Ako bi se u Nikšiću, gradu sporta, posebno fudbala pravila anketa o najpopularnijem sportisti minulog vijeka mogli bi sa velikom vjerovatnoćom pogoditi njen ishod, jer teško da bi neko mogao preuzeti tu počast Branku- Baji Samatoviću,više od osam godina standardnom lijevokrilnom igraču FK “Sutjeska”.
Danas , kao i mnogi istinski sportisti, kada minu godine slave – pomalo zaboravljen, ali ne zaboravan! Tako se živo sjeća toliko pojedinosti iz bogte fudbalske karijere, koju je počeo u rodnom Jaši Tomiću, kod Zrenjanina, kao dijete nevesinjskog koloniste, porodice koja inače potiče iz Zagarača. To je priča duga , kao i trag , koji je ostavio u crnogorskom fudbalu! Mogao bi ejdetskim sjećanjem da priča o vojevanju na travnatim pravougaonicima! Samo jedan dijelić toga ovekovječen je i sačuvan u foto-album, a znatno veći ostao je u neizbrisivom sjećanju neuhvatljivog, vihornog napadača, koji nikada nije bio bolestan niti povrijeđen, a za Sutjesku je odigrao vise od trista utakmica, četiri za “B”, (gde mu je rezerva bio jedan Ivica Šurjak!), a petnaest, za “Olimpijsku “ selekciju ondašnje Jugoslavije.
Daleke 1967., na preporuku zemljaka Slobodana Stojovića, inače – igrača Sutjeske, došao je u Nikšić i pored primamljivijih ponuda više klubova.
U posve drugačijoj sredini, od ravničarskog Banata, samo je plavo- bijela boja Sutjeske, bila zajednička sa njegovim matičnim klubom “Radničkim”. No ,vrlo brzo je protiv Prištine (u jedinstvenoj drugoj ligi), debitovao sa dva gola, u pobjedi od 4:2 , i od tada bio nezamjenljiva “jedanaestica”, sportskog mezimca grada. Za to “guranje u vatru posebno je bio zahvalan navijačima, Milovanu Bakraču i Nikoli Rojeviću, jer su mladi igrači vrlo teško dobijali šansu. To je bilo vrijeme kada se u Jugoslaviji igrao odličan fudbal, A Sutjeska je 1971., u trećem kvalifikacionom ciklusu ponovo ušla u Prvu Fudbalsku Ligu. Bila je to prava ludnica koja je označila dvogodišnju fudbalsku groznicu u gradu! Zapad mu je pjevao ”Bolji Baja , nego Džaja!”, a na ulicama se moglo čuti: ”Kad do Baje lopta stiže ima Nikšić da se diže.” Mnogi su na utakmice dolazili upravo radi njega, a posebno mlade dame, iako im je sport bio dosta stran!
A taj tim: Adanski, Stanišić, Gardun, Mededović, Grahovac, Đurovic, Kovačević, Bokan, Tibljaš, Zeković i Samatović, vjerovatno je i ponajbolji u istoriji kluba. Ali, skromni Baja, izbjega sva ta poređenja i isticanja najboljih pojedinaca. To je ekipa koju je stvorio Vasilije Šijakovic, koji je za njega najbolij seniorski trener sa kojim je radio.
Dok, Boško Petrov, danas devedesetogodisnjak, bio mu je trener od koga je sve naučio u fudbalu, a tajnu čuvenih mu driblinga u mjestu i u trku, od kojih su neki čuvari imali i ortopedske problem, teško da može da nam objasni: ”To je prosto urođeno, ni ja nijesam znao kako i na koju stranu u datom momentu. To je eto ispadalo kao neuhvatljivost, pošto sam imao obije noge.”( mnogi su mislili da je izraziti ljevak!?) “Kod Petrova sam danima vježbao lijevom nogom i to mi je mnogo pomoglo da imam dribling na obje srtane, tako da nijesu znali protivnički igrači gdje ću da prođem. Uz to, puno mi je značilo i to što me je naučio takozvani ‘lažnjak’, pa u prodoru i duelu zamahnem lijevom, skače odbrana i golman, a ja posle mogu desnom da centriram ili šutiram!” – iskren je Baja, koji kao najtežeg čuvara izdvaja Milovana Dorića, nekada “Zvezdinog” beka, kasnije uspješnog trenera, a potvrđuje naše saznanje da mu je uvijek uzor bio Džordž Best.
