Kaže se da glumci sa svakom svojom ulogom žive jedan novi život. Da budem neko drugi, a ipak ja – to je nešto što je barem jednom poželio svako od nas. I onda se taj novi život, ako je dovoljno autentičan, produži do nekih dalekih pokoljenja. Tako i četvrt vijeka od Veljkovog odlaska, sa ekrana dopre njegov živi glas i ukaže se njegovo lice, zbog kojeg je jednom opisan kao „najružniji ljepotan jugoslovenskog filma“.
Ako je suditi po tome (i ne samo po tome), Veljko je imao bogat život. Od početaka kod Velje Stojanovića (Lažni car, Zle pare, Četiri kilometra na sat), Bastaća i Škubonje, preko uloga u filmovima Zdravka Velimirovića (Lelejska gora, Derviš i smrt, Dorotej), do saradnje sa Žikom Pavlovićem (Hajka), Điđom Karanovićem (Petrijin venac), Slododanom Šijanom (Maratonci trče počasni krug) i mnogim drugima. Tu su i serije: Šalajko, Nikola Tesla, Pješak u automobilu, nezaobilazna Đekna… Posebno upečatljivim mi se čine uloge u filmovima nastalim po Lalićevim djelima (uključujući i Pustu zemlju). Sjećam se kako se, za mene tada čika-Mihailo, vratio zadovoljan sa snimanja scene u Lelejskoj gori, u kojoj četnici vode vezanog Jakšu i zatim ga pogube. „Kako su ti samo sredili oca“, rekao mi je uz šeretski osmijeh.
Rijetko sam išla na snimanja, ali pamtim jedno, koje se odvijalo u blizini Kalinovika. Bili su u pitanju Vrhovi Zelengore. U podjeli je bio i veliki Sergej Bondarčuk, o kojem sam do tada samo čitala u Filmskim novostima, a tamo sam svako jutro doručkovala sa njim. Veljko je bio omiljen, naročito kod najmlađih u ekipi, možda i zbog svoje otvorenosti, ali i boemskog temperamenta.
Ipak, veću radost od snimanja pružala mu je igra u pozorištu. Pozorištu se odavao sa posebnom strašću, ne samo radeći na ulogama. Napisao je nekoliko komedija, od kojih je Snaha je doputovala kada se pojavila izazvala bum, i do danas je najgledanija crnogorska predstava. Veljko je na pozornici bio na svome, prvenstveno u komadima domaćih autora, kao što su adaptacije Njegoša koje je radio Blagota Eraković.
Kad mislim o njemu kao glumcu, prvo mi se vrate te slike sa pozorišne scene. Trag svjetlosti na licu i Veljkov glas. I jedinstveni miris šminke i mastiksa, koji bi se zadržao na njegovom licu nakon odigrane predstave. Nekoliko godina poslije njegove smrti, jedan poznati parfem vratio mi je taj miris.
Sa snimanja „Vrhovi Zelengore“ – u gornjem lijevom uglu je i supruga Mileva Mandić
Imao je više ponuda da pređe u druge pozorišne kuće, prije svega beogradske, a dobio je i poziv od velikog reditelja Franka Zefirelija za višemjesečno snimanje serije u Italiji. Ipak se nije odlučio na taj korak, ostavši uz „publiku koju najviše voli“.
Veljko je bio veoma vezan za porodicu i za grad u kojem je rođen. Angažovao se na različite načine (prije svega oko Zahumlja) u pokušaju da se nadomjesti praznina nastala gašenjem pozorišta. Uz nagrade koje je dobio: dvije Trinaestojulske, Zlatnu arenu u Puli, nagradu u Nišu i druge, najviše mu je nedostajala baš nagrada grada Nikšića. Često je govorio da bi sva priznanja koja ima dao za tu nagradu.
Za mene je ipak najvažnija njegova uloga oca. Zapravo, dugo nijesam ni bila svjesna neke druge njegove uloge, ni važnosti njegovog posla. Pamtim jedan naš zajednički odlazak u Beograd, u ono vrijeme dva televizijska programa i velike posjete bioskopima. Dok smo šetali Knez Mihailovom, zaustavljali smo se svako malo. Kad sam ga pomalo ljutito pitala zašto se pozdravlja sa toliko ljudi, kao da se sa svima poznaje, on se samo nasmijao i zagrlio me, ne objašnjavajući mi dalje. Kasnije, kada je već bio bolestan (a to smo tek naslućivali), došli smo u institut gdje je prethodno, ako se dobro sjećam, snimao jednu seriju. Na ulazu nas je zaustavio portir. „Druže Mandiću, šta sad snimate?“ „Sad snimam pluća“, odgovorio je.
Odrastala sam uz oca koji je bio veoma druželjubiv. Kroz našu kuću u Podgorici prošli su mnogi jugoslovenski glumci, režiseri i pisci, zahvaljujući čemu sam upoznala puno zanimljivih ličnosti koje su uticale na moje formiranje, i na to sam danas ponosna.
Bio je od onih očeva kojima polazi za rukom da razmaze svoju djecu. U danu kada sam se porodila prvi put, tražila sam od njega da mi u porodilište donese krempitu. Umjesto toga, poslao mi je poklon i dugačko pismo u kojem mi, između ostalog, skreće pažnju da će mi sada biti važno da povratim svoju liniju. Naravno, bila sam razočarana, tražeći opet isto.
Vrijeme nam pomaže da ponešto shvatimo. Pa i to kako malo vremena imamo da svojim najbližima damo do znanja koliko nam znače.
–Ana Mandić
