Budi milostiv meni grešnome, ponavljam nepošteno. Stanem i ne mogu da budem cjelina. Netrpeljivost metafizike me progoni i ostavlja prikljucak za jedinstvenost, zadnja karika orginalnosti koja za posljedicu ima samo mene, moj otisak, govoreći konkretno. To je moj matični broj, moja čapra skupa i jeftina zajedno, jedna jedinstvena. I nema radosti bez novog početka, pomisli se, i nema milosti bez velikog odjeka pulsa. Sve je početak svoga kraja i obrnuto, jer tako treba da bude. Samo postoji naprijed i toga sam svjestan, iako se ponekad sebi učinim labilnim i učaurenim. Ali ajde da malo potražimo poentu, da izadjem iz sebe i zaboravim na svoj nesnosni sebičluk, da pogledam gdje su mi priključci za vrijeme, ljudi, životinje koje su mi braća po pasmini.
Vučedolska ulica u Nikšiću 70ih godina
Budi milostiv meni grešnome, ponavljam nepošteno…
Jedino ovako “svučen“ mogu pisati o tome, ovako spretno razotkriven od sebe samoga. Ulazim u stereotip, zašto i ne bih, nijesam ja jak da bih bio iole praktičniji od svog okruženja. Želim da pišem o slobodi, ali pravoj, ne ovoj karikiranoj, ofucanoj dami sadašnjice. Na tu moju misao uvijek postoji veliki uvodničar. Njegovo visočanstvo, Mijov golub. O pticama ne znam mnogo, gotovo ne znam ništa. Nešto malo sto znam je Mijo pričao nama djeci dok smo gledali za mahovima njegovog ljepotana, koji je iz jednog maha mogao da leti po pedeset metara, činilo mi se. Mijov golub je imao prsten na desnoj nozi koji je bio srebrne boje i na kojem su bili upisani rimski brojevi. Znam da je to bio broj 1945 i da sam ga ja prvi uspio pročitati jer sam poslije višemjesečne straže pored njegovog kaveza uspio da priđjem toliko dobro da vidim šta je to zapravo gledajući u prsten. Zapamtivši simbole nespretno sam iste napisao na pijesku pored golubarnika, otrčao kod Rala u prodavnicu, uzeo papir i olovku, pa sve to napisao na papiru kako bih broj pokazao bratu koji mi je otkrio veliku misteriju golubovog prstena. Iako sam imao deset godna i rimski brojevi bili već učena stvar u školi ja ih nijesam znao, znao sam ih do deset kao i sada, ništa se nije promijenilo. Saznali smo broj ali nikako njegovu simboliku. Mi smo mislili da je to njegov datum rođenja, ali Mijo nam se smijao objašnjavajući da golubovi žive dvatesetak godina samo. Gledajući njegove vesele igre (praveći kačkete od ambalažnih kartona) opet smo stvarali mitove o životima golubova, a Mijo nas je slušao i bez komentara uživao u igri njegovog goluba.
Sirene. Sivo martovsko poslijepdne. Časovi skraćeni. Mijov golub u punom naletu, pratimo ga, on se igra i nestaje. Sumrak. Majka me uporno zove a ja čekam da se vrati. Znam da hoće, vratiće se ali me plaši strepnja u Mijovom pogledu. Noć. Za mene dolaze, a Mijo ostaje i kaže da će i on brzo, a ako ga ne bude ostaviće mu otvoren kavez. Ulazim u kuću, sjede komšije, čujem da pričaju o ratu. Dnevnik na televiziji kao i naradnih 3 mjeseca.
Nedostatak. Prostor upražnjen. Od toga dana ništa nije bilo isto. Od toga dana mirisale su neke druge boje. Prosto kao da je sa Mijovim golubom i nestala bezbrižnst koju smo svi imali. Ostali smo na margini. Linija je djelila djetinjsto od dječaštva. Linija je bila iza nas, život se predstavio, a meni se činilo da smo se već negdje susretali.
Šta se desilo sa ljudima i sve svijetom poslije ovog važnog dogadjaja za čovječanstvo ja ne znam. Meni se nekako perceptivni pristup prema okolini promjenio. Stvorio se oprez. Mudrac.Biološki minimum za zadovoljstvima, skromnost (lažna i stvarna) upisana u istoriju bolesti.