No, nešto se njega posebno sjeća i nije najdirektnije povezano za trku za “Buba-Maru”, ”Mislim da je to bilo 1969. u drugim , neuspješnim kvalifikacijama, protiv čacanskog “Borca”. “Iz Crne Gore je bilo krenulo pet-šest hiljada naših navijača, mi smo bili smješteni u Uzičkoj Požegi, bili smo malo na Zlatiboru i na naše zaprepašćenje, pred samu utakmicu došlo je oko nas oko stotinjak navijača i rekli su nam da oni natapaju teren, a te godine u onoj bivsoj Jugoslaviji nije kiša padala četiri-pet mjeseci, a oni su iz Morave provukli crijeva i čitavu noć su kvasili teren , pa su poslije kamionima dovozili pilotinu od drva i nabacali po lijevoj i po desnoj strani terena plašeći se mene i mog druga Draga Kovačevića, pa su tako kao smanjili teren, da ne bi mi kao krila mogli da prodiremo, a to je toliko bilo smiješno das mo mi govorili: “ ‘ajde, nema veze, dobićemo ih iako to rade.” “Ali, “Borac” sa: Avramovićem, Cakarevićem, Ostojićem i Baralićem, Radonjićem i Petrovićem, te Dunjićem bio je vrlo jak, ali nijesu nam dali da izađemo na teren, vec vele da treba da izađemo drugi, a kad su oni izašli odmah su zakljucali vrata. Mi smo molili da ne igramo utakmicu, pošto su nas istjerali van stadiona, tako da su nam navijači davali ruke pa smo eto preskakali i tako stupali na teren, pa je došlo do verbalnog duela sa igračima i mi smo tada molili pokojnog Ika Kaljevića, trenera, da ipak ne igramo, a onda nijesmo mogli da vodimo loptu, tako su nas oni dobili, izgubili smo 2:0.”
Još jedan neobičan događaj, ali znatno svjetliji, ostao je duboko urezan u sjećanje. “Kada smo ušli u prvu ligu i kada smo doletjeli avionom do tadašnjeg Titograda, avion je morao da kruži jer nije mogao da sleti na aerodrome koliko je bilo naroda na samoj pisti, oko deset hiljada Nikšićana i Podgoričana, i nekako je avion uspio da sleti, a sam put od Podgorice do Nikšića trajao je šest-sedam sati i staro i mlado sa bocama rakije izlazilo je da nam čestita! A kada je autobus došao u Nikšić, navijači su nas od te pumpe kod parka na rukama nosili do hotela, to se ne može opisati, bili smo bez dresova, samo u donjem vešu. Pjesma i igra trajali su do kasno u noć, a mi smo sa prvog sprata hotela stajali i mahali navijačima.”
Poslije “Sutjeskinog” ispadanja iz prve lige, slijedi jednogodišnje igranje u novopečenom prvoligašu “Boru” iz istoimenog gradića, zajedno sa Grahovcem (trener je bio Dragutin Spasojević, koji ih je i angažovao.)
Crveni dres grada bakra, ubrzo mjenja (tom suđenom plavo –bijelom bojom), ali sada u dalekoj Americi, postaje član ”Njujork Iglsa“ (njujorški orlovi), gdje uspješno igra dvije godine, a bogatu karijeru završava utakmicom protiv njujorškog “Kosmosa”, u kojem je karijeru završio Pele, ali je on tada bio direktor kluba.
Da bi po povratku u Nikšić, bio tri godine bez angažmana, ali zahvaljujući Milovanu Doriiu i Bošku-Bubi Goloviću, uključen je u strućni rad i kao trener, za dvadeset dvije godine stvorio je više od trideset vrhunskih igrača, od kojih izdvaja: Grubača, Delibašića, Joksimovića, Radovića, Miljanića, Bakrača, Radojičića , Damjanovića i Perovića.
Od strane FSCG, 1995. bio je proglašen za najboljeg trenera mladih kategorija igrača!
Na pitanje , kolika je razlika u fudbalu njegovog vremena i ovoga sada: “Razlike nema, ako znaš –znaš, ako ne znaš – ne znaš. Fudbaler govori sve na terenu, ja sam to odlično osjetio toliko puta, posebno u SAD – ako zadovoljim ostajem, ako ne zadovoljim –idem.”
A koliko ima fudbala sada u njegovom životu? “To je nepresušno, bez fudbala ne mogu da živim.
Neuspjeh Crne Gore u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo u Brazilu ne smatra tragičnim, kao ni neočekivano loš rezultat protiv Moldavije, koji ga je svakako vrlo neprijatno iznenadio. Ali, Crna Gora na čelu sa Dejanom Savićevićem, uradila je mnogo na afirmaciji fudbala i stvaranju infrastrukture i smatra da rezultati ne mogu izostati, posto je ovo podneblje oduvijek bilo sredina sa toliko rođenih talenata. A trenerima bi poručio da ne žure jer treba brusiti talente, treba raditi dan i noć, ozbiljno i sistematično i uspjeh neće izostati, zaključuje Baja, koji je fudbalu davao i srce i dušu, a ako mu on to nije vratio, to se ne može reći za navijače, koji su ga voljeli, kao istinsku živu fudbalsku legendu.
Mladen Kuček
