kutak rezervisan za oticanje nepravde koju su stvorili izopačeni.
Nikšić, a pogotvo noću poprima osobine mistike. Te pravilno određene ulice u obliku zraka sunca daju formu jednom kompletnom ugođaju. Pravilnosti koje u nekom od svojih postupaka totalno izađu iz koncepcije zamišljenog. Ljude ne posmatram hodajući. Čujem ih. Šunjaju se. Ponekad se čini da se boje svoje utobe i da taje istinu. Ali kada mi se zavuku takvi zaključci pod korom velikog mozga dođe do realnosti koju zatrpava masa. Naiđem na jedno 5-6 kutaka zaostale boemštine grada gdje ne staiji od 30 godina daju snagu i šire poentu dobrog ukusa. Mali pub-ovi kao nekada katakombe što su značile za hričćanstvo. Iz malih mjesta počinju velika dešavanja. Iz malihh ideja rađaju se velike revolucije, od malih stvari život dobije uvijek drugo značenje. Ta mala nikšićka “Bastilja” na relaciji nekoliko gradskih pabova vodi ljutu bitku ali sa najvećim pravom i sve to u korak sa vremenom izopačenih. Prave podvig, mijenjaju sistem usvojenih jedinica a sve to nekako kroz jednu veliku mistiku i dugovječnost kao što je opus “dječaka iz vode”. Vidi se snaga koja je jaka ali upotrebljiva samo po potrebi kao kod velikih vitezova. Vide se odlazeći koraci velikih koji su nam to u nasleđu ostavili. Vidi se bunt koji kaže ne dam. Ima se snage. To znam, ali nogima to ne odgovara, žele diskontinuitet čovjeka i misli o čovjeku kao izrazu savršenstva. I često u razgovorima ljdi čuje se taj prizvuk opštosti i saradnje sa million bezskrupuloznih sitničarenja koje žele da nam usisaju kičmu. I zna da traje . Ali nikad ne postigne vrhunac jer uvijek proradi taj “dobri duh Nikšića” i zasjeni sve te neljutske straže i manifestluke podlosti. Uvjek se nekako objedinimo i nađemo se u “sobi koja prima pet hiljada sa dignutim čašama”. Zakoračimo putem slobode, pravde i nađemo se na najvišoj tački ljubavi o kojoj sve znamo i ne znamo ništa, jer nam je u podsvijesti da je je ovo” grad za nas , za sve naše ljude, kuća za nas, i svu našu decu”. Nijesu moja sjećanja dalekosežna, ali jedan duži vramenski period odsustva iz zavičaja je u meni napravio stanice za istine i prikupljanje sjećanja više nego što mi pripadaju. Pratim obično neobične stvari želeći da nadoknadim taj hendikep u odrastanju bez ovih petosmjerih ulica. To su bulevari izgubljenih snova, pali heroji koje su uprskale malograđanske i ništarske rabote i pružili daleki put predrasudama kojima se hrane lokalofobisti i većina onih koji hoće da suzbiju pravu krv Nikšića . Ali zbog čega neskriveno napraviti tajnim. Jasna je totalno poruka koja izbija iz ove generacije Nikšićana. Jasni su putevi koji su nastavci nekadašnje gospoštine i možda metropolskog načina doživljavanja opšte i lične kuture. Poređenje sa Milanom Mladenovićem i njegovim djelom postaje mi više nego očigledna. Na isti način je osporavano njegovo djelo pod navodnostima njegovih navika kao i postanje svijesti Nikšića i Nikšićana. Na isti način je malo ljudi pomagalo u razvoju o misli njegove umjetnosti kao što je tako već navedena grupacija čuvala integritet našega grada. Na isti način su počele da stižu pohvale i buđenje od nekih malih , ja bih se usudio reći tribuna, koje su odjednom progledale i vidjele da je to pravi put. Rukom pod ruku se nose ta dva giganta sa vjetorm u leđa koji daje mladost, snaga i ljubav. Možda poređenje bude čudno ali neka tako ostane ako je već tako .Sve čudno je napravljeno od gomile materija. Kome bude jasno biće šećernoga srca. Kome ne bude biće ravnodušan ali neće suditi. Ko se nađe sa druge strane mosta imaće uslovni podsticaj da bude zadovoljan što je dio svega što je okaljano.
