Osvrt na tradicijsku baštinu približiće nam odnos ljudi prema kulturi toga vremena, običajima, navikama, simbolima… Ta optika potvrdiće nam mnoge istorijske, antropološke i socio-kulturološke značajke konkretnog vremena. Određeni simboli i neslućene mogućnosti njihove multiplikacije pružaju mogućnost permanentne komunikacije sa širokim auditorijumom, ljudima i vremenima. Vizuelni podtekst ili direktna asocijacija često je vezana za te simbole koji odražavaju kolektivnu i individualnu tradiciju jednog prostora. Ti simboli nam omogućavaju prepoznavanje prošlosti, duhovnog života ljudi i vitalnosti arhetipske identifikacije koja nadilazi lokalne kulturološke okvire. Kao takav „medijum“ ti snažni simboli i njihovi čulni mirisi nadživljavaju vrijeme i prostor, te kao takvi I dan danas šalju poruke potvrđujući svoju trajnost i značaj za kulturološku identifikaciju pojedinaca i grupa. Simboli se koriste da se na upečatljiv način simbolizuje članstvo u grupi jedne zajednice, ali i legitimišu statusi i odnosi identiteta. U tom smislu simbole treba gledati integralno, i kao detalj, i kao cjelinu.
Multimedijalna tranzicija tradicionalnih simbola u savremene globalne medijume koji ruiniraju sjećanje i emocije, nameće nužnost dešifrovanja „zaštite“ i kulture sjećanja elemenata kulturološkog nasleđa od nestajanja i zaborava. Jedan od tih simbola, koji sve više nostalgično provodi vrijeme u antikvarijatu tradicionalnih pojmova jeste i korzo, kao svojevrsna kulturološka “institucija”. Naravno, interes ovog pisma, adresiran je na grad Nikšić i njegov korzo. Nikšićki korzo kao organon istraživanja sebe i okoline postao je svojevrsna agora širokog spektra tema, u rasponu od kolokvijalne geopolitike u formi u kojoj utiče na svakodnevni život tzv. malih ljudi, pa sve do prostora intimne geografije i sličica buđenja Erosa… Korzo kao komunikacija/kretanje formirao se kao svojevrsna urbana kozmogonija. Korzo kao banka vremena. Koliko samo ta banka pamti pogleda. Od želje do ispunjenja, nekima su trebali sati, a nekima ni godine nijesu pomogle…Sa korzoa se odlazilo u život, odlazilo se u svijet. Sa njim se sticalo društveno punoljetstvo, dosezala osobena socijalna sloboda i pravo „na sebe“. Godine sjaja nikšićkog korzoa napravile su prostor građanske konvencije-kodeksa i konteksta koji su upućivali na bonton dobre prakse, lijepog ponašanja, estetskog i generacijskog prepoznavanja uloga i mjesta. Korzo, ta slika epohe jednog grada, nekada bijaše dražesna i uzbudljiva erupcija urbane osjećajnosti.
Magistrala tog korzoa, sa koje se kretalo na neizvjestan životni put, prepoznata je u prostoru sa (ne)svakidašnjim mjestima sjećanja, koja su u to doba, bili internet kafei, društvene mreže…u stvari hoće se reći, više od toga. Grupe su naseljavale svoj prostor, obilježavale ga svojom posebnošću, i takvim „gazdovali“ sve do nužne smjene generacija. Još o tim mjestima i pojedinačnim sjećanjima, te kolektivne zbirke uspomena, govore punktovi-stanice susreta…Od hotela „Onogošt“, robne kuće, opštine, SDK, Borova, Konija,brijačke zadruge „Sutjeska“, poslastičara Proljeće, Korzo, Fontana, Jugoplastike, Gradske kafane, kioska na trgu, parkinga, drvoreda u kom se poretku znalo, tačno „čije“ je koje drvo, do saobraćajnog znaka ili nekog drugog toposa…stasavale su i odrastale generacije Nikšićana. Ponijele bi moderna vremena i globalizacija, ta imena i te radnje, ali sjećanje se ne može poništiti. Kakva je to hronika vremena i događaja, koliko je tu sudbina naseljeno, duha ispoljeno… Bila je to magistrala kojom su neki i brže hodili, šaljući poruke dokazivosti svoje snage, moći i prestiža. No, viteštvo i fer plej poštovalo se i u graničnim situacijama žestine mladosti…Neformalni poredak se uspostavljao, poštovao, kao takav prepričavao i odašiljao ka nekim novim magistralama nekog novog svijeta. A otuda, kada bi se (s)vraćalo u svoj grad, tražilo bi se to mjesto, prebiralo bi se po uspomenama i čitalo po borama vremena šta sve život (ne)može…I sjetno i radosno, posmatrali bi se „neki novi klinci“, prisjećajući se kako je to onda bilo…A onda kao da je sve ljepše mirisalo, srećnije živjelo i manjem se zadovoljstvu radovalo. Živjelo se za novi dan i zakazani mali fudbal na brojnim terenima, koji je bio uvertira „zakazanom“ pogledu za sljedeću noć korzoa. Korzo je imao svoju dinamiku, živopisne, gotovo literarne likove, duhovite dijaloge u prolazu, kao osobene odgovore i načine prilagođavanja dolazećem „Novom svijetu“. Ko je jednom „omirisao“ ovakvo korzo i njegove šetače, ono i oni ne odlaze nikuda iz i od tebe, po pošao (i snašao se) bilo gdje. A kada odrasteš, odeš, uspiješ ili se „snađeš“, vraćao si se u dobro znani „klub“, u kom ne stoluju, argumenti titula, funkcija i moći, to je „klub“ neformalnih pravila, gdje te čeka tvoj daleki nadimak, anegdota i sjećanje na doba kad se malo imalo i malo željelo. Upis i ispis iz kluba, baštinio se na dobro razumljivoj lokalnoj običajnoj kulturi, u kom se prijateljstvo podrazumijevalo mjestom susreta, kao osobenošću mikrokosmosa u kom se dobre energije spajaju…A samo se ljudskom konačnošću razdvajaju, te se uz novi tužni povod, članovi kluba sretaju i na život kao uspomenu korzo prizivaju.
