Etno kuće Željka Vujovića i Marine Radović (I DIO)
-Često razmišljam kako se pojedini lako odriču onog što su im preci s mukom stvarali, a koliko je njima trebalo znanja, vještine, ljubavi da svojim rukama iz te nemaštine stvore dom… priča kolekcionar Željko Vujović.
Kada sam saznala da u Kličevu, u istoj ulici, stanuju pasionirani sakupljači starina, rukotvorina, umjetnina, antikviteta, djelova pokućstva, oruđa i sprava koji svjedoče o nekadašnjem načinu življenja na crnogorskom selu, pa starih knjiga o Crnoj Gori, Marina Radović i Željko Vujović, te da su za tu svoju pasiju namjenski sagradili objekte, bila sam iznenađena. A kada sam ih posjetila i iznenađena i oduševljena. Nije to priča na koju smo navikli, u kojoj su etno detalji uglavnom promocija, ili zaštitni znak, nekog biznisa.
Marinine i Željkove kolekcije starina zaštitni su znak čiste ljubavi prema tradiciji.
Tu, u Ulici Školskoj, sagrađena su dva etno objekta, muzeja starina, i naseljena sjećanjem na prošlost crnogorskog seoskog domaćinstva.
Iz istog korjena, učvršćenog tridesetpetogodišnjim komšijanjem i dvostrukim kumstvom, izrasle su na istu temu dvije različite etno priče, a treća ih tumači. Jedna, u kojoj su zbirka starina i zbirka knjiga, vlasništvo Željka Vujovića, nastala je iz sjećanja na zavičajnu kuću u Markovini, a priča autorke Marine Radović iz mirisa bakine škrinje u selu Borje. Junaci tih priča starine, rukotvorine, antikviteti… za ove autore nijesu samo detalji lijepi za oko i zanimljivi za fotoaparat, već etnološka i etnografska građa i duhovni poligon za ispitivanja, istraživanja, izučavanja, sjećanja, okupljanja, odmor, uživanje, želju da traje…
ŽELJKOVA PRIČA
Renoviranje stare porodične kuće, u cetinjskom selu Markovina, podarilo je Željku Vujoviću, tada radniku nikšićkih boksita, izazov da više sazna o nekadašnjem načinu življenja na crnogorskim selima. Rođen je u Nikšiću, ali miris i mir sela, koje je osjetio u kući svojih predaka u Markovini, podstakli su taj, za ovo vrijeme, idiličan svijet vizija i slika. I potekla je priča koju i danas, davdeset pet godina kasnije, penzioner Željko Vujović, nastavlja u Školskoj 7, u Kličevu. Svojom rukom postavio je svaki kamen na objektu, replici stare crnogorske kuće sa ognjištem i velikom sobom, dodao je tom objektu ljetnikovac, zatim i biblioteku:
„Rođen sam u gradu. Kao dijete išao sam kod bake na selo, ali ne često. Kada je moj brat renovirao staru porodičnu kuću u Markovini, pojavila se kod mene ta želja da nešo sačuvam od tog pokućstva. Tako je počelo. Pomagao sam bratu i posmatrao tu jednostavnu kuću sa ognjištem. Velika soba u kojoj se odvijao život. Pod zemljani. Malo sam, nažalost, sačuvao toga, a to što sam sačuvao nalazi se ovde. Postoji vjerovanje da se verige i stvari sa ognjišta nikome ne daju. To sam sačuvao. Prvo sam napravio objekat od drveta i počeo da sakupljam starine. Bilo je to, prije tridesetak godina, nepopularno. Kada sam o tome pričao bilo je čak i podrugivanja.“
Željka nije obeshrabrio, u to vrijeme, nezavidan status svega što je imalo boju tradicije. Drvo je zamijenio kamenom a pored njega sagradio je, po ugledu na tradiciju i graditeljsko nasleđe, i objekat za odmor-ljetnjikovac. Takav objekat je u nekim sredinama nazivan čardak ili konak, a služio je danju za odmor tokom napornog rada na poljima i njivama, a noću za sjedeljke. U sklopu tog ljetnjikovca je i biblioteka. Bez dana zidarskog staža gradio je Željko kao što su to radili naši preci po intuiciji, poštujući mudrost koja se prenosila s koljena na koljeno:
„Drvo je počelo da propada i prihvatio sam se kamena. Počeo sam da zidam, kamen po kamen. Kako – ne znam, jer prvi put sam radio s kamenom. Imao sam samo ljubav. Zidao sam danima. To kamenje je neobično, različitih veličina i oblika. Donosio sam komad po komad i svaki ugradio svojom rukom. Ako sam neki talent nasledio iz kamenom bogate Katunske nahije, onda je to talenat za kamen. Dok sam gradio objekat imao sam ideju da obiđem sva sela u Crnoj Gori, i iz svakoga donesem neki karakterističan detalj i tako napravim muzej. Ali, shvatio sam da to ne mogu sam, a podršku i fizičku i materijalni nijesam imao.“