Komentarišemo Pero Bojanić i ja jedno veče opasan poduhvat Dina Kapetanovića i Petra Šundića sa obilježavanjem godišnjice Milanove smrti. Vraški posao, mnogo hrabar . Odmah smo se složili. Fantastično. Petar koji je nekako ne namjerno skapirao Margitinu smisao i način. Borac koji je razumio svu podudarnost nikšićkog duha i opusa EKV-a što je na baljšojan način iznio u toj orginalnosti zvanoj Bedem Fest. I Dino onako ne namjerno isto osobno pretvara Milanovu energiju na pravi način i oživljava taj smisao i značaj. Stvorili su jednostavo osjećaj ponosnosti svima nama. Daleko su bacilli svjetlost . Biće tu još dobre priče, tačno se vidi.
Titograd, Beograd, Zagreb imaju već, a evo kažu da će i Sarajevo dobiti ulicu po imenu Milana Mladenovića. Podržavam, dobija se sluh. Volio bih da to ne bude na kontu nečijeg marketinga, volio bih da je to iz bunta, iz nade za kvalitetnijim sjutrašnjim razmišljanjima. U Nikšiću i pored tolike sličnosti sa ovim umjetnikom nema inicijative za tim. Nije mi nižao. Znam da svaki ćošak svake ulice nosi ime njegovo i da će tako zadugo biti kada budemo “licem ka vetru” i kada budemo “s´ vetrom uz lice “.
–Nikola Cicmil
One Comment
Slobodan Jovanović
Divan tekst. Posvećen gradu u kojem sam završio dva razreda škole „Ratko Žarić“ i gimnaziju „Stojan Cerović“ davne 1974 i Margite, Milana, Bojana koje sam imao čast da lično poznajem. Uvjek me je fascinirala ta osobina Nikšića da iznova i iznova porađa nove generacije ljudi posvećenih nepristajanju na prostotu. Sjećam se početaka sedamdesetih, iskrafon gramofona, šeringa gramofonskih ploča, Mila Šobića, mog komšije i prijatelja, Saše, Kaje, Boba, Neša, Janja, Neba, Ljuba ćora, Đetića, grupe Mir, kasnije, kad sam otišao iz Nikšića, Osme sile Boba Dobrilovića, Boće Đurovića, Maksića, Blaža Perovića koji je učio svirati bubnjeve po olucima u Lazara Sočice…. Uvijek je R’N’R u Nikšiću imao svoje fanatike. Čujem da i danas, reče mi Bobo Dobrilović prošlog ljeta, u Nikšiću postoji 22 benda. To je zaista fenomen. Iako sam i ja jedan od onih koji je napustio Nikšić (bez obzira što mu se vraćam svake godine) davne 1974 godine, apelujem i ja, poput Cicmila, da ne odlazite iz Nikšića. Nikšić jeste uvijek bio sudar urbanog i ruralnog. Nekad je prevladavalo ruralno (češće), nekad urbano. Bježali smo od tog ruralnog, od zabijanja nosa u tuđe živote i želje da slobodno živimo svoje živote. Nije bilo stvora da te ne pita, ako staviš naočare za sunce na nos kad padne snijeg, što će ti te naočare. Ta potreba da se određuje, i to od onih koji bi posljednji trebalo to da rade, što će čovjek činjeti sa svojim životom je nakazni dio sredina poput nikšićke. Zato ne treba odlaziti, bježati, nego od Nikšića praviti bolje mjesto. Imam priliku da vidim mnoge mlade Nikšićane po Beogradu. Mlate po kojekakvim klubovima, slušaju muzičke surogate, ne mogu prepoznati u njima one ljude koji su, dok su bili u Nikšiću, imali taj nerv, tu posvećenost, ljubav prema dobrom R’N’R-u. Nikšić je pravo mjesto u Crnoj Gori da ulica dobije mjesto čovjeka kojeg sam poznavao iz vremena SKC-a, Limunovog drveta, Milana Mladenovića. Neizbježni Koja, tada opčinjen Jimi Hendrixom, i još mnogo talentovanih ljudi se tada vrzmalo po SKC-u. Ne mogu reći da smo bili baš prijatelji, ali smo se svi smatrali kao pripadnici istog plemena i družili se u toj nekadašnjoj konjušnici i oficirskom domu. Teško je danas, u dobu nekakvih Stanija, govoriti da smo tada imali „zort“ muvati pojedine cure, toliko su bile snažne ličnosti i erudite da smo se zadovoljavali odnosom drugarstva. Samo mi ostaje žal za time što je Margita okončala a da niko od nas, njenih prijartelja nije bio sa njom dok je skapavala.