Crnom Gorom putuje, besjedi i pita – novinar i publicista Mišo Drašković.
Uskoro iz štampe izlazi knjiga pod nazivom “Terra Montenegrina”(zemlja crnogorska)-autora Miša Draškovića, iz koje od ovog broja objavljujemo putopise u nastavcima.
Tunjevo
Pješivci. Staro crnogorsko pleme, utvrđeno bedemima sivih stijena, ime je dobilo, kažu, po ljutom kamenu, kojim se samo pješke moglo hoditi. No, to nije bila neka smetnja. Pješivcima se hodilo i pohodilo. Progonile su se tim kamenitim prostorima brojne vojske, a Pješivci su ostajali i opstajali. Od Bogdana Potulića, rodonačelnika „najjačih“ bratstava, zajedno sa starosjediocima, Pješivci su bili pouzdani stražari Crne Gore i njene slobode.
Nekadašnjim pješivačkim bespućem, odavno tutnje automobili i vozovi, pa je ovaj kraj pristupačan, a bogami i izazovan za one koji poštuju prošlost i tradiciju. Ako želite da zavirite u kamenite Pješivce, najbolje vam je da krenete starim putem koji odavno spaja Nikšić i Podgoricu. Morate preći preko Carevog mosta, jednog od najljepših objekata te vrste u Crnoj Gori.
Pušten je u saobraćaj 1896. godine, a dobio je ime po ruskom caru Aleksandru II, koji je obilato finansijski pomagao Crnu Goru. Bio je to, u ono vrijeme, najveći građevinski poduhvat, a za Nikšić saobraćajna veza sa crnogorskim jugom, prozor u svijet.
Sagrađen od tesanog kamena, prema projektu Zadranina Josipa Sladea, sa 18 okana, dug 269m, Carev most se naprosto srodio sa prirodom i dostojanstveno prkosi oštrom zubu vremena. Preko Carevog mosta prošle su generacije i generacije naših predaka. Njegova leđa se nijesu povila pred osvajačima, oslobodiocima, zlonamjernicima i dobronamjernicima. Odolio je i snažnim vodenim bujicama. Neki zapisi kažu da je kralj Nikola naredio da se u temelj svakog okna ugradi po jedan zlatnik, sreće radi.
U neposrednoj blizinu Carevog mosta je Stubički kraj, sa kućama, a ponajviše zidinama, smještenih po udolinama i kamenjaru. Selo je nekada brojalo dvadesetak domaćinstava, a sada ih ima svega 6, stalnih. Među njima je i Dragan Nikčević. Na obnovljenom prađedovskom ognjištu Dragan živi sa suprugom Dijanom i sinovima Vukom i Markom. S ponosom Dragan priča o svojoj prađedovini. Pokazuje jednu staru zidinu i, kaže, da je Stubički kraj njemu bio i ostao prvo i potonje utočište. Raduje ga što je i njegov brat Zoran u starom zavičaju napravio novu kuću i kad bi samo dobili vodovod, na svega 6 kilometara od Nikšića, može se dobro živjeti.
Carev most Foto: Jelena Jovićević
„Ako i prema čemu imam poštovanje, onda su to, svakako, moji preci, koji su vječito vodili borbu za goli život. Stražarili su hrabro i dostojanstveno prema otomanskom Nikšiću, i oni su moja vječita inspiracija“… U takvom duhu Dragan i Dijana vaspitavaju svoje sinove. Maloljetni Vuk, glasom preozbiljnim za svoje godine, nabraja pasove iz porodičnog stabla: „Vuk Draganov, Dragan Mirkov, Mirko Blagojev, Blagoje Radovanov, Radovan Radomirov, Radomir Jankov, Janko Markov, Marko Jankov, Janko Jeremijin, Jeremija Ilijin…“
Put preko Pandurice, nekadašnje granice sa otomanskim Nikšićem, bezmalo svuda je oivičen spomenicima, svjedocima koji nijemo svjedoče o cijenama slobode u ovom kraju.