Zlatna vremena nikšićkog korzoa, tituliraju ga u ravan svojevrsnog pokretnog debatnog kluba-razmjene argumenata, približavanja stavova, vjesnika informacija, sučeljavanja…Bila je to agora, bio je to forum antičke demokratske rasprave, oratorskog nadmetanja u kom su učestvovali ugledni književnici, umjetnici, intelektualci…Melodramske pauze, zastajkivanje u prostoru, gestikulacija i tonalitet, scenski su obogaćivali ovaj auditorij socijalno angažovane rasprave, kome su na parče ili u cjelosti prisustvovali slučajni saputnici ovog kulturološkog trajektorija. Ako bi „korziranje“ remetilo dijaloški naboj panelista (kako bi to danas kazali) stali bi na svoj neformalni grupom obilježeni prostor (pored određenog, znaka, radnje…) nastavljajući žar diskusije. Polemisalo bi se tu u širokom rasponu od politike, istorije, lokalnih zanimljivosti, sporta, kulture…Odlazilo bi se, nerijetko, ljutito od debatnog foruma i istom vraćalo sa pravom na dodatnu repliku. Dobrostojeće ili boljestojeće diskusione grupe zaključke bi obično „ovjeravali“ na staroj terasi hotela „Onogošt“ gdje bi se često uz pomoć „tekućih argumenata“ klima zaoštravala…i tako s ruke na ruku…sve dok se ne bi u smiraj dana krenulo kućama sa neizostavnom najavom novog foruma za sledeću noć. Posebno bi izražajne bile ljetne ferije koje su za svoj „okrugli sto“ okupljali davno pošla lica, vremenom svekoliko društveno i javno poznata, koje uprkos svim novim i bogatijim sredinama, nije napuštao stari dobri duh, lucidnost i šarm grada pod Trebjesom…Zahvaljujući tom šarmu, grad bi posjećivale dame iz raznih kultura i sa raznih meridijana, koje su se nepodijeljeno radovale korzou, tom hemingvejevski pokretnom prazniku, ljepote za oči i riječi-meraka za dušu…
Korzo je bilo i par exelence modna institucija.Pažljivo se tokom dana (prvenstveno od strane dama) pripremao estetski večernji nastup. Bila je to pista promocije stila, izgleda i pokreta kao osobenog kruga igre, u kojoj su se identiteti (samo)realizovali, oslobađali i integrisali u svijet odraslih. Znale su tu, čitave porodice, ili društva pripremati svog pulena za izlazak na štraftu. Valjalo je iz svakog ugla što uspješnije pripremiti izlazak na tu scenu. Jer „pokretni eksponati“ imali su svoju publiku, a ona opet svoje galerije. Jer, sa te se scene nerijetko stupalo na onu glavnu životnu, sa svim iskušenjima, (ne)ostvarenim željama i nadama. Ta scena je bila i priča ličnog osjećanja i pokreta duše igre, radosti, pokušaja i sposobnosti identifikacije i transformacije. Korzo je ne manje bilo uživljavanje i doživljavanje, obično neobičnih malih-velikih stvari-čari.
A danas, samo da ne liči na uobrazilju, kao da se sve promijenilo…Nestao je neformalni poredak, nestalo je poštovanje prema „starijim“ momcima, nestala je idealna linija te magistrale, na koju se danas mnogo brže ulazi, nepoštujući pravila glavne i sporedne trake. A onda, iz prikrajka si vrebao, kada ćeš stupiti na tu stazu, pažljivo mjereći da možda „ne ulaziš“ u tuđi prostor i liniju putanje. To je bila tek samoregulacija i etike i estetike, balansa u neformalnom poretku šarolikog socijalnog sistema.
No, ako su nekada princeze korzoa posmatrane kao uzori, današnje vrijeme korporativne zabave u kom caruju afterparty, klubing i razne rejverske destinacije i fensi varijante, donijelo je neke nove savremene prinčeve i princeze, njihove nove uzore, idole i „bajke” koje ih interesuju. Tek, sudbina junakinja i junaka ovog (nad)realnog svijeta ne može više računati na siguran dolazak princa ili čarobne vile, iz davnih predelektronskih vremena u kome je korzo imalo podjednako i svoj smisao i svoju misao. Ipak i uprkos korjenitim civilizacijskim multimedijalnim promjenama novog vijeka i snažnom cinizmu „vrlog novog svijeta“ ostaje blistavo sjećanje na nikšićki korzo i njegovu neprolaznu moć kulturološkog narativa. (Pre)ostaje svakom poštovaocu ovog korzoa da u ime kulture sjećanja i okvira svog prostora i vremena vizuelizuje i transferiše nedostajući ambijent, kulturu i igrokaz korzoa.
mr Željko Rutović
