Godine 1990. počela su podvodna istraživanja pećina. Jedna od takvih prvih akcija, koje je organizovao Ronilački klub „Nikšić“, bila je – istraživanje rijeke Obošnice. Obošničko oko se nalazi na Glavi Zete.
Obošničko oko, Glava Zete, 1991. godine
„Sa skromnim znanjem o akvaspeleologiji, ali sa velikim istraživačkim duhom, uputili smo se ka Obošnici, nas nekolicina članova Društva: Vesko Mijajlović, Boris Đurović, Vesko Savić i ja“, priča Veljko Vujanović o jednom od svojih najdramatičnijih doživljaja u dugoj karijeri podvodnog snimatelja.
„Istovremeno, bila je to akcija istraživanja nepoznatog, jer se do tada niko nije spustio na dno Obošničkog oka. Za samo jezerce bile su ispredane mnoge legende i mitovi: O izlasku bijelih konja, mliječenju vode i druge. Bilo je povezano sa nekom misterijom. Mliječenje vode, saznali smo na osnovu geoloških istraživanja, nastaje kada se krečnjak otapa u vodi prilikom nailaska velikih bujica. Odlučili smo da budemo prvi koji će zaroniti u obošničko oko. Pratila nas je tada ekipa TV Crne Gore, naravno, ne sa podvodnim kamerama koje ni ja tada nijesam imao. Samo sam imao podvodni foto aparat. TV reporter bio je Boro Labudović, a snimatelj Rajko Papović – ronilac.
Odlučili smo da se spuštamo dolje. Išli smo Vesko Mijajlović i ja do dna jezera, koje je duboko nekih 12 metara. Tu se nalazi vrlo uzan otvor, kroz koji jedva može da se prođe sa jednobocnim aparatom.
Provukli smo se kroz otvor i krenuli hodnikom koji je išao do dubine od 35 metara, a dužina hodnika je bila nekih 80 do 100 metara. Spuštali smo se lagano pod uglom od 45 stepeni. Prolazili smo kroz manje kanale, zastajkivali, pravili snimke. Nailazili smo na primjerke riba, koje su nam se činile dosta crne. Bila je jedna ogromna jegulja, koja je ličila na murinu iz mora.
Na kraju smo došli u jednu veliku galeriju, koja se nalazi na dubini od 35 metara. To je krečnjačka stijena, na dnu je vrlo sitan pijesak, koji je izbacilo izvorište, ili se stvarao tokom taloženja koje nastaje vremenom. Krenuli smo dalje, ali nije bilo puta. Tu smo malo zastali, snimili nekoliko fotografija, onada je počelo nešto čudno da se dešava. Iako su to bila naša prva iskustva u pećinskom ronjenju, znali smo da, usljed nagomilavanja vazduha koji izbija iz ronilačkih boca, može doći do pomjeranja gornjeg sloja pećine i da mjehurići vazduha mogu izazvati odronjavanje slojeva zemlje.
Nastupilo je neko brujanje. Uspjeli smo da vidimo kako izlazi krečnjak iz jedne pukotine i u tom trenutku došlo je do potpunog zamućenja vode, za ne više od jedne sekunde.
Imali smo samo jednu baterijsku lampu. Pomoću nje je trebalo da se vratimo napolje. U momentu kada se voda zamutila, ništa više nijesmo vidjeli sem žiška baterije. Držali smo se jedan uz drugog. Uobičajena ronilačka komunikacija rukama bila je onemogućena. Možda je nastupio jedan strašan napad klaustrofobije, ali sam shvatio da ako bude i trunke panike, sigurno nećemo živi izaći.
Nastala je takva situacija da smo osjetili kako se kamenje kotrlja sa ulaza pećine kojeg, naravno, nijesmo vidjeli. Svjesni smo bili da može doći do urušavanja ili zatrpavanja ulza pećine. Realno je bilo pomisliti da je put potpuno zatvoren i da više nikada nećemo izaći.
Preostalo nam je da radimo ono što smo znali. Nije to bilo na profesionalnom nivou, kako se inače radi i kako smo kasnije radili. U takvim akcijama se razvlači jedan tanki konopac, (jedna specijalna tanka linija), koji je veoma otporan. Mi smo prethodno razvukli jedno najlonsko uže. Nijesmo bili sigurni da li je čak prevezano nekim drugim užetom.
Kad je Vesko počeo da vuče uže, da bi se po njemu vratili nazad kroz hodnik, dovukao je njegov kraj. Uže je bilo prekinuto. Nijesmo znali kuda i kako da se vratimo.
U vodi smo, u potpunom smo mraku. Imamo određenu količinu vazduha. Odlučujemo da polako krenemo gore. Nakon sve te tutnjave, znali smo da se voda neće izbistriti ni nakon sat i po vremena, ko zna kad. nestalo bi nam vazduha. Nijesmo mogli čekati da se voda staloži. U ambijentu koji nije prirodan za čovjeka, sve je ograničeno. Dodirivali smo zidove pećine, kamen po kamen. Dešavalo se često da udarimo glavom o plafon tavanice. Oko nas je neprolaz. tražimo, tražimo pipajući da bi smo pronašli put. U tom momentu smo se obojica prisjećali (što smo kasnije konstatovali), da smo u dolasku mimoišli još jedan prolaz. Morali smo paziti da slučajno ne skrenemo u taj prolaz, jer ako bi se to desilo, bili bi smo definitivno izgubljeni.
Naše vidno polje nije bilo veće od dvadesetak santimetara. Bio je totalni mrak. Kad smo došli do nekih 20 metara dubine, ukazala se plavičasta svjetlost, jedan plavičasti otvor, koji je značio da je tamo izlaz. Bio je to za nas spas. Bila je to neopisiva radost koju čovjek može da doživi. U momentu kada smo sebe smatrali potpuno izgubljenim, shvatili smo da ćemo ostati živi.
Polako smo krenuli prema svjetlosti. Trebalo je i dalje biti staložen.
Kasnije su nam prijatelji iz Seizmološkog zavoda Crne Gore dali podatke i kada smo uporedili vrijeme našeg boravka pod vodom sa tim podacima, shvatil smo da je to bio zemljotres. Ta 1990. godina, bila je puna zemljotresa. On se u našem slučaju osjetio mnogo jače pod vodom nego napolju“.
Bila je to priča Veljka Vujanovića o događaju koji ga nije obeshrabrio da ide dalje u istraživačke poduhvate, da kamerom i foto aparatom bilježi ono što je običnom čovjeku nedokučivo, nepoznato. Podvodne pećine postale su njegova “uža specijalnost”. Strast za ronjenjem odvešće ga na razne meridijane svijeta, u nove izazove.
Iz knjige Dina Tuzovića
“Zaljubljenici plavih dubina”