Stubica, nekadašnje selo, već dugo nije ni selo ni zaselak. Ostala je na samo jednom domaćinu. Na kamenitom brdašcu dominira crkva, a ispod nje s vremenom posrnule zidine, nekadašnje kule vojvode Ilije Nikčevića. U toj kuli je, prema predanju, u čestim vremenima ratovanja protiv Turaka, povremeno stolovao Sv. Petar Cetinjski, sve zarad bodrenja Crnogoraca da istraju u teškoj borbi za slobodu.
Povija je pitomo pješivačko selo. Kuće su raštrkane po malim zaravnima ispod stijena koje dodiruju Ostroške grede i Manastir Sv. Vasilija Čudotvorca. Povija je poprilicno raseljena. U selo je već stiglo rano proljeće, pa Dragan Mijušković priprema loze u vinogradu.
Dragan kaže da je povijsko zemljište bogomdano za lozu, ali na žalost, vinograda je sve manje. „Prisojnu stranu, vodu, i druge blagodeti Povijani sve manje koriste“, sjetno će Dragan. Njegov komšija Slobo Kontić podsjeća na stara dobra vremena, kada je Povija bila bogata brojnim stanovnicima, vinom i mrsom…
„Još se sjećam priča pored ognjišta. Umjeli su onda ljudi i da se šale, i da se vesele, i, boga mi, da drže do riječi. Pominjali su znamenite ljude iz bratstava Kontića, Mijuškovića i Nikčevića… Sada gotovo nema ko ni da priča ni da se šali. Sjećam se da je po jedno domaćinstvo gajilo po četiri-pet krava, a sada u čitavoj Poviji, i možda Bogetićima, krave se mogu izbrojati na prstima jedne ruke“, veli Slobo Kontić.
U Pješivcima je odvajkada bilo zanimljivih ljudi i događaja. Od Nikole Pekova Mijuškovića iz Povije, komandira pješivačkog, kažu, potekla je ideja da Crna Gora objavi rat Japanu.
Naime, na Petrovdan 1905. godine, tradicionalnoj svetkovini kod Ostroškog manastira prisustvovao je i knjaz Nikola Petrović. U knjaževom drustvu bio je i vremešni komandir Nikola Mijušković.
Manastir Ostrog
„Gospodaru, čujem da Rusi nemaju mnogo sreće u ratu sa Japanom, pa bi valjalo ruskom caru ponuditi našu pomoć“, obratio se komandir Gospodaru. Knjaz Nikola mu je odgovorio da velikoj Rusiji u ratu protiv Japana nije potrebna pomoć male Crne Gore. Pješivački komandir je bio uporan: „Znam ja, gospodaru, da Rusija ima dosta vojske i džebane, ali, molim te, da u interesu tvoga doma i Crne Gore, objaviš rat Japanu i uputiš pomoć, pa neka ruski car i velika Rusija pričaju da je crnogorski knjaz sa svojim Crnogorcima, sa Rusima ne samo u dobru, već i u nevolji.“ Tako je Crna Gora objavila rat Japanu. Nikola Pekov Mijušković je od ruskog cara za ideju o ponuđenoj pomoći dobio visoko odlikovanje.
Bogetići, centar istoimene mjesne zajednice, je urbano mjesto. Selo ima: školu, spomen-dom, vodovod, ambulantu, kafane i prodavnice, koje su na usluzi sve prisutnijeg vjerskog turizma. Pred crkvom na Bogetićima nalazi se spomenik koji svjedoči o zaista jedinstvenom događaju iz burne prošlosti ovoga kraja.
Petko Uskoković, dobrovoljno, junački i dostojanstveno, umjesto života, odabrao je smrt. Učinio je to sa zahvalnošću prema austrijskom oficiru. On je uslišio Petkovu molbu da isturi svoje grudi i tako zamijeni maloljetnog sinovca na strelištu.