Opremanje etno kuće Željko je počeo od ognjišta sa vjerom da je svaki detalj sa tog porodičnog oltara svet i vječan: sač i čađave verige, i garav bakrač i vatra koju su nekada davno rasplamsali njegovi preci u Markovini. Taj najveći i najsvetiji simbol doma prate i drugi: kolijevka, ili koćeta, trpeza, stolovače, tronošci, crepulja, varjača, stap, kace, karlica, bremenica, burilo, naćve, žbanovi, pegla na žaru, razboj, petrolejka, gusle i gudalo, stare fotografije, ženske rukotvorine, oruđa, alati, kamen s guvna i kotarine u kojima su žene iz Markovine nosile led čak na Cetinje… Čudesna harmoniju kuće i čovjeka koja je visoko vrednovana u crnogorskom graditeljskom nasleđu osjeća se u Željkovoj etno kući. Ta priča živi. Opremio je predmetima i detaljima koji su bili obavezni u nekadašnjim domaćinstvima. Do tih detalja dolazio je na različite načine:
„Imam dosta toga što je bilo u starom crnogorskom domaćinstvu. Desetak posto sam donio iz kuće u Markovini, toliko sam dobio na poklon, a ostalo sam kupovao, uglavnom, po buvljacima. Donesem, i pravim neke cjeline. Često, kada kupujem neki predmet na buvljacima, razmišljam kako se pojedini lako odriču onog što su im preci s mukom stvarali, a koliko je njima trebalo znanja, vještine, ljubavi da svojim rukama iz te nemaštine stvore dom. Ima i strvari za koje ne znam čemu su služile i kako su se upotrebljavale. O većini znam i želio bih da ljudi ođe dođu, vide, pitaju. I dolaze, dopada im se, ali rijetko se dešava da neko pokaže baš interesovanje za to čemu je služilo, kako se upotrebljavalo, a svaki detalj je priča. Mislim da mlađe generacije malo znaju o tome a siguran sam da nema budućnosti bez znanja prošlosti.“
Želju da sačuva jedan segment tradicije Crne Gore, da osjeti bilo davnošnjeg svakodnevlja na selu i prouči vrijeme i prostor koje nije zatekao, Željko Vujović ne zna riječima da opiše. Ali, zna da u novom prizove staro vrijeme, da u gradu oživi ambijent sela i to nekadašnjeg. I punim plućima uživa u sve prisutnijem svijetu tradicije na čijim temeljima stasava ovdašnji svijet:
„Ja u ovom prostoru uživam, ođe imam mir koji ne znam da opšem. I moja porodica, supruga i đeca, voli to mjesto, osjećaju koliko to meni znači. Ponekad se oko ognjišta okupe prijatelji uz čašicu, kačamak, cicvaru. U principu ovo se ljudima sviđa, atmosfera je opuštena, nijesmo opterećeni onim što je donijelo novo vrijeme. A zaboravili smo da uživamo u životu. Danas se pažnja posvećuje nebitnim detaljima, koji nijesu suština. Ljudi su postali zavisni od telefona i društvenih mreža. Tako formiraju pogrešnu sliku o životu. Razorena je želja ljudi da stvaraju. Čini mi se da još uvijek imam dosta ideja i želim da ih ostvarim, a ovovremeni stil je – živi od danas do sjutra, bez vizije. Nekada poželim da živim na pravom selu, i to kako se nakad živjelo, a znam da nijesam spreman da se potpuno odreknem nekih savremenih uslova. Žao mi je što u Markovini danas ne postoji ona stara kuća sa ognjištem. Iza ognjšta je bio krevet i na njemu gunjine od ovaca. To mi je najjajsnija slika iz đetinjstva. Dok o tome razmišjam rasterećen sam. Kada ođe boravim rasterećen sam.“
Svaki predmet u etno kući Željka Vujovića svjedoči kako je nekada živjelo i stvaralo domaćinstvo u Crnoj Gori. Neka od tih svjedočenja, kao ognjište i petrolejke, su idilična, neka kao kotarine i ralo bremenita, neka kao rukotvorine zadivljujujuća. Etno kuća na adresi Školska 7, u Kličevu, pripovijeda o tradiciji, a ta priča je raritet jer u njoj tradicija, zahvaljujući ognjištu živi. I to nije sve. Dok je, kako bi više saznao o nekadašnjem načinu življenja na crnogorskim selima, tragao za detaljima bez kojih je u prošlosti život bio nezamisliv, počeo je da sakuplja i knjige. Ali, samo one o Crnoj Gori, jer je