Ne bih htio da ovo bude i ostane tek prelistavanje sačuvane dokumentacije, jer mi se čini da se na svoj način, kroz ove, sada ih mirne duše mogu nazvati, Rajkove borbe sa vjetrenjačama, formirala jedna čitava generacija, ta generacija shvatila neke životne istine, postajala šira u duši i u odnosu sa ljudima, bolje se upoznavala sa svojom zemljom i sa susjedima, a ljudi koji su o tome brinuli, usađivali u dječiju dušu tih generacija jednu dimenziju ljepote, socijalne prilagođenosti, takmičarskog duha, žeđi za novim saznanjima, čovječnosti, uostalom.
Piše: Dimitrije Janičić
Dimitrije Janičić
Ima među nama ljudi koji su dio neke svakidašnjice, kao da su bogomdani, potrebni, da su tu, postoje, rade neke poslove koji su nam potrebni, ali koji nas lično ništa ne koštaju, ili nam se tako čini, osjetimo njihov nedostatak u nekom trenutku lične potrebe, pa onda to shvatanje njihove bogomdanosti izvjetri iz našeg pamćenja, oni postanu priča, odnosno padaju u zaborav, a sjetimo ih se samo u izvjesnim, specifičnim situacijama. Interesantno je da se ti ljudi pojavljuju baš na onim mjestima na kojima i očekujemo, sve što je u vezi sa njima izgleda normalno i korisno, nije potrebno objašnjenje za njihovo radno mjesto, za njihovo postojanje među nama, a njihovu aktivnost, na koju se godinama toliko naviknemo da je smatramo dijelom svakodnevnice, i ne primjećujemo. Traje to godinama, generacije ih zapamte, i onda, jednoga dana, neko u nekom državnom organu donese odluku da njihovo radno mjesto treba ugasiti, da oni nijesu dio onoga što društvo i država treba da nam pružaju, iako smo mi godinama i decenijama smatrali njihov rad kao nešto što se podrazumijeva.
Ovo se posebno odnosi na, recimo, organizovanje slobodnog vremena naše djece, njihovo učešće na skupovima, susretima, takmičenjima, igrama (djetinjstvo je vrijeme igre), kao i na još jednu oblast – trezvenjaštvo, borbu protiv alkohola i duvana, a da ne govorimo o jačim i opasnijim drogama koje postaju naša stvarnost, a prema čemu se često odnosimo potcjenjivački, moglo bi se reći neodgovorno, čak nezrelo. Borba protiv pušenja i alkohola u našoj sredini često liče na onu literarnu borbu Don Kihota sa vjetrenjačama. Piće je, nažalost, postalo toliko dio naše svakodnevnice, gotovo ništa tužno ni veselo ne može se dogoditi bez „učešća“ čašice, pa su i djeca, a kako drugačije, počela da se upisuju u pijance čak i prije punoljetstva.
Rajko Božović
Među nama je uvijek bilo boraca protiv vjetrenjača.U tu grupu spadaju, htjeli mi to da priznamo ili ne, oni entuzijasti koji se trude da bez gotovo ikakve koristi, a često na svoju štetu, organizuju slobodno vrijeme naše djece, vode ih na susrete, ljetovanja i zimovanja, prave sa njima dječije novine, organizuju takmičenja, maskenbale, druženja, gostovanja…
Dok smo bili u onoj staroj, danas prokaženoj, osuđenoj, socijalističkoj zemlji, postojala je nekakva društvena briga o djeci, organizovani nastup, čak i čovjek koji je odgovarao za ono što se zove angažovanje djece van osnovnih školskih obaveza i u okviru šire društvene zajednice. Nikšićki klinci i klinceze, danas uveliko roditelji nekih novih klinaca, poštovanja dostojni stariji ljudi, ponekad se, s tugom prisjete vremena kada su bili djeca i kada su zahvaljujući angažovanju tih „nevidljivih“ brižnika stigli da se takmiče, pokažu znanje, vještinu, pismenost, socijalizovanost, talentovanost, ili da se jednostavno lijepo provedu. Stigli su oni tada i na ljetovanja, zimovanja, posijela. Čuvaju u dnu fijoka fotografije sa takvih susreta, možda još razmjenjuju čestitke sa nekim od tadašnjih poznanika, a rijetko se sjete čovjeka koji je sve to organizovao, tražio, moljakao novac, ubjeđivao nastavnike, birao vođe puta…
Danas je taj čovjek usamljen, gricka svoju skromnu penziju u gradu pod Trebjesom, sjeća se mladih pionira, danas srednjovječnih roditelja nekih novih klinaca, sa prisjenkom one tihe duboke tuge što tinja u čovjeku kada ga zbog starosti, godina i kratkog ljudskog pamćenja, ostane sam sa svojim sjećanjima, staračkim i ekonomskim problemima, pa i krizom onih osobina za koje se čitavog života borio.