„ Da neki narod ima svog Petka Uskokovića, s njim bi se bolje ponosili nego mi, Pješivci i, uopšte, Crnogorci“, priča Stevan Škuletić, prosvjetni radnik u penziji. „Ovdje je zapamćeno – nastavlja Stevan, da je Petko sinovcu pred strijeljanje rekao: „Bježi kući i krij se, jer danas će ubiti mene a sjutra će doći za tebe.“ „Petku je sinovac Krsto podigao skroman spomenik. Njegovo djelo, na žalost, nije zabilježeno u istorijskim čitankama gdje mu je pravo mjesto“, reći će Stevan Škuletić.
Ljubitelji epske poezije uz strune gusala ne zaboravljaju ime Petra Perunovića iz Pješivaca. Putovao je guslar Perun po svijetu. Stizao je do Amerike, gdje je u patriotskoj misiji sokolio Crnogorce-pečalbare, tražeći da idu u Crnu Goru i brane njenu slobodu. Guslar Perun se u Americi družio i sa Nikolom Teslom. U nekim zapisima se kaže da se Nikola Tesla oduševljavao „Gorskim vijencem“, Njegošem, guslama i Crnom Gorom.
Milan Vujović, prvak Crne Gore u guslanju, uz strune gusala kazao nam je pjesmu koju je Petar Perunović napisao i posvetio Nikoli Tesli:
“Slavni Tesla, genije nauka, šaljem Vama gusle crnogorske, ploče gramafonske, da se Vama u nevolji nađu, kad trazite blagodeti tajne, rastvaranja ljudske sreće trajne. A i da se djetinjstva sjetite, i kada ste najsrećniji bili, i junaštvo prvo napravili, i posjekli 300 ugursuza, u babovoj njivi kukuruza“. Ova pjesma je nastala nakon Teslinog kazivanja Perunu, kako se oduševljavao pričama o crnogorskom junaštvu, pa ga je jednoga dana znatiželja odvela u očevu njivu kukuruza, gdje je povećim nožem nalik na sablju sjekao stabljike, praveći „pustoš od junaštva“…
Tunjevo je pitomo selo pored rijeke Zete na samom jugu Pješivaca. Beba Perišić, po rodu Perunović, penzionisana profesorica pedagogije, voli da besjedi o svom rodnom kraju: „Tunjevo je jedno od najljepših sela u Crnoj Gori, što su, uostalom, davno zabilježili Erdeljanović i Cvijić. Ono je nekada bilo zaseok Drenoštice. A kralj Nikola je davno rekao da je najbogatije selo u njegovoj Crnoj Gori Drenoštica, zato što se u svakom domu može naći koš žita, bagaš vina i rakije i po tor ovaca. Na našu sreću, nastavlja Beba, Tunjevo se naseljava. Jedna porodica iz Rusije ovdje je kupila kuću. Opet se vraćam prošlosti. Ni iz jednog crnogorskog sela momci se nijesu mogli oženiti kao naši iz Tunjeva. Tunjevo ima šest izvora koji se ulivaju u Zetu, a lijepe nevjeste su stizale u naš kraj. Po ljepoti i dobroti izdvajale su se Ilinka Milanova Perunović, Milica Radulova Radulović, Đurđa Tiodorova Perunović i, da se još pohvalim, u selu imamo park posvećen guslaru Perunu, a u tom parku je i kamena klupa na kojoj je odmarao Sveti Vasilije Ostroški“…
Uzanim serpentinama prema Drenoštici ne možete proći a da u jednoj visokoj stijeni ne primijetite sive debele zidove. Po jednom predanju, tu je Sveti Vasilije započeo izgradnju bogomolje. Zbog čestih turskih uznemiravanja, odustao je od započete rabote, i tamo, u Ostroškim gredama, sagradi Manastir u kome je pronašao vječni mir. Ostroški Manastir, koji dominira nad Pješivcima i Bjelopavlićima, najveće je pravoslavno svetilište na Balkanu. Sa svojom tajanstvenom i prijatnom tišinom, ostroške bogomolje su stjecišta brojnih svjetskih namjernika, raznih religija i nacija.
RTCG, 23. 03. 2014. godine