želio da više sazna o istoriji svoje zemlje, duhovnom i materijalnom nasleđu koje je portretisalo, a više povjerenja, kada je riječ o vjerodostojnosti i istinitosti napisanog, ima u stare knjige. I tako je nastala biblioteka sa preko 400 naslova. Nije to zbirka uređena po autorskom ili predmetnom katalogu, već po zamisli vlasnika nasloženih sa različitih adresa dobavljanih dominantno naučnih, stručnih djela, analiza, ogleda, eseja, memoara, monografija… U pretincu za beletristiku posebno mjesto ima narodna književnost, koja ponire u unutrašnjost bića zemlje i naroda, pa je šetnja Crnom Gorom u Željkovoj biblioteci sadržajna i živopisna. Na početku te šetnje su vicevi, kaže, malo opuštanja:
„Kako Crnogorci porede pridjeve? Lijep, lepši i viđi mene, ili pitaju Crnogorca, šta radiš. On kaže vala ništa, a da ti pravo kažem i nemam kad. I vicevi su ozbiljna priča. Radio sam dosta oko etno kuće, i onda sam se našao u dilemi da li da pravim biblioteku, ili da sakupljam stari novac i naoružanje. I odluka je pala. Knjige. Većinu sam kupio, a nešto sam dobio na poklon. Ne rangiram ih po vrijednosti, ali ima tu rjetkih knjiga do kojih je teško doći, stara izdanja. Pročitao sam ih većinu, i sreo se sa različitim viđenjima istorije i tradicije Crne Gore. Čojek mora da čita iz više izvora kako bi došao do istine, a istina je vjerovatno između. Isključivost je naš problem. Na primjer, pročitao sam dosta knjiga o partizanima i četnicima. U nekima piše da su zločine činili jedni, u nekima drugi, a istina je da je rat čudo i da ne bi tebalo suditi tek tako… Stranci su pisali realnije o Crnoj Gori nego domaći. Knjige su sačuvale svijet kojeg više nema. Nema ni onog o čemu je pisao Mako Vujačić, nema riječi koje je sačuvao Sreten Zeković, nema patriotizma i vrijednosti koje je znao mudri Sula Radov koji je reka da se najviše boji od sebe samog. Nema mudrosti i oštroumnosti koje su nekada Crnogorke i Crnogorci sticali borbom za slobodu i borbom za goli opstanak. Danas, kada je glavna mjera vrijednosti materijalno, posebno je važno znati te primjere. Možete zamisliti, Crnogorac u nekoj teškoj borbi zaradio na rane odlikovanje, a neko od potomaka je to bacio, i na buvjak se to odlikovanje prodaje za nekoliko eura, a tako je i sa knjigama… Sve je drukčije, dosta vrijednog je nestalo a čini mi se da smo najviše zadržali gostoprimstvo. Po tome nas i danas prepoznaju.“
Na početku priče o kolekcionarstvu Nikšićanina Željka Vujovića je Markovina, zavičajna vertikala odakle crpi inspiraciju za odabir svojih sakupljačkih tema. Po toj šemi sagradio je, po ugledu na stare kuće u Crnoj Gori, dva objekta. Prvi je opremio predmetima koji svjedoče o načinu življenja na selu i detaljima koji po njegovom viđenju simbolizuju Crnu Goru, a drugi knjigama koje opisuju različita viđenja njene istorije i tradicije… U njegovoj biblioteci su i rijeka izdanja žanrovski različite literature, koja je nastajala u različitim vremenima iz pera naučnika različitih profila, ili književnika i hroničara inspirisanih tadašnjom crnogorskom stvarnošću ili prošošću: prirodom, društveno političkim kretanjima, običajima, narodnom nošnjom, pokućstvom, nakitom, tradicionalnom kuhinjom, narodnom arhitekturom, moralnim kodeksima, umotvorinama… Biblioteka ima logo i otvorena je za svakoga ko voli knjigu, a posebna privilegija poklonicima knjige su čitaonice u ljetnjim danima na ljetnjikovcu, a u hladnim kraj ognjišta. Čini se zaokružena priča ali Željko Vujović ne završava traganje za svjedocima prošlosti Crne Gore. Želi da bude vlasnik zbirki starog oružja i novca. Tako bi ostvario davnošnju želju da na svom imanju, u Kličevu, oformi mali etnografski muzej:
„ Vidjećemo kuda će ova priča otići dalje. Sada uživam. Kada je hladno razigra vatra na ognjištu, u kotlu se krčka neko staro jelo, a u ruci stara knjiga o Crnoj Gori. Za sve što sam uradio u ovom komplesu potrebni su ljubav i volja. Moja ljubav je velika…“
Nastaviće se…
Sonja Vujadinović