Mirisne staze zavičaja u nosu. Podsjetnik na drumove možda, a možda i neka nova ideja o daljini. Traganje o istini i velikom smislu Mijovog goluba je stvorilo svoju mistiku i nedokučivost. Ređali su se događaji koji bi makar malo sličili na veliku uspomenu iz djetinjstva. Tražim kompas da ih nekako poređam, iako znam da ih ne mogu poredati po bitnosti, niti da ću ih sve nabrojati, naravno ne po hronologiji, nešto će biti i izostavljeno jer igla kompasa je moja sramotna sebičnost. Počinjem od prvih izviđačkih ljubavi i velikih snova o meni kao nekom velikom i strašnom. Pa listam i listam. Pa nema ništa. Pa naiđem na prva pijanstva na raspustu između drugog i trećeg razreda srednje škole koja su se desila gotovo samo zato što sam srećan, sto sam tu u zavičaju. Sljedeća strana prazna. Pa violinski ključ i harmonija. Listam i naletim na Vanjinu sijenku, pa se sklonim da me ne vidi, pa se otkriju sva lica mojih srednjoskolskih drugova nasmijana kao što jesu u stvarnosti. Pa brojevi 202, 211, 221, 113, 227, 306, itd. Studentski dom. Prijatelji, rock and roll, kafane i nesni. Pa broj listova sve veći. Pa san o nedelji i spašeni ja .Solidarni pogledi pisaca djetinjstva.Pa fleš bek dok Malac ljubi čašu a Rale se klati na rubu stepenica. Pa sreća, pa osmjeh i sve fikcije jedna za drugom, lome se, daju dobru energiju i dobra sjećanja, uzimaju kao suštinu. I sve nalik na slike iz djetinjstva, i šve sto bi moglo da liči na igru Mijovog goluba ali džaba. Kopija. Minimalizam u meni. Traži se izlaz, karta za vječnost ili bolje reći istina. Tražim iza ćoška najudaljenije konstatacije o meni, o nama svima. Dilema. Nema priključka. Pustinja, stepa, čair u kojem pase bijeli bik iz čuvene pjesme grupe Smak. Krugovi u pijesku i dani posuti jednobojnošću, žrtve kapitalizma i modernizma. Ujedno i definitivno traganje za ključem!?
Smanjujem svoju krivicu i kao da nijesam ja uopšte kriv za gubitak čuvenog leta Mijovog goluba. Opet dilema i odluka, nijesam kriv. Trenje, trenje. Poenta i svrha odjednom blista na suncu. Otvaranje Nikšićkog Pozorišta. Trljam oči, pojavljuje se renesansna tema. U čuvenoj kafani radničkog zasjeli Tin, Vito, Dugo i Žaka, boemišu, ne stide se. Naručuju pića, pričaju o pticama. Nalikom na pomračenje sunca, slijeće Mijov golub na njihov sto, zna se kompletan užitak, punopravni član toga društva. Prvi put poslije toliko godina najave dolazi da oznaci svoj povratak i ostavi zarez. Zarez zbog toga jer je samo svratio da nas podsjeti šta smo smo ustvari, gdje nam je početak i kraj i gdje je naša plaža na kojoj možemo da se okupamo u slobodi, podsjeća da je to u nama, u našim vrijednostima koje su nam ostavile neke generacije koje nijesu bile svjesne šta, i kome to šta ostavljaju. Poenta jasna i kraj. Opet let kao i one martovske večeri.
Vrijeme ne daje lake zadatke. Zna da bude kratko, a i ne. Vrijeme daje zvuke „Rusije” od VIS Idola. Vrijeme nas miješa u istom badnju jer ne poznaje budućnost, samo zna prošlost, našu specifikciju raspoređenosti. Vrijeme nas uči o nama i našoj suštini. Vrijeme je konstanta najdugotrajnija, platno ostavljeno da se savjesno izveze poenta slobode. Vrijeme je raskrsnica Vučedolske i Ivana Milutivovića i svih treptaja vjećnosti na tom mjestu. Vrijeme je mah Mijovog goluba i zaboravljene stvarnosti i suštine našeg grada, princa od Trebjese.
-Nikola Cicmil