Karikatura Rajka Božovića
Eto, tako se ja, listajući bogatu dokumentaciju poluvjekovnog rada nekadašnje organizacije za vaspitanje i brigu o djeci, u čijim početnim koracima sam i sam zdušno učestvovao, sjećam Rajka Božovića, učitelja, koji je cio svoj život posvetio djeci, tačnije aktivnostima da život nikšićkih dječaka i djevojčica učini bogatijim, smislenijim, ljepšim. On među tom djecom nije imao svoju djecu, jer njegova su već bila odrasla, ali su zato sva djeca iz ovih nikšićkih krajeva bili na neki način njegova djeca. Darovao im je svojevremeno brigu, radno vrijeme, svoje veze i svoje želje da se iskažu i dostojno predstave svoj kraj. Bilo je tada još onih koji su se angažovali sa njim Vitomir Zeko Lekić (onaj kobajagi Francuz Levize), Vasojević na privremenom radu (i penziji) u Nikšiću, Kića Vujošević, dva brata Cerovića, a da ne zaboravimo i neke ljude koji su poodavno otišli u sjećanje (Milana Bogetića, Voja Bulajića, Spasoja Mićunovića), čija lica je polako prekrila prašina godina, a magla sjećanja, koja je sve gušća, pa se često jedva sjetimo da su postojali. Iako je vrijeme kompjutera, sve se lakše, brže, ljepše dokumentuje, niko se nije sjetio da prelista i obradi bogatu dokumentaciju, koju je gospodin Božović, za djecu i prijatelje, godinama zvani Rakun, od akcije do akcije, od putovanja do putovanja, od takmičenja do takmičenja, savjesno, učiteljski pedantno slagao, prilažući fotografije, isječke iz novina, oznake manifestacija, utiske učesnika, spiskove djece, zauzeta mjesta na takmičenjima… Za neke buduće daleke generacije, za neko novo vrijeme, za neke nove čitaoce, koji će o organizovanom djetinjstvu, svojih očeva i majki, a možda djedova i baka, moći jedino da čitaju iz sličnih sjećanja, koja su sačuvana zahvaljujući nečijoj savjesnosti. Jer, ta događanja su danas, poslije pola vijeka – istorija, nepoznanica za generacije novih osnovaca i srednjoškolaca.
Mnogo je akcija i aktivnosti, mnogo mjesta na kojima su se našla djeca nikšićkih osnovnih škola, mnogo je lijepih uspomena, često i ne prospavanih noći organizatora ugrađeno u to. Pogortovo takvih ljudi poput Rajka Božovića, koji su i službeno bili zaduženi za to što se zvalo „briga o djeci“. Danas je to prepušteno roditeljskim mogućnostima i znanju, što nije najbolji način i što će se, iskreno se nadamo, mijenjati.
Sticajem okolnosti sam se ja, poznanik i prijatelj Rajka Božovića, koji sam godinama sarađivao sa njim i profesionalno i lično, društveno i porodično, našao u situaciji da listam tu njegovu, požljivo sakupljanu dokumentaciju, da zavirim još jednom u vrijeme u kome se on bavio tim poslom „borca sa vjetrenjačama“, moljakao za pare i pomoć, prostorije, vozne karte, skromne dnevnice i stotine drugih sitnijih i krupnijih stvari koje bi mu pomogle da učini život nikšićke djece bar za nijansu bogatijim, da usmjeri njihovu energiju u „pravom“ smjeru, koji je bio bolji za njihovu budućnost, a usklađen sa materijalnim mogućnostima i roditeljskom brigom za zdravlje i napredak.
Ne bih htio da ovo bude i ostane tek prelistavanje sačuvane dokumentacije, jer mi se čini da se na svoj način, kroz ove, sada ih mirne duše mogu nazvati, Rajkove borbe sa vjetrenjačama, formirala jedna čitava generacija, ta generacija shvatila neke životne istine, postajala šira u duši i u odnosu sa ljudima, bolje se upoznavala sa svojom zemljom i sa susjedima, a ljudi koji su o tome brinuli, usađivali u dječiju dušu tih generacija jednu dimenziju ljepote, socijalne prilagođenosti, takmičarskog duha, žeđi za novim saznanjima, čovječnosti, uostalom.
Iz istoimene knjige Dimitrija Disa Janičića
