“Postoji jedna stara kanta, u kojoj stanuje Šanta-Panta”. Ovim stihom je glumac i dječji zabavljač Radojica Stanković prije ravno 25. godina počeo da stvara svog junaka kojeg tako rado pozajmljuje dječjim uzbuđenjima – Šantu-Pantu.
Priča je počela sasvim slučajno. Neki kažu 1968. godine kada je rođen, drugi pak, smatraju da se to dogodilo sedam godina kasnije kada je prve, prave bosonoge korake, provodio u centru grada, gdje se umivao ljepotom mirisa nikšićkih lipa i gledao čuvene umjetnike koji šetaju korzoom poput Veljka Mandića i Gorana Bulajića, i neizostavno bio nerazdvojan sa onima koji će to kasnije postati poput Igora Bojovića. Ali jedno je izvjesno, milioni kilometara su iza prepoznatljivog lika Šante Pante, isto toliko srca u koja je ušao i ne može da izađe bilo da se radi o djeci ili sada već odraslim ljudima. Bio je to kako on kaže put preko trnja do slave i bogatstva, ali ne u materijalnom, već u onom najvišem duhovnom i najčistijem smislu.
Stanković se sjeća vremena kada je ponašanje na sceni učio od učiteljice Vide Gardašević, od profesorice Ksenije Drašković liriku, a onda sve to lijepo “spakovao” kod profesorice Cvijete Todorović. Ne zaboravlja on ni vrijeme kada je pišući prozu i pjesme, pobjeđivao na najvećim literrnim konkursima stare Jugoslavije, volio džudo i rukomet, kao sebe, zarazio se glumom kod Dragiše Simovića u Baru, a Dragan Knežević iz Nikšića, upornošću ga naučio da pjeva. A onda 1988. godine nastaje i lik Šante Pante. Kasnije, uz pomoć mnogih, posljednjih godina najviše druženjem sa Todetom Nikoletićem, pjesnikom iz Crvenke, osmislio je kako kaže posljednjih pet predstava: “Zabava luda stvara čuda”, “Voli da te vole”, “Kapetan Motika i prizneza Krofna”, “Avanture bez torture” i “Bontonijada” , kojima je obišao i obilazim Crnu Goru , Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i šire i sa svakog festivala donosio po jednu nagradu za stvaralaštvo.
Uz pomoć Željka Mijanovića, scenariste kultnog filma “Tri karte za Holivud” upoznaje Stanković i Stevana Koprivicu, tadašnjeg upravnika pozorišta Duško Radović iz Beograda. Glumu uči kod Mire Banjac, a sa Bobanom Petrovićem se druži i uči zanat i sa predstavom “Veseli voz” Radeta Pavelkića, i u redovnom roku ostvaruje saradnju sa Centrom za kulturu Rožaje, djecom u toj opštini i biva preteča “Zlatne pahulje”. “Predstava “Samo da rata ne bude” koja je nastala daleke 1988. godine obilježila je početak mog rada sa djecom i svega što će se kasnije dešavati. Put do uspjeha i slave, na neki način bio je mukotrpan, a na drugi sladak. Prije 25. godine se tražio tračak nade za posao kojim se može izgraditi karijera. U to vrijeme Nikšić je obilovao kulturnim poslanicima koji su počinjući u Dramskom studiju Nikšić i Zahumlju, pronijeli slavu grada na širim prostorima. Ipak, tražilo se prostora da umjetnik pokaže svoje. Bio je Nikšić grad pjesnika, likovnih umjetnika i slično”, kaže Stanković. Stanković dodaje da su se nizale godine staža, a sa njima i predstave, nagrade, uspjesi.
“Bilo ih je čak devet. Po tekstovima Ljubivoja Ršmovića, Dušana Govedarice, Milovana Vitezovića, potom Božidara Filipovića, pjesnika iz Bara, a onda je u moj život ušao Tode Nikoletić sa kojim sam ostvario zapažene uspjehe na festivalima od Nikšića, preko Kotora i Subotice do Moskve. Iako sam imao nesebičnu i bezrerervnu pomoć medija, nažalost, moram ne mogu a da ne kažem do nekih ljudi to nije dopiralo, tako da je podrška izostajala. Ne znam da li slučajno ili namjerno ali bilo je tako. Teška su vremena ali prkosimo. Ipak, krčio sam put i želio više i bolje”. Upravo to se i dogodilo. Pozorište “Stanković” je idejni tvorac Prvog međunarodnog festivala glumaca i pjevača za djecu koji je 1998. godine prvi put organizovan.
Učio je na prostorima bivše Jugoslavije, i šire, nastupao na podijumima i scenama, punio sale, ali uvijek bio prepoznat kao lokalista. Rado se vraćao Nikšiću, donosio nagrade.
Sedam puta punio Salu sportskog centa u Nikšiću
Niti jedan umjetnik u svojoj karijeri nije uspio, da čak, sedam puta napuni salu Sportskog centa u Nikšiću, kao što je to slučaj sa Radojicom Stankovićem. Punio je on i ostale hale sportskih centara po Crnoj Gori od Podgorice gdje je okupljao po 10.000 djece u “Morači”, potom u Beranama 3. 500 ljidi, u domovima kulture u Murinu, Plavu, Andrijevici i Gusinju ali nastupi u Nikšiću kako on kaže za njega su sasvim nešto drugo.
“Srce raste do neba. Svaki put obuzimala me je neobična trema. Imao sam podršku Nikšićana, pa mi toliko i ne znači što su me pojedini institucije izopštile. Ne želim bilo koga da prozivam ali će se sigurno prepoznati, jer moj rad je prepoznat na prostorima Republike Srpske i Bosne”, kaže Stanković.
Najbolji dječiji glumac svijeta
Stanković je prije šest godina na poziv kulturnih poslenika Rusije boravio u Moskvi i bio gost festivala “Krasnaja plošad” u Rusiji. Na tom festivalu osvojio je nagradu, priznanje najboljeg dječijeg glumca svijeta. Tadašnji premijer u Vladi Crne Gore Željko Šturanović, ga je nagradio za taj uspjeh.
