Priču o javnoj rasvjeti u Nikšiću započeo bih 1877. godinom kada je Nikšić oslobođen od Turaka, a te iste godine u Parizu je instalirano prvo javno osvjetljenje. Kako se sama izgradnja grada prvih godina nakon oslobođenja odvijala prilično neplanski, a da se takvo stanje ne bi nastavilo kralj Nikola je 1893. godine angažovao Josipa Sladea da uradi prvi urbanistički plan Nikšića.
Nikšićki trg tridesetih godina XX vijeka
Priču o javnoj rasvjeti u Nikšiću započeo bih 1877. godinom kada je Nikšić oslobođen od Turaka, a te iste godine u Parizu je instalirano prvo javno osvjetljenje. Kako se sama izgradnja grada prvih godina nakon oslobođenja odvijala prilično neplanski, a da se takvo stanje ne bi nastavilo kralj Nikola je 1893. godine angažovao Josipa Sladea da uradi prvi urbanistički plan Nikšića. Dvije godine kasnije gotovo sve građevine, trgovačke radnje, zanatske radnje i kafane na trgu su bile završene, a tim povodom organizovana je i posebna svečanost. Godine su prolazile ali ono što je sigurno da su nikšićke noći u to vrijeme bile duge i mračne. To je tako bilo sve do 1899. godine kada je u Nikšiću postavljeno prvo javno osvjetljenje koje se sastojalo od nekoliko ferala (fenjera). List „Onogošt” (broj 28) o ovom događaju obavještava čitaoce da su postavljeni ferali na više mjesta u novoj i staroj varoši i da se noću kada je najveća tmina moglo spokojnije prolaziti ulicama Nikšića. Interesantno je to da je novinar ovog lista u istom tekstu dao sebi slobodu da preporuči da se feral postavljen ispred kuće uticajnog komandira Živka Nikčevića, premjesti na drugu stranu državnog puta i tako se sa ovog „digne ona pusta pomračina“. Godinu dana kasnije broj postavljenih ferala se povećao pa ih je tako u Nikšiću 1900. godine bilo tridesetak.
Kako se inače bavim sakupljanjem starih razglednica Nikšića, detaljno ih proučavajući, došao sam do niza zaključaka o tome kako je sve to nekada izgledalo. Sa razglednica koje prikazuju Narodno pozorište kao i gradski trg (Karađorđev trg) sa desne strane može se lijepo vidjeti da su se sami ferali nalazili okačeni na vrhu drvenih stubova koji su bili duboko ukopani u zemlju, a do njih se dolazilo uz pomoć tzv. mornarskih ljestvi. Ferali su se palili u sumrak i gorjeli su sve dok je bilo petroleja u njima. O tome ko je bio zadužen za njihovo paljenje ne postoje podaci ali u svakom slučaju javno osvjetljenje u ovom obliku zadržalo se sve do kraja tridesetih godina XX vijeka.
Karađorđev trg
Uvođenje javne električne rasvjete u Crnoj Gori vezuje se za 1910. godinu kada je Crna Gora proglašena kraljevinom i to je predstavljalo na neki način dokaz da Crna Gora prihvata tekovine razvijenoga svijeta. Upravo sa uvođenjem električnog osvjetljenja na Cetinju počeo je i razvoj elektroprivrede u Crnoj Gori. Međutim, Nikšić za razliku od Cetinja svoju prvu električnu centralu dobio je 1927. godine i to na zemljištu koje je gradska džamija poklonila opštini Nikšić. Ugovor o postavljanju ulične rasvjete u Nikšiću potpisan je 1927. godine, a koncesija je ustupljena inžinjerima Ećimoviću iz Sarajeva i Šaranoviću iz Podgorice. Krajem 1927. godine završeni su radovi na izgradnji električne centrale u Nikšiću, koja je davala osvjetljenje za gradske ulice i veliki broj privatnih kuća. Električna centrala je zvanično puštena u rad 11. decembra 1927. godine. Proizvodila je trofaznu struju a njena snaga je iznosila 90 kWh. Centrala je u početku imala jednu pogonsku mašinu snage 30 KS, koja je radila na dizel gorivo, a 1930. godine priključena je još jedna mašina od 100 KS. U Nikšiću koji je 1931. godine imao oko 4500 stanovnika, električna centrala je snabdijevala privatne kuće u kojima je bilo 1400 sijaličnih mjesta i 90 sijalica za ulično osvjetljenje, dok je ukupna dužina električne mreže iznosila 9 kilometara. Tokom 1931. godine, električna centrala u Nikšiću proizvela je 35.000 kWh, od čega za uličnu rasvjetu 20.000 kWh, a za rasvjetu privatnih kuća 15.000 kWh. Cijena jednog kilovata u to vrijeme iznosila je 12 dinara. Januara 1931. godine u Nikšiću je za potrebe parne pivare „Trebjesa” puštena u rad i električna centrala na parni pogon snage 9,8 kWh.
I na kraju ono što je karakteristično za javnu rasvjetu u Nikšiću do početka Drugog svjetskog rata je to da su se sijalična mjesta nalazila na istim drvenim stubovima koji su služili za prenos električne energije, zatim da su se sijalična mjesta nalazila na visini od nekih 6 metara, a svojim kompletnim izgledom nijesu mnogo zaostajala za sijaličnim mjestima koje i dan danas možemo vidjeti u Nikšiću.
Piše: Boško Roganović
